Sarajlija Boriša Falatar (1975.) diplomirani je ekonomist, a školovao se na prestižnim sveučilištima u Parizu, Londonu i New Yorku. Za vrijeme rata u BiH radio je kao humanitarni radnik, a nakon završenog poslijediplomskog studija u sjedištu Ujedinjenih naroda. Bio je član kabineta glavne ravnateljice UNESCO-a Irine Bokove. Kao kandidat Naše stranke natjecat će se na listopadskim izborima u Bosni i Hercegovini za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Potomak je antifašista, nosioca partizanske spomenice sa Sutjeske. Za svog službenog posjeta Zagrebu za Novosti govori o svojim političkim stavovima, stanju u BiH i europskom putu te zemlje.
Premda imate bogatu biografiju, u političkom smislu ipak ste nepoznanica; odluku o političkom angažmanu donijeli ste prilikom posjeta Busovači, gdje ste shvatili strašne razmjere iseljavanja mladih ljudi iz zemlje?
Imao samo veliku sreću da se iz ratnog djetinjstva uz pomoć raznih organizacija i ljudi izgradim kao osoba. Stoga i na život gledam kao na veliku školu. Već duže vrijeme na međunarodnoj razini pratim stanje u BiH, odnosno gledam kako se zemlja predstavlja prema vanjskim institucijama. Dubokog sam uvjerenja da se ne predstavlja dovoljno dobro jer gubimo prilike da ostvarimo dobe bilateralne odnose i ciljeve u Svjetskoj banci ili Europskoj uniji.
Putovao sam širom zemlje i shvatio da je BiH zaista talac politike. Jedne poratne klase sa sustavom koji radi u interesu samoga sebe, a ne naroda
Tko su kočničari tih prilika?
Upravo članovi aktualnog Predsjedništva BiH koji ne znaju iskoristiti prilike koje se pružaju u EU-u i UN-u. Na sastanke dolaze nespremni i ne znaju što da pitaju. Najočitiji primjer je bio majski sastanak trojice članova Predsjedništva – Izetbegovića, Čovića i Ivanića – s Angelom Merkel. U ta tri sata koliko su sastančili s najmoćnijom ženom svijeta mogli su pričati o čemu god su htjeli, ali avaj, oni su polovicu predviđenog vremena raspredali o izbornom zakonu. Tako su objašnjavali što je Dom naroda, što je Goražde, umjesto da su pričali o prilikama za investicije u zemlji. I kad imamo pristup ljudima i međunarodnim organizacijama, mi ne znamo što da od njih tražimo. Nismo svjesni koji su naši prioriteti. Samo znamo da Izetbegović ide u Ankaru, Ivanić u Rusiju, a Čović u Zagreb.
Diskriminatorni izborni zakon
Što vidite kao najproblematičnije u bosanskohercegovačkom društvu?
Vratio sam se lani iz Bostona u BiH sa željom da preuzmem odgovornost i da uradim nešto konkretno, da pomognem svojoj zemlji. Putovao sam širom zemlje i shvatio da je BiH doista zemlja koja je talac politike. Jedne poratne klase sa sustavom koji radi u interesu samoga sebe, a ne naroda. Ljudi koje sam sretao na tim putovanjima izgubili su vjeru u politiku. Oni će vam reći da im nije bitno tko je na vlasti, već je bitno da je to netko tko zna da otvori tvornicu, dakle da otvori radna mjesta. Ljudi imaju osjećaj da im je država okrenula leđa i da su prepušteni samima sebi. Postoje i oni koji uspijevaju, ali i oni vide da podržavaju sistem koji radi protiv njih. Upoznao sam uspješne poduzetnike u Visokom i Čapljini prema kojima lokalne vlasti rade sve kako bi priskrbile plodove njihovog rada ili prisvojile dio uspjeha. Čak se i oni koji izdržavaju stotine njih odlučuju napustiti zemlju. Ljudi imaju problema bez obzira na vjeru i nacionalnost, jer ja razgovaram sa svima njima. Ne osjećaju se sigurnima niti vide budućnost u ovakvoj BiH.
U jednom od dosad rijetkih intervjuu kazali ste da nudite promjenu politike i način njezinog vođenja. Možete li nam reći kako to namjeravate postići?
Za sada je politika diktirana s vrha, ljudi koji su na vlasti ondje su bez ikakvih rezultata čak 25 godina. Tek kad dođe predizborno vrijeme, tad naoštre noževe, stisnu šaku i počnu okrivljavati one druge uz povike da se zbiju redovi i da se bori za nacionalne interese. Moja politika polazi odozdo; putujem, kao što rekoh, čitavom zemljom, što niti jedan bosanskohercegovački političar dosad nije radio. Razgovaram s ljudima i pokušavam pronaći zajedničko rješenje pa na toj osnovi namjeravam graditi politike.
Tko su vaši potencijalni glasači – umirovljenici, mladi ili pak oni koji se upravo ovog trenutka premišljaju ostati ili otići iz BiH?
Mi ne pravimo kalkulacije. Ili drugačije: svi nabrojani. Oni koji vide da je dosta bilo dosadašnje politike u BiH. Pomislio sam da bismo mogli imati veliki prolaz kod mladih ljudi, jer sam i osobno relativno mlad u odnosu na druge kandidate i jer sam stava da član Predsjedništva BiH u 21. vijeku treba ići u Google i Amazon i tamo tražiti partnere, a ne primarno ići na komemoracije iz Drugog svjetskog rata, ali to nije sve. Podršku preko Facebooka i ostalih društvenih mreža dobivamo također od onih u četrdesetima pa sve do ljudi u šezdesetim godinama života. To su ljudi koji se, vjerujem, sjećaju kako smo ranije živjeli. Sjećaju se vremena kad nije bilo toliko jaza između naših naroda pa u meni možda vide simbol malo boljeg prošlog života.
Što je s glasačima u Hrvatskoj, dijaspori uopće?
U Hrvatskoj živi 414 hiljada građana BiH. No od tog broja nemaju svi pravo glasa jer dio nema potrebne isprave za glasanje. No ja ne tražim svoje glasače u Hrvatskoj, naravno da namjeravamo mobilizirati veći broj od gotovo milijun i pol Bosanaca i Hercegovaca širom svijeta. Oni igraju aktivnu ulogu u našoj ekonomiji, konkretno daju 15 posto bruto nacionalnog dohotka. Želimo im se približiti, želimo da se po mogućnosti vrate u zemlju i pomognu investicijama u izgradnji bolje BiH.
U mostarskom naselju Eksperiment građani su se neovisno o nacionalnosti udružili da urede taj dio grada. Nama trebaju takvi simboli napretka, a ne jaza između ljudi
U konstantnoj političkoj pa i ustavnoj krizi u BiH nametnulo se pitanje novog Zakona o izbornim jedinicama koji izaziva nove podjele na političkoj i društvenoj sceni. Što je, po vama, najspornije u tom zakonu?
Postojeći izborni zakon diskriminira velik dio građana u BiH. Čak 383 hiljade ljudi ne može biti izabrano niti mogu birati svog predstavnika. Od toga je 32 hiljade Hrvata i 120 hiljada Bošnjaka u Republici Srpskoj, 55 hiljada Srba u Federaciji BiH i 150 hiljada ostalih: Roma, Jevreja i drugih u ostatku BiH. Oni ne mogu birati jer nisu konstitutivni narodi ili su konstitutivni s pogrešnim prebivalištem, kao što je to na primjer predsjednik Naše stranke Predrag Kojović koji kao Srbin živi u Federaciji i samim tim ne može biti izabran kao član Predsjedništva niti se može za njega kandidovati. Nadalje, svaki kanton u Federaciji BiH bira svog predstavnika u Dom naroda. No postoje kantoni u kojima je jedan narod malobrojan, kao što je to slučaj u Goraždu gdje živi 25 Hrvata, a čijeg predstavnika bira velika većina Bošnjaka. Tako je donesena odluka Ustavnog suda da se taj članak u izbornom zakonu mora promijeniti. No zasad nema dogovora na koji način i teško da će on u vidu bilo kakvih promjena proći u parlamentu. Po meni, trebamo pravnu državu koja će poštovati odluke Ustavnog suda i državu koja će gledati da smanji i/ili izbriše broj ljudi koji će biti diskriminirani. Određenim prijedlozima novog zakona o izbornim jedinicama ta se diskriminacija i povećava, na primjer da se iz Sarajeva, iz mjesta u kojem su Hrvati malobrojni, ne mogu izabrati predstavnici za Dom naroda. Postavlja se pitanje štite li se ovdje kolektivni ili individualni interesi i ljudska prava. Izborni zakon je gordijski čvor koji pokušava riješiti problem majorizacije Hrvata u određenom kantonu na način da će zakomplicirati njihov politički život u drugim mjestima. To je dio predizborne igre stranaka koje su na vlasti već 25 godina i koje se pokušavaju putem takvih konfliktnih stanja održati na vlasti. Zakon se ne treba mijenjati u izbornoj godini, već u dužem razdoblju kroz inkluzivan dijalog uz stručnjake za konstitutivno pravo i nevladin sektor. Naša stranka ima projekciju Ustava po kojoj bi se interesi građana štitili u parlamentu, a ne u zasebnom Domu naroda. Po nama, Domovi naroda nisu potrebni. Interese nacionalnih grupa u BiH trebalo bi štititi unutar Kluba naroda, koji bi bio dio parlamenta. Ovdje ipak ne želim nuditi rješenja, već proces za promjenu Ustava i izbornog zakona za boljitak BiH u 21. vijeku.
EU kao prioritet
Po službenom popisu iz 2013., u BiH živi 3,531.159 stanovnika, od čega je Hrvata 15,43 posto. Kako vidite političko djelovanje Dragana Čovića, aktualnog hrvatskog člana Predsjedništva BiH i predsjednika HDZ-a BiH?
Kao što sam već kazao, političari koji su na vlasti posljednjih 25 godina vrlo su slični. Oni drže politički monopol nad agonijom svog naroda, njima prosto ovaj sistem odgovara jer im osigurava lagodan život. Kad vidite vile koje su izgradili i tokove rijeka koje su promijenili u svoju korist, shvatite zbog čega su u politici. Čović je osoba prošlosti koja je obilježila politiku u BiH, koja se treba iskreno pogledati u ogledalo i iskreno kazati da manjkom rezultata nanosi štetu hrvatskom narodu i BiH. Govorim o tome da Hrvati iz Busovače, što ste na početku pitali, masovno odlaze. Od 31 učenice završnog razreda srednje medicinske škole u Kiseljaku, samo je jedna djevojka upisala fakultet, a ostale su otišle potražiti posao u Njemačkoj. To je direktno rezultat rada HDZ-a BiH, koji je ondje već 25 godina. Čović dakle nije uspio u osnovnom – osigurati dobar život svom narodu.
Valjda je zbog toga zaslužio i počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta koji mu je dodijeljen na prijedlog rektora Damira Borasa? Možda ima tu nešto i starih zasluga iz 1993., kad je Čović kao direktor mostarske firme Soko naručivao za rad logoraše iz Heliodroma? Osim toga, kao pripadnik najviše vlasti mirno promatra kako u zapadnom Mostaru ulice i danas nose imena pojedinih ustaških ministara… No zaslužio je biti uzvanikom i na obilježavanju pete godišnjice od ulaska Hrvatske u EU.
Ne iznenađuje me podrška koju dobiva od bratske stranke u Hrvatskoj, pogotovo jer se osjeća da njegove i njemu slične politike gube tlo pod nogama u BiH i da se sada HDZ Hrvatske mobilizira da bi ga podržao po svaku cijenu. Nazivi ulica koje spominjete su produkt politike konflikata koji su se nastavili poslije rata i koje je sistem omogućio. Ali vrijeme je da okrenemo stranicu i pričamo o pozitivnim inicijativama kao što je mostarsko naselje Eksperiment u kojem su se građani neovisno o nacionalnosti udružili da urede taj dio grada koji je bio najpoznatiji po konstantnim poplavama, tolikim da je naselje propadalo i da su pacovi gmizali po ulicama. Ponašanje tih ljudi primjer je za čitavu Europu. Nama trebaju simboli napretka, a ne jaza između ljudi.
Je li rješenje za BiH ulazak u EU, za što je zahtjev predan još u veljači 2016. godine? Mogu li vaše diplomatske veze malo pogurati cijelu stvar?
Vjerujem da je naša budućnost u EU-u i da je to u interesu svih država. Vjerujem da proces integracije može biti izuzetno povoljan za BiH zato što će nas natjerati da preispitamo svoj Ustav, povučemo određene novčane fondove za ruralni razvoj i izgradimo bolje kapacitete države. Treba omogućiti ljudima da više nema granica jer je nedopustivo da mladi ljudi ne mogu da putuju, da moraju čekati po dva sata da bi ih se pripustilo u Makarsku. Put u EU je osnovni prioritet i nešto za što još postoji konsenzus svih entiteta u BiH. Nedavno sam trebao boraviti u Briselu i predstaviti svoj program zastupnicima parlamenta, što sam morao otkazati zbog drugih obaveza, a sigurno bolje od drugih poznajem ljude koji mogu donijeti neke odluke. S takvima sam pohađao iste škole i znam kojim jezikom pričaju, drugim riječima na koji ih način uvjeriti da je u interesu sviju da BiH postane dio europskog kruga. Dogodine bismo mogli dobiti status kandidata, što je važno zbog pristupa EU fondovima i realno tražiti zajednički ulazak sa Srbijom i Crnom Gorom. Možda je previše optimistično ulazak u EU očekivati 2025., ali sigurno bi se to trebalo dogoditi u narednih deset godina.
