U Metku, pored Gospića, patrijarh SPC-a Porfirije služio je liturgiju zajedno s nadležnim episkopom gornjokarlovačkim Gerasimom. U drevnom manastiru Usekovanja glave Svetog Jovana Krstitelja, okupilo se veliko mnoštvo vjernike iz cijele Like, a među njima i Anja Šimpraga, potpredsjednica Vlade RH i saborski zastupnik SDSS a Boris Milošević.

- Okupili smo se u hramu svetog Jovana Krstitelja da proslavimo hramovnu slavu i pomolimo se za sve nevino stradale ljude u Medaku i Lici uopšte. Kad god slavimo ime Božje pre svega u toj slavi prizivamo mir Božji i mir unutrašnji, ali istovremeno hoćemo i da molitveno budemo mirni i između sebe i u odnosu na sve ono oko nas. Sveti Jovan je najbolji mogući primer zato što on svedoči s jedne strane o principima hrišćanskim i evanđoskim, a s druge strane pokazuje da smo kao ljudi često skloni promašajima i padovima, mi kažemo gresima. Ali kad imamo ispred sebe principe hrišćanske i evanđoske uvek kroz spoznaju svoga promašaja i osećanje potrebe da budemo celoviti, možemo da se vratimo principu, to jest Bogu, ali možemo i da se iscelimo. Zato sveti Jovan krstitelj, kad govori o svetom carstvu Božjem, kaže: 'Pokajte se, jer se približi carstvo Božje'. Ta reč je upućena svakom čoveku. Nema savršenog čoveka. Ima samo razlike između onih koji su svesni da ponekad funkcionišu suprotno zapovestima Božjim, principima hrišćanskim i evanđoskim, pa imaju potrebu da se vrate zapovestima Božjim, a ima i onih koji funkcionišu isto suprotno zapovestima Božjim, ali smatraju da je to ispravno. U tom smislu nema velike razlike između hrišćana i nehrišćana. Ponekad može biti da hrišćani čine i lošije stvari u svakodnevnom životu od nehrišćana. Razlika je u tome što mi imamo priliku da postanemo svesni da spoznamo da smo postupali kako ne treba. Onog trenutka kad odlučimo da se vratimo evanđelskim i Hristovim principima dolazi do iscelenja i lepote – kazao je Porfirije.

Patrijarh Porfirije u Metku

Molili smo za sve nevino postradale u Metku i Lici u nesretnim i nepotrebnim sukobima i, na žalost, ratu, kazao je Porfirije i ocijenio kako se ne čini dovoljno da te rane zacijele.

- Mi hrišćani, naročito pastiri, moramo biti odgovorni za sve jer će nas Bog pitati šta smo mi učinili. Znamo da smo mi odgovorni za druge, a da oni za nas. Važno je da se mi trudimo imajući Hristov lik pred sobom da činimo najbolje što možemo. Najčešće to nećemo moći da objasnimo svima. Dobar deo toga moraćemo da otrpimo, neretko ćemo biti krivo i pogrešno interpretirani, ponekad i ne iz dobre volje. Ali nezavisno od toga ja moram da činim najviše što mogu, a sigurno je da svi možemo više. Važno je da ovaj narod ovde, koji je pravoslavne vere, zna da su njihovi pastiri sa njima, da dele svaku radost sa svakim čovekom, ali i da su spremni da podele svaku nevolju i da znaju da pastiri, moleći se Bogu, treba da prizivaju mir Božji i da život nije samo praktična i fizička stvar, nego da ovisi o blagodati Božjoj. Molitva je temelj. Svaki pastir je pozvan da se moli za svoje stado, ali da ne oseća ništa manje ni za stado komšije. Ako smo utemeljeni u molitvi pred licem Božjim, onda nema laži. Mi hrišćani, reklo bi se paradoksalno, imamo princip da se molimo za svoje protivnike. To radimo zbog toga što se moleći za njega pojavljuje osećanje simpatije, a ponekad i ljubavi. Kako da ne trpim nekoga, ako se molim za njega? Crkva nije partija i nije tu da rešava političke probleme, naročito međupartijske sporove. Ona je tu da - koliko god je to moguće - unese nešto od onoga sveta znajući da će tek mrvica od toga biti svaćena. Zato ponekad ima otpora i progona. O tome svedoči lik Jovana Krstitelja čije je samo postojanje smetalo Iruda. Istorijska je činjenica da kad se trudiš da činiš ispravno i dobro znaj da će to mnogima smetati, jer njih izobličava čak i kad ne obraćaš pažnju na njih. Naše je da se molimo za sve. I za one koji nas razumeju i za one koji nas ne razumeju. To je bila moja poruka vernom narodu danas, jer i mi mnoge ne razumemo. Nismo ni mi drugačiji. Često smo mnogo gori od onih koje prozivamo, ali to je dinamika života – kazao je Porfirije, zahvaljujući novinarima što su popratili nedjeljna događanja u Lici.

Vjernici u manastiru u Metku

Nakon svete liturgije uslijedio je i pomen, sjećanje na nevine civilne žrtve stradale u zločinu Hrvatske vojske, tokom akcije u Medačkom džepu u rujnu 1993. godine. Nakon liturgije, Boris Milošević i delegacija SNV-a položili su vijenac civilnim žrtvama ratnog zločina, na lokalnom groblju u Medaku.

- Došli smo se pokloniti civilnim žrtvama akcije Medački džep, gdje je bio veliki broj žrtava i gdje je utvrđeno da su počinjeni ratni zločini za koje je Mirko Norac osuđen za zapovjednu odgovornost i gdje je bilo još nekoliko suđenja u kojima je utvrđena odgovornost - rekao je Milošević.

Podsjetivši na stradanje 1993., Milošević je istaknuo da je zbog zapovjedne odgovornosti za ratni zločin osuđen Mirko Norac, kao i da je bilo još nekoliko suđenja onima na nižim razinama.

- Na žalost, sve žrtve neće doživjeti pravdu, ali ipak smo imali suđenja na kojima je utvrđeno da se u Metku dogodio ratni zločin u kojem je stradalo više od 80 osoba. Norac je, na primjer, osuđen jer je direktno kriv za četiri osobe, ali nesporno je utvrđeno puno više – naglasio je Milošević, izrazivši žaljenje što se više ljudi nije vratilo u ovaj kraj.

Polaganje vijenca u Metku

- Vidimo i po stanju u kojem se nalazi groblje da ono dobrim dijelom nije održavano što svjedoči da nema puno ljudi koji žive u selu. Ovaj kraj ima perspektivu. Nadam se da će i današnji skup potaknuti ljude na povratak. Naš zadatak je da ljudima koji ovdje žive pomognemo koliko god to možemo – rekao je Milošević.

Ubijanje, okrutno zlostavljanje i masakriranje civila srpske narodnosti i ratnih zarobljenika, paljenje i rušenje kuća i gospodarskih zgrada te pljačkanje i uništavanje njihove imovine počinjeno je u razdoblju od 9. do 17. rujna 1993., za vrijeme i nakon vojne operacije „Džep 93“, koja je provedena u okolici Gospića u predjelu zvanom Medački džep.