Otkako su s kolovozom 1995. na tzv. područjima od posebne državne skrbi, među kojima su Banija i Kordun, zaredale nevolje, nema stanovnika koji bi i u poduljem novinskom tekstu uspio nabrojati što mu sve po pitanju osnovnih životnih potreba nedostaje, a kamoli dopustiti sebi da razmišlja o nekim drugim željama. A te se potrebe kreću od obnove domova nakon povratka i poslije potresa, preko ostvarivanja kakvih-takvih mjesečnih prihoda, do posvemašnjeg nedostatka temeljne komunalne strukture u uglavnom pustim, zapuštenim i prometno izoliranim mjestima bez ikakvih sadržaja.
Šezdesetosmogodišnjoj Bogdanki Dragić iz Brda Utinjskog, sela skrivena u brdima između Vrginmosta i Vojnića, puno toga u životu nije posloženo i još joj više nedostaje, ali želju ima samo jednu.
- Moj je suprug Đuro poginuo još 1983. u prometnoj nesreći, pa sam ostala samo s troje djece. No sad su ona razasuta sa svojim obiteljima po svijetu i tek me povremeno posjete, ali nikad istodobno. A najveća mi je želja da se svi okupimo barem na nekoliko dana, pa da se u miru nauživam i djece i unučadi: da zajedno ručamo, šetamo, slikamo se i razgovaramo o svemu što smo propustili otkako je svatko otišao svojim putem. Kad bih još to doživjela, ništa mi više u životu ne bi trebalo. Taj bi me susret oplemenio, bila bi to za mene prava obnova - kaže nam sama.
Sjećam se kako je moja Vlada tik uoči rata došla iz škole u Vrginmostu sa zadaćom da se do sutra izjasni je li Hrvatica ili Srpkinja
Uvodi nas u sobu čiji je cijeli zid urešen fotografijama njezih najmilijih, i malih i velikih: posložene su poput ikona u svetom hramu, nekakvim, samo njoj znanim redom. Pozorno ih promatra, da joj neka ne bi promakla, pa nam objašnjava.
- Sin Vlado je u Švedskoj, ima suprugu Jelenu, kćeri Taru i Željanu i sina Milana. U Kanadi živi moj Bogdan sa suprugom Bojanom, kćerkom Larom i sinom Markom. Kćer Vlada živi najbliže, u Vojvodini, sa svojim suprugom Draganom te mojom unukom Draganom i unukom Jovanom. Daleko su mi svi, neki i predaleko. Posjete me s vremena na vrijeme, ali nikako da se usklade da svi odjednom dođu. Dade li Bog da do toga ipak dođe, i vi ćete biti pozvani ovamo. A sve mi se nekako čini da bi do tog susreta moglo doći baš ovog ljeta – ne krije nadu Bogdanka, koju svi poznanici iz ovog dijela Banije iz nekog razloga zovu Bojanom. Mnogi i ne znaju njezino pravo ime.
Žena u zrelim godinama živi od mirovine koja jedva prijeđe 1.300 kuna: da joj tu i tamo na račun ne sjedne nešto novca što joj ga uplate djeca, doista bi teško preživjela mjesec. Svojedobno je u karlovačkom Srednjoškolskom centru, odnosno na Konfekcijskom odjelu te škole, držala praktičnu nastavu, pa i danas znade sresti svoje đake, nekadašnje šegrte koji je nisu zaboravili. Prije par dana vratila se s puta, bila je u posjetu svom Vladi, pa premda ju je cijela sinovljeva obitelj nastojala zadržati u Švedskoj što dulje, nije nikako htjela propustiti proljetno buđenje prirode u svom selu.
- Lijepo je meni kod moje djece, ali već nakon desetak dana počnem razmišljati o svom Brdu, pogotovo kad je proljeće je na pragu i kad čujem bašču da me zove. Isti takav osjećaj sam imala i kad smo pred Olujom bježali u Srbiju, jedva sam dočekala da se vratim. Čini se da sam doslovno i nepovratno zaljubljena u svoj rodni kraj – kaže nam, prisjećajući se kako se sama s djecom mračne 1995. godine pridružila dugoj koloni koja se preko bosanskih gudura nastojala domoći Srbije i barem nekakve životne sigurnosti.
Premda su ih usmjeravali prema Kosovu, nakon brojnih su se peripetija skrasili u srpskom Trsteniku. Ondje je Bogdanka četiri godine svakodnevno okopavala tuđe njive i vrtove samo da djecu prehrani, a prije toga bi u cik zore po kućama razvozila kruh iz jedne pekarnice. Težak rad za golo preživljavanje uskoro joj je postao toliko naporan, da je stalnu želju za povratkom počela sprovoditi u djelo čim su se djeca osamostalila.
- Kuću sam zatekla do temelja opljačkanu i zaraslu u korov, pa sam zasukala rukave i navalila na posao. Zahtjev za obnovom sam podnijela, ali su me odbili radi neriješenih imovinsko-pravnih odnosa; naime, pored mene su kao vlasnici upisani moj brat i dvije sestre. Ipak, ljudi iz vojnićke Općine su mi nastojali izići u susret kolikogod se moglo, pa mi je bar to pomoglo da prebrodim teškoće novog početka. Za prvu sam ruku dobila socijalnu pomoć, a čim sam sredila papire, ostvarila sam pravo na ovu mirovinu što je i danas primam - kaže nam Bogdanka.
Nastavlja vedrijom temom, pričom o sretnom djetinjstvu i odrastanju u njezinom rodnom Brdu Utinjskom. Kaže kako je u to doba selo bilo puno ljudi i kako se nikad nije razgovaralo o tome tko je Srbin a tko Hrvat; nikakvih zamjeranja po nacionalnoj osnovi nije bilo, pa tako ni slutnji da će izbiti rat između onih koji generacijama žive zajedno, dijeleći dobro i zlo, sreću i tugu života.
- I danas sam posebno alergična na svako isticanje nečije nacionalnosti. Tako sam jednostavno odgojena, a i sama sam na taj način odgajala svoju djecu. Sjećam se kako je moja Vlada tik uoči rata došla iz škole u Vrginmostu sa zadaćom da se do sutra izjasni je li Hrvatica ili Srpkinja, a ja sam joj ljuta i bijesna rekla da kaže da je - Albanka. Dijete je tako i učinilo, pa su me odmah pozvali u školu na razgovor. Ime nastavnika koji je to tražio neću ni spominjati da mu netko nešto ne zamjeri; i danas živi u istom gradu, a i samome mu je bilo neugodno radi nečega što je bilo naređeno. Tek sam tada shvatila da se nešto gadno kuha. Svejedno, u Kanadi je prije dva mjeseca rođen moj najmlađi unuk, kojem sam ja dala ime. Zove se Marko, samo da bi se oni koji još broje krvna zrnca malo pomučili odgonetavajući kojeg je nacionalnog porijekla to staro muško ime - zaključuje s notom ironije naša sugovornica.
