Partizanka, studentkinja, narodna heriona, Ličanka. Sve to je bila, a sasvim sigurno još mnogo toga je mogla biti Ljubica Gerovac iz Jezerana, da njen život nije 1942. tragično okončan u 22. godini u borbi s ustašama. Ime Ljubica Gerovac bilo je posađeno u nazivima ulica, škola, vrtića i kulturno-umjetničkih društava širom Hrvatske. Ratnica i svestrana studentkinja doživjela je drugu smrt početkom 1990-ih kada su joj ime izbrisali, a biste s njenim likom obezglavili. Primjerice, statua u zagrebačkom Cvjetnom naselju, rad kipara Ivana Sabolića, naprosto je nestala prije 30-ak godina. Ulica Ljubice Gerovac na istom mjestu postala je Odranska, a nekadašnja mjesna zajednica nazvana po njenom imenu danas se zove Mjesni odbor Savski kuti. Istu sudbinu doživjele su sve njezine slavne drugarice, kao i antifašisti srpskog porijekla čija su imena preko noći prestala biti sastavni dio ulične onomastike i kolektivnog identiteta.
U oktobru ove godine, u Mjesnom odboru koji je nekad nosio Ljubičino ime, pokrenuta je ohrabrujuća inicijativa. Predsjednica Tatjana Grgas govori da je namjera i zadatak njenog MO-a vratiti bistu Ljubice Gerovac na mjesto gdje je nekad bila.
- Na sjednici smo donijeli zaključak o vraćanju uklonjene biste, na postolje koje je i dalje tamo, uz sam ulaz u Studentski dom "Cvjetno naselje". Tražili smo da se utvrdi lokacija biste, odnosno je li ona negdje propisno pohranjena. Ukoliko nema mogućnosti pronalaska biste ili originalnog kalupa, naša ideja je da predložimo raspisivanje natječaja za izradu biste ili nekog idejnog rješenja za studente Akademije likovnih umjetnosti. To je zasad obustavljeno jer nema nikakve javne nabave. Predložili smo da mjesna samouprava provjeri podatke s Gradskom upravom, ali u odgovoru je navedeno da oni ništa ne znaju - otkrila je Grgas početne korake.
Dodaje da je njoj dobro poznato tko je bila Ljubica Gerovac, no da mlađi ljudi nisu upućeni. Zato nije loše prisjetiti se. Rođena 1919. podno Velike Kapele, kao najstarija od šestero djece težaka Anke i Mile Gerovca, Ljubica je svoje obrazovanje započela sa šest godina. Već u drugom razredu Trgovačke akademije u Zagrebu dobiva prvu nagradu za temu "Kriza kapitalizma", koja je iznosila 300 tadašnjih dinara. Za toliku svotu mogla se kupiti krava, piše njena najmlađa sestra Vera Gerovac-Blažević u monografiji "Narodni heroj Ljubica Gerovac" iz 1983. U srednjoj školi počinje njen politički, revolucionarni rad i opširno usvajanje marksističke literature. Prvi slučaj političke represije Ljubica je doživjela vrlo rano, s nepunih 16 godina. Godine 1935. žandari su upali u kuću Gerovaca i pronašli "zabranjenu literaturu" u njenim osobnim stvarima. Bio je to početak progonstva koji nije prestao do njene smrti.
Zagrebačka policija je bila obavještena o njenom pritvoru, pa je odmah zabranila Ljubici pravo upisa trećeg razreda u Zagrebu. Školovanje je nastavila u Banja Luci, a u hrvatski glavni grad se vratila 1938. kada je upisala Ekonomsko-komercijalnu visoku školu, današnji Ekonomski fakultet. U tom periodu intenzivno se bavila partijskim radom te se zaposlila u redakciji lista Seljačka misao. Dostupni podaci govore da se posebno zbližila s glavnim urednikom Martinom Franekićem, robijašem i komunistom iz Slavonije. Inače, Franekić počiva u nekoj od velebitskih jama. Ustaše su ga deportirali iz Lepoglave u logor Jadovno u ljeto 1941.
Ljubica Gerovac
Proljeće te zloglasne godine Ljubica dočekuje u Lici. Ustaški režim preuzeo je od bivšeg sve što je imalo veze s komunistima. Svirepi lički ustaše, isti oni koji su organizirali masovna krvoprolića po srpskim selima, u gospićkom zatvoru i u Jadovnu, odmah su krenuli u lov na Ljubicu. Njena kuća im je stalno bila na meti, pa se ubrzo morala preseliti duboko u šumu. Iščitavajući njenu biografiju i pisma koja je razmjenjivala s roditeljima prije rata, primjetna je snažna obiteljska povezanost, privrženost ideji antifašizma i prezir vladajuće klase.
"Znaju dobro gospoda koliko je štete po njih da seljak nešto zna, da je on obrazovan! Zbog toga i nastoje da djeca siromašnih seljaka i radnika ostanu bez svijesti i znanja. Oni su licemjerni, učiniće nešto samo malo da bi time mnogo svoga zla prikrili. Oni će se napraviti prijateljima sirotinje, pa će pomoći jednog ili dva čovjeka, i odmah sutradan trubiće njihove novine (a sve su njihove) kako je sirotinji dobro dok ima ovakvih ljudi", pisala je Ljubica 1937.
Ohrabrivala je roditelje, trudila se u tom dopisivanju popraviti čak i njihove međusobne odnose. Kudila je oca zbog grubog ponašanja prema majci i braći. Posebno je dirljivo i moćno kako je Ljubica komunicirala zrelo i ravnopravno s roditeljima, prije svega s ocem, kritikujući njihovo ponašanje, prenoseći im političke ideje i poruke da će, primjerice, od prve plaće odvojiti novac za očevu pušku. Braći i sestrama je poručivala da se igraju, bacaju na karte, ali i da pročitaju štogod.
Stoga ne treba čuditi što je Ljubica bila predvodnica oružanog otpora, a ostali ukućani su u to također bili involvirani. Braća Vlado i Joso bili su joj glavni obavještajci. Joso je u borbi ostao bez desne ruke, Vlado je poginuo u 16. godini života, a oca Milu ubili su sakriveni ustaše u ljeto 1946. Ankica je cijeli rat provela u Dvanaestoj slavonskoj brigadi, kasnije je postala oficir OZNE. Majka Anka bila je predsjednica ličkog AFŽ-a.
Ljubičina Brinjska četa je ojačala u prvih nekoliko mjeseci rata. Brinjski kotar je krajem 1941. imao 76 SKOJ-evaca, a Brinjska četa još 13. Od ukupnog broja u SKOJ-u je bila 41 omladinka. "Ljubica je stekla glas narodnog junaka čudesnih sposobnosti. Pričalo se da ima oklop od čelika. To je bio narod po selima koji ju je volio i čuvao", piše sestra Vera.
"Treba razbiti kod naroda uvjerenje da pred Talijanima ne treba bježati, da oni nikome ništa neće učiniti", govorila je Ljubica na redovnim sastancima u Vodoteču. "Narodu, a posebno omladini, mora biti jasno tko je okupator i što hoće. Robovi nećemo biti", dodala je. O popisu Srba u NDH i pokrštavanju je kazala: "To je najveća obmana koju oružjem treba razbiti. Jedinstvo naroda nam je najvažnije i taj zadatak stalno moramo imati na umu." Drugovima je govorila o formiranju vojničkih jedinica, o rukovanju oružjem, a sve to je podupirala teorijom, naglašavajući da se mora poznavati historija KPJ.
Umrla je tragičnom smrću u borbi s ustašama 16. aprila 1942. u zaseoku Holjevci u Jezeranima. Nekoliko metaka ispalila je prema svojim protivnicama, a onaj zadnji sačuvala je za sebe, odlučna da ne padne u ruke ustaša koji su je htjeli živu. Dostojanstveno je sahranjena u Jezeranima tek 1947. zajedno s ocem i bratom. U članku o njenoj pogibiji, u listu Žene u borbi, navodi se da je Ljubica bila "divan primjer ženske borbenosti i svijesti".
Sestra Ankica zadnji put je vidjela Ljubicu krajem 1941. Nosila joj je očevo pismo u dobro skriveni štab u Tuževiću. "Otpratila me do Vodoteča. Izljubile smo se, kraj našeg susreta stezao me u grlu. Zagazila sam polucipelama u meku površinu snijega. Svakih nekoliko koraka okretala sam se da je ponovo vidim. Odlazila sam i plakala, a ona je stajala na istom mjestu i suzdržano mi mahala. U bijelom džemperu i bijeloj janjećoj šubari u bjelini snijega po kojem nitko nije gazio, činila mi se kao priviđenje. Bjelinu je samo lomio čuperak njene kose i tamna suknja. Kad sam već bila oko pola kilometra daleko, na snijegu je bila samo jedna točkica. Bijelog džempera i šubare više nije bilo... Što li je ona tada osjećala? Nikada se više nismo vidjele. Ali svakog snijega mislim da će se odnekud vratiti u bijelom džemperu i bijeloj janjećoj šubari ispod koje viri tamna kovrča kose."
Ulica Ljubice Gerovac postoji još samo na dvije lokacije, i to izvan Hrvatske. Jedna se nalazi u Banja Luci i vodi na Partizansko groblje. Bački Brestovac, malo mjesto u općini Odžaci u Vojvodini, kada se gleda na Google mapi izgleda bajkovito. Pored Lenjinove i Titove, tu su i ulice s imenima Ljubice Gerovac, Srđana Uzelca, Ivice Lovinčića, Rade Končara i Pere Grubora. Stvar je u tome da je ovo mjestašce naseljeno Ličanima iz brinjskog i koreničkog kraja.
Nekoliko stotina kilometara dalje situacija je skroz suprotna. Prije četiri godine iz spomen-parka u Vodoteču ukradene su biste Ljubice Gerovac, Srđana Uzelca i Ivice Lovinčića. Saznajemo da one nikad nisu vraćene te da nadležne službe park nisu pokosile i očistile dvije godine. A sugovornik iz Jezerana kazao je da je spomenik Ljubici Gerovac "odselio".
- Gdje? - pitali smo.
- A što znam - čulo se s druge strane.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
