Vojna operacija Medački džep koja se odvijala od 9. do 17. septembra 1993. u selima Čitluk, Počitelj, Divoselo i njihovim zaseocima, ostavila je iza sebe pustoš i više od osamdeset civilnih i vojnih žrtava. Tokom povlačenja Hrvatske vojske i specijalne policije, na što ih je prisilila međunarodna zajednica, spomenuta sela spaljena su do neprepoznatljivosti.

Boraviti 2020. godine u Divoselu nadomak Gospića iz toga je razloga izuzetno teško. Prije svega je tako s praktične strane jer je kretanje u Divoselu ograničeno. Nije preporučljivo napuštati asfaltiranu cestu jer jedini znakovi na putu su oni koji još uvijek upozoravaju na stvarnu opasnost od mina. U komemorativnoj posjeti koju su 16. septembra organizirali Srpsko narodno vijeće i Inicijativa mladih za ljudska prava, uvidjeli smo sve pogubne posljedice ove vojne akcije.

U Divoselu poslije rata nije bilo uklanjanja mina, a od 118 zahtjeva za obnovu kuća usvojeno ih je samo 11. Te kuće ne spadaju u klasičnu kategoriju odštete, već su izgrađene od naknade štete nekadašnjim nosiocima stanarskog prava iz Gospića, koji su porijeklom iz Divosela. U selu nema struje, bunari su zagađeni, pa tako nema ni stalnih stanovnika.

Od 1991. do 2011. iz Divosela je nestalo čak 340 mještana. Prema zadnjem popisu ovdje ih živi svega četvero. Silina bujne vegetacije i nemar države izbrisali su tragove civilizacije. S obzirom na takvo stanje, priča o nekadašnjem značaju Divosela koju nam je ispričao Nikola Lalić, dožupan Ličko-senjske županije, zvučala je apstraktno i nezamislivo.

Pri dolasku u Divoselo, koje se nalazi pet kilometara od centra Gospića, Lalić nas je upozorio da se krećemo samo po putevima na kojima se vide tragovi traktorskih guma. Nije moguće obići porušene kuće i poznati Spomen-dom u onome što je nekad bio centar sela. Sa ceste smo gledali u vrhove razrušenih krovova, dok nam je Lalić pokušao dočarati kako je izgledalo selo. Kaže da nije siguran ni da bi rođeni Divoseljanin nakon 27 godina mogao pogoditi gdje se što nalazilo u selu.

- Divoselo je bilo poznato po plodnoj zemlji, ovdje i u Glogovu je bila najskuplja zemlja u Lici. Poznato je bilo i po barama Oke, jezercima koje su dobile ime zato što su bile bistre kao oči. Na tom prostoru se znalo okupiti više hiljada ljudi. Tamo su održavani Lički višeboj, bacanje kamena s ramena, utrke konja, dolazila su kulturno-umjetnička društva iz svih krajeva Jugoslavije. Tu je bilo po nekoliko hiljada ljudi, a manifestacija se održavala prve nedjelje u sedmom mjesecu. Stotine janjaca se peklo i dopremani su kamioni piva - govori Lalić koji je kao mladić odlazio na Oke. Danas, kaže, ne bi znao naći put do bara koje su u međuvremenu zagađene i nepristupačne.

Vratimo li se u dalju prošlost Divosela, saznat ćemo da je dalo ogroman doprinos u Narodnooslobodilačkoj borbi 1941- 1945. Od 2.200 predratnih mještana, u Drugom svjetskom ratu stradalo je njih 1.307. Selo je dalo 350 boraca NOB-a, od kojih je palo njih 150. Divoselo je imalo 84 preživjela nosioca Partizanske spomenice 1941., a narodna heroina Nada Dimić rođena je Divoseljanka. U novembru 1941. ovdje je bio osnovan prvi partizanski Pionirski odred. Zanimljivo je također da je Divoselo bilo pobratimljeno s Varaždinom, pa su za vrijeme Jugoslavije mali pioniri iz Varaždina u Divoselu provodili po 15 dana. Sve je to ostalo samo u sjećanju Nikole Lalića i raseljenih Divoseljana.

- Ovo što mi sada gledamo je nezamislivo, jer je to bila čistina, a sad je šuma sve otela. S ovog mjesta mogli ste vidjeti svaku kuću do brda iznad sela, danas pogled jedva seže do razrušene zgrade doma. Bojim se da se radi o selu koje je umrlo - zaključuje Lalić.

Poslije posjete Divoselu, uputili smo se u Medak u kojem su na seoskom groblju sahranjene žrtve iz Čitluka i Divosela. U crkvi Svetog Jovana Preteče služen je parastos za žrtve, a potom je uslijedio obilazak groblja. Sam Medak nije nastradao u akciji. Jedina žrtva iz Metka stradala u Divoselu, bio je 32-godišnji Mirko Brujić. Zajedno s okupljenim mještanima i grupom iz Zagreba, na pomenu su bili prisutni Mirkov brat Nikola i nećak Srđan. Govore nam da je Mirko sahranjen 15 dana poslije ubojstva, a da njegovo tijelo porodica nije mogla lako identificirati na prepoznavanju.

- Mirko je nekoliko godina prije rata pretrpio povredu na radu kada je izgubio prst na ruci, inače je bio građevinski radnik. Tako su ga roditelji i prepoznali, a i po ožiljku na stomaku koji je imao od malena. Ja sam za njegovu smrt saznao poslije dva dana - govori Nikola koji je najstariji od šestero djece, dok je Mirko bio najmlađi. Nećak Srđan tada je imao 12 godina i kaže da se sjeća ujaka za kojeg mu se tada iz dječje perspektive činilo da ima ‘dosta godina‘.

- Mislio sam da je on s te 32 godine poginuo star. Danas, kad imam 39 shvatam da je zapravo bio jako mlad - priča Srđan koji se sjeća i Jasmine Uzelac iz Metka koja je imala 14 godina kad je poginula.

Na groblju u Metku sahranjen je Desimir Trešnjić iz Divosela koji je ubijen u 28. godini života. Srđan kaže da je prema njegovim saznanjima, Desimir prošao najgore. Ljudi koji su se povlačili iz Divosela čuli su njegove jauke. Mučen je sadistički do smrti, bio je vezan za auto u pokretu.

Prema optužnici u predmetu u kojem se sudilo Mirku Norcu i Rahimu Ademiju, u operaciji Medački džep uništeno je najmanje 98 kuća, uz neutvrđeni broj kuća u Divoselu. Uništena su najmanje 133 gospodarska objekta, uz također neutvrđeni broj gospodarskih objekata u Divoselu. U Divoselu je 9. septembra 1993. stradalo 27 ljudi. Nikola Lalić govori da se ne može sa sigurnošću tvrditi koliko je ljudi direktno likvidirano, a koliko ih je poginulo od posljedica ratnih razaranja. U septičkoj jami u Obradovića varoši pronađeno je tek 2000. godine još 11 tijela.

Prema poznatim podacima, od ukupno pronađenih posmrtnih ostataka 84 osobe iz operacije Medački džep, još sedam je ostalo neidentificiranih. Na listi nestalih vodi se još 11 lica, među njima sedam civila prosječne starosti 71 godinu, od kojih su četiri žene. Prema izjavi svjedoka u postupku protiv Ademija i Norca, poznato je da se tokom devet dana akcije Medački džep brutalno postupalo prema civilima i zarobljenicima nanošenjem teških povreda iz vatrenog oružja, ubadanjem, rezanjem prstiju, teškim premlaćivanjem, nanošenjem opeklina cigaretama, gaženjem po tijelima, povlačenjem niz cestu tijela vezanih za vozilo, sakaćenjem i drugim načinima zlostavljanja.

Ove godine, ratni zapovjednik jedinice Vukovi Josip Krmpotić pravomoćno je osuđen na samo tri godine zatvora jer je naredio uništavanje, paljenje i miniranje kuća u srpskim selima tokom ove akcije, ali je bez kazne prošla činjenica da su tokom paljenja kuća izgorjele četiri žene. Velibor Šolaja iz istih Vukova pravosnažno je osuđen na pet godina zatvora zbog ubojstva starije neidentificirane ženske osobe.

Na šest godina zbog nesprečavanja ratnog zločina pravomoćno je osuđen ratni zapovjednik 9. gardijske brigade i komandant operacije Medački džep Mirko Norac, dok je general Rahim Ademi oslobođen svih optužbi. Norac je iz zatvora na uvjetnu slobodu izašao 2011., nakon objedinjene kazne za zločine u Gospiću 1991. i za Medački džep. Pretprošle godine prisustvovao je svečanosti povodom 25 godina ove akcije.