Srpsko narodno vijeće je nedavno pokrenulo kampanju ‘Da se bolje razumijemo’ s ciljem promocije ćiriličnog pisma u Hrvatskoj. Pored Statuta Grada Vukovara koji ste uoči sjednice Gradskog vijeća štampali na tom pismu i oglasa koji se od početka ovog tjedna pojavljuju na čitanijim portalima, što će ona još sadržavati?
Kampanju smo započeli štampanjem vukovarskog Statuta na ćirilici jer se to pismo u Hrvatskoj u najvećoj mjeri promatra upravo kroz prizmu nesporazuma koji se pojavljuju u pokušaju korištenja ćirilice u javnom prostoru toga grada. Uostalom, taj potez je bio logičan jer je važećim Statutom Grada Vukovara ionako propisano da svaki vijećnik može zatražiti i dobiti na srpskom jeziku i ćirilici bilo koji akt koji je donijelo Gradsko vijeće. Međutim, ako se neko pravo koje je propisanom zakonom ne primjenjuje u praksi, onda to i nije pravo. To je bila simbolička gesta kojom smo željeli skinuti tabu s korištenja ćirilice u toj sredini, ali ona, nažalost, nije naišla na dobar prijem kod onih kod kojih je trebala.
Kampanju smo nastavili putem elektronskih medija, odnosno reklamnih banera s porukama kojima pokazujemo da je ćirilica samo pismo koje bi se najnormalnije trebalo pojavljivati u javnom prostoru, a da pritom više ne izaziva negative reakcije. Više se ne bi trebalo događati da netko tko nosi majicu s ćiriličnim natpisom bude označen kao provokator. Brojni članovi srpskih kulturnih društava na svojim manifestacijama imaju takve majice. Zar oni provociraju? Kampanja ima svoj okvir, ali ne mogu previše govoriti o njenom sadržaju jer želimo da njen nastavak ostane tajan. Sadržaj nije striktno zadan jer ćemo nastojati pružiti odgovore na konkretne političke i društvene trenutke. Namjera nam je da kampanja traje do 1. januara 2020. Onda ćemo podvući crtu i vidjeti kakve su bile reakcije.
Spomenuli ste vukovarskog gradonačelnika Penavu koji je ćirilični Statut bacio na pod. Budući da je riječ o jednom od brojnih antisrpskih ispada, koji su se posebno intenzivirali zbog političkih previranja u HDZ-u i nadolazećih predsjedničkih izbora, kakve efekte uopće možemo očekivati od kampanje?
Sigurno je da u jednom dijelu javnosti ne možemo očekivati pozitivne efekte. Toga smo svjesni i to ne želimo ni promijeniti. Budući da ćirilica simbolizira Srbe u Hrvatskoj, oni koji kažu da to pismo nije poželjno zapravo žele reći da su Srbi ti koji nisu poželjni. Do takvih ljudi ne možemo doprijeti i ne želimo pristati na njihov narativ. Onom drugom, većinskom dijelu javnosti želimo poručiti da ćirilica ne može nositi stigmu i da oni koji je koriste ne smiju biti diskriminirani. Tako je i SDSS-ova kampanja za EU izbore kod velikog broja ljudi osvijestila probleme s kojima se susreću Srbi u Hrvatskoj. Teško da ćemo ponoviti takav uspjeh, ali i ta kampanja je prekratko trajala i koliko god ona bila kvalitetna, nije mogla promijeniti društvene trendove koji su u zadnjih nekoliko godina izrazito negativni i, nažalost, podrazumijevaju mrzilačke poruke. Naš posao je da se borimo protiv takvih pojava i zato ćemo nastaviti istim smjerom.
Sabotiranje dijaloga
Na ono što se dogodilo u Vukovaru reagirao je i predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, poručivši da su sva državna tijela dužna provoditi odluke Ustavnog suda, pa tako i one o ćirilici. Kakav je vaš stav o posljednjoj odluci kojom je odlučivanje o razini manjinskih prava zapravo prepušteno lokalnoj razini?
Odluka Ustavnog suda koju spominjete naslanja se na onu prethodnu iz 2014., kojom je političkoj većini u vukovarskom Gradskom vijeću zapravo dana moć da odlučuje o razini primjene manjinskih prava, a posljednja odluka je na neki način to zacementirala. Smatram da to nije dobro i da je njome stavljen pretežak teret na lokalnu zajednicu koja nema snage da ga iznese. To je dokazala i zadnja sjednica Gradskog vijeća na kojoj nas nije toliko zabrinula odluka prema kojoj nisu stečeni uvjeti za moguće proširenje zagarantiranih prava koliko samo njeno obrazloženje i postupci kojima smo svjedočili, od bacanja Statuta na pod do poruka koje su zapravo značile – ćirilica nikada i nigdje. Nije pokazan ni milimetar prostora za dijalog o tome što bi se sve moglo napraviti da situacija u Vukovaru bude bolja i da se smanje međuetničke tenzije.
Ukoliko se nakon novog popisa stanovništva uistinu utvrdi da u nekim sredinama više nema zakonske obaveze za primjenu prava na jezik i pismo, svakako ćemo tražiti mišljenje Vijeća Europe
U srpskoj zajednici postoji teza da će se s primjenom Ustavnog zakona i različitih konvencija odugovlačiti do novog popisa stanovništva 2021. S obzirom na trend iseljavanja koji pogađa i Srbe, što možemo očekivati od tog popisa?
I sam vjerujem da se s primjenom spomenutih akata uistinu pokušava odugovlačiti do novog popisa na temelju kojeg bi se utvrdilo da u određenim sredinama više ne postoji zakonska obaveza za primjenu prava na jezik i pismo. U ovom trenutku je jako teško prognozirati tko se zapravo više iseljava i kakav ćemo rezultat na kraju imati. Nažalost, kada dođe vrijeme za novi popis, to neće biti puko statističko, već i vruće političko pitanje. Moje razumijevanje međunarodnih konvencija ide za tim da bi neka prava koja su stečena kroz određeni period trebala biti i zadržana, pogotovo jer Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe i Europska povelja o regionalnim manjinskim jezicima ne govore o tome koliko mora biti neke manjine da bi ona imala pravo na upotrebu jezika i pisma, već da njeni pripadnici na određenom području moraju živjeti u značajnom broju. Vijeće Europe je u zadnjem izvještaju za RH preporučilo smanjivanje praga koji trenutno iznosi jednu trećinu i koji je jedan od najvećih u Europi. Ukoliko se nakon novog popisa stanovništva uistinu utvrdi da više nema zakonske obaveze, svakako ćemo tražiti mišljenje Vijeća Europe.
Uvođenje jezika i pisma manjina u sredinama gdje za to postoje zakonski uvjeti jedno je od obećanja koje još uvijek nije ostvareno, iako se navodi u posljednjem Operativnom programu za nacionalne manjine. Jeste li generalno zadovoljni primjenom tog dokumenta?
Drago nam je što je taj dokument prihvatila Vlada, čime se obvezala da će riješiti neke od postojećih problema. Međutim, nisam u potpunosti zadovoljan kako se Operativni program provodi u praksi jer sam očekivao da će on proizvesti više bržih i boljih rješenja. Jedno vrijeme nismo bili zadovoljni dinamikom procesa reelektrifikacije područja na kojima žive Srbi, ali se na kraju ispostavilo da bi on sljedeće godine mogao biti dovršen gotovo u potpunosti. Zadovoljni smo i što je donesen Program potpore za područja naseljena manjinama, u koja je prošle godine uloženo oko 45 milijuna kuna namijenjenih razvoju lokalne infrastrukture i malih obrtnika i poljoprivrednika. Ove godine će biti uložen isti iznos, ako ne i nešto veći. Također bilježimo i određene pomake u izgradnji vodovodne mreže. S druge strane, još nije riješen status školskih ustanova koje provode program na jeziku i pismu nacionalnih manjina, tzv. registracija škola, kao i jedan dio stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskog prava. Određene pomake očekujemo i u lokalnim sredinama u kojima se i dalje ne poštuje pravo na upotrebu manjinskog jezika i pisma. Smatram da se to pravo ne bi trebalo promatrati isključivo kroz prizmu Vukovara i da ga je potrebno u potpunosti ostvariti na onim područjima gdje to ne bi trebalo predstavljati problem. Pred aktualnom Vladom je još jedna godina mandata i nadam se da će u njoj biti ostvareni navedeni pomaci pa da na kraju možemo reći da je Operativni program ispunio svoju svrhu.
Od ulaska SDSS-a u aktualnu koaliciju prošle su tri godine. S obzirom na sve ono što se dogodilo u tom periodu, smatrate li da se ona uistinu isplatila?
Kako onda tako i danas svjesni smo da bez našeg ulaska u koaliciju ne bi bio ispunjen nijedan od naših minimalnih zahtjeva koji se tiču prava na dostojanstven život. Naše institucije još uvijek nisu izgrađene do te mjere da zakon sam po sebi znači i ostvarenje nekog prava, nego se za njega uvijek mora izboriti kroz političku borbu, a to je najučinkovitije ostvariti participiranjem u vlasti. To je politička realnost i od toga se ne može pobjeći. Imajući u vidu sve probleme s kojima se susreće srpska zajednica, pogotovo infrastrukturne i socijalne, mi na neki način nemamo izbora. Koliko god se svi zgražali nad time da dio ljudi i dalje nema struju i vodu i koliko god svi podržavali da se to riješi, da mi ne guramo, to ne bi bilo riješeno. Apsurdno je da se nitko drugi ne brine o tome, iako se tim istim ljudima itekako obraćaju kada im trebaju glasovi. Ako do kraja ostvarimo elektrifikaciju i napravimo pomake koje sam spomenuo, moći ćemo reći da se koalicija isplatila.
Naslijeđeni problemi
Dio srpske zajednice i tzv. političke ljevice vam zamjera ostanaka u koaliciji s Plenkovićevim HDZ-om koji je de facto legalizirao ustaški pozdrav i javnim novcem financirao rad udruga koje negiraju genocid nad Srbima?
To su pitanja s kojima se često susrećemo, koja možemo razumjeti i o kojima i sami promišljamo. No sva ta pitanja nisu potaknuta samo zbog odluka aktualne Vlade. Ljudi zaboravljaju da trenutno deset hrvatskih gradova ima Ulicu Mile Budaka i da je u nekima od njih bila ili je na vlasti ljevica koja prigovara. Zaboravljaju i da je od 1997. do 2013. u selu Slatinski Drenovac postojala Ulica 10. travnja, kao i da su udruge koje spominjete registrirane ranije i da su neke od njih već dobivale novac od države. Recimo, udruga koja ima amblem HOS-a s pozdravom ‘Za dom spremni’ registrirana je 2001. i to nakon što joj je 1996. taj isti zahtjev odbijen. Dakle, imamo od ranije naslijeđene probleme. Ne bježimo od problema, ali smatram da bi situacija bila puno lošija da SDSS nije u koaliciji i da ne guramo brod na bolji kurs. U tom smislu treba gledati naš bojkot državne komemoracije u Jasenovcu. Mi je ne bojkotiramo zato što time želimo rušiti ili poniziti Vladu, nego zato što je želimo dovesti za stol da razgovaramo o pitanjima revizionizma, smatrajući da su ona važna za ukupno zdravlje društva.
Dobar dio problema je naslijeđen i od Oreškovićeve vlade. No nije li Plenković taj koji je inicirao pokretanje Vijeća za suočavanje prošlošću?
Plenković je u tom tijelu želio okupiti širi krug intelektualaca lijeve i desne provenijencije i tako nastojao pomiriti nepomirljivo. Rezultat toga je neuspješan, baš kao i njegova ideja. SDSS nema toliku snagu i moć da promijeni takve trendove, ali smo u Saboru glasali za SDP-ovu interpelaciju o pozdravu ‘Za dom spremni’. Dakle, išli smo protiv Vlade čiji smo koalicijski partneri jer smatramo da je taj pozdrav isključivo ustaški, da on ne smije biti općeprihvaćen i da u takvim pitanjima ne možemo pristajati na kompromise.
Ako do kraja ostvarimo elektrifikaciju i napravimo neke druge pomake koji su navedeni u Operativnom programu za nacionalne manjine, moći ćemo reći da se koalicija isplatila
Često svjedočimo sporovima u aktualnoj koaliciji, a posljednji se tiče HNS-ovog inzistiranja da se u novom proračunu povećaju sredstva za plaće u prosvjeti. Kako će se SDSS postaviti u toj situaciji?
Vlada je ponudila određenu povišicu koja znači povećanje plaća za sve u državnom i javnom sektoru. Činjenica je da ona nije pravedna u smislu linearnog povećanja, nego bi trebalo zadirati u uredbu o koeficijentima. To će biti jako težak zalogaj i pitanje je da li će Vlada imati snage za njega. S druge strane, imamo prosvjetare koji su osjetljiva društvena skupina i za koju se mora pronaći razumijevanje. Mora ih se dovesti za stol, ali i oni moraju prihvatiti činjenicu da nisu sami u javnom sektoru. Očekujem da će u narednim danima svi oni pronaći zajedničko rješenje. SDSS u ovom trenutku ne želi zauzimati stranu, već želimo da se pokrene dijalog. Vjerujemo da će do njega uskoro doći i da je to najbolje za društvo.
Nedavno ste izabrani za predsjednika SNV-a. Koji su vam planovi, što namjeravate napraviti u odnosu na prijašnje vodstvo?
To je definitivno najveća moguća odgovornost koju trenutno imam jer sam tu funkciju preuzeo od Milorada Pupovca, koji je SNV vodio od njegovog osnutka 1997. To nije nimalo lak posao jer je riječ o izgrađenoj instituciji koja bi u narednom periodu trebala napraviti određeni iskorak. Jedan od najvećih prioriteta je rad na izgradnji kulturnih centara i mjesta društvenih okupljanja u većim sredinama kao što su Zagreb, Rijeka i Osijek. U suradnji s drugim srpskim institucijama, prije svega SKD-om Prosvjeta, moramo stvoriti kvalitetan sadržaj i programe koji će privući ljude. Trebaju nam takva mjesta jer smo zajednica koja je ranjena i stigmatizirana i jer smo, za razliku od npr. Čeha, Talijana i Mađara, nova manjina koja tek treba stvoriti svoje kulturne domove. Samim time ojačali bismo kapacitete lokalnih vijeća srpske manjine i postigli njihovu bolju koordinaciju s centralnim uredom SNV-a. To nije posao za jedan mandat, ali ga u narednom periodu moramo makar započeti. Vjerujem da ćemo ostvariti dobre rezultate.
