Kako ocjenjujete ovogodišnje obilježavanje godišnjice Oluje?
Da je bilo mirnije, jeste. Da je incidenata bilo, jeste. Ove godine u Kninu ritualno nije spaljena srpska zastava, a i Tomson je ovacije na pozdrav ‘Za dom spremni’ dobio u Slunju, i to uz prepoznatljivu ikonografiju. U financiranju tog koncerta sudjelovala je i država, koja mora razdvojiti žito od kukolja. Tko istinski slavi, neka slavi, ali bez veličanja ustaške ideologije i bez uvreda i prijetnji drugima. Isto tako, država mora omogućiti onima koji tuguju, zbog izbjegličke tragedije svojeg naroda i koji žele da se pomole za duše bližnjih stradalih tokom i nakon Oluje, da to čine u miru i dostojanstvu. A bilo je i ovog ljeta i mjesta u kojima im to nije osigurano.
Od lokalnih izbora prošlo je nekoliko mjeseci. Jesu li se izabrani kandidati SDSS-a u predstavničkim i u izvršnim tijelima uspjeli usuglasiti s predstavnicima ostalih političkih stranaka o pitanjima važnima za zajednicu?
Srbi su integralni dio ukupne zajednice koja u nekoj opštini ili gradu živi, pa izabrani predstavnici SDSS-a u konsultacijama sa stranačkim tijelima iznalaze optimalna rješenja. Tamo gdje SDSS ima apsolutnu većinu, pružamo ruku saradnje, a isto tražimo tamo gdje nas je manje. Smatram da su za saradnju važna tri faktora: ljudsko razumijevanje, politički senzibilitet i interes onih koje predstavljamo. Jasno je da saradnje ne može biti s predstavnicima ultradesnice, kojih je, srećom, veoma malo u predstavničkim i izvršnim tijelima.
Ohrabruje li što su manje-više sve političke opcije u Rijeci osudile devastiranje vozila člana SDSS-a Mile Opačića?
Apsolutno da hrabri. I to ne samo kolegu Opačića, već i čitavu srpsku zajednicu. Međutim, istovremeno i zabrinjava jer Rijeka nije bila na karti značajnijih neuralgičnih punktova za iskaljivanje netrpeljivosti i mržnje prema Srbima. Na institucijama sistema je da pronalaženjem i sankcionisanjem počinioca, ne samo ovog, već i svih ostalih slučajeva, vrate stvari u demokratske okvire kakvi dolikuju državi članici EU-a.
Inicijalno ohrabrenje postat će stvarno tek kada se ovakve primitivne stvari ne budu dešavale. Prvi korak ka tome je u slučaju Mile Opačića učinjen osudom politički relevantnih subjekata. Možda je još važnije da su ovaj čin osudili obični ljudi, njegovi sugrađani. Donedavno sam prolazio slične kalvarije pa znam koliko znači stisak ruke i podrška običnog čovjeka na ulici.
Kako komentirate opstruiranje komemoracije srpskim žrtvama u Glini od strane lokalnih predstavnika Srba?
Stranački mišići mogu se bildati na programima i idejama. Svatko ima pravo da misli da njegova opcija ima bolju viziju i da u skladu s tim i djeluje. Ali postoje univerzalne vrijednosti oko kojih nema ni opcija ni pogodbe. Sjećanje na umorene i stradale je upravo jedna od njih. Ne prisustvovati komemoraciji prije svega nije baš human čin i nije svojstven našoj tradiciji u kojoj je poštovanje prema mrtvima visoko na skali senzibiliteta. Tim više ako ste narodni predstavnik s izbornim legitimitetom. Postavio sam javno pitanje da li bi glinski Srbi glasali za aktuelnu dogradonačelnicu da im je tokom kampanje rekla da je protiv komemorisanja na mjestu na kojem je umoreno 1500 njenih i njihovih predaka i da se na komemoraciji, ako je organizuje SNV, neće pojaviti.
Žao mi je što kao njihova izabrana predstavnica nije stala ispred svojih glasača. Time bi poslala jasnu poruku da drži do žrtve svojih predaka, ali i pokazala odgovornost. Za zamjenika župana koji nije prisustvovao komemoraciji čak imam razumijevanje ako ga je sprečilo dežurstvo u petrinjskoj bolnici, ali nemam ako je to učinio samo zato što je događaj organizirala institucija koju ne preferiše. Žalostan sam i zato što najveći dio naših sunarodnika radije odaziva na seoske zabave negoli na komemoracije, ali to je njihova lična stvar. Oni predstavljaju samo sebe, a izabrani politički predstavnici i sebe i svoje birače.
