Neposredno uoči prvih višestranačkih izbora Franjo Tuđman našao se na udaru HDZ-ovih i inih lustratora. Braneći se od njihovih pokušaja da ga kao bivšeg partizana i jugogenerala skinu s čela HDZ-a, Tuđman je na predizbornom skupu na nogometnom igralištu u zagrebačkoj Dubravi zbunjenoj masi podrobno objašnjavao što mu sve rade njegovi progonitelji: tvrdio je da šire laži o njemu da nije Hrvat, o čemu navodno svjedoči i njegovo prezime, a lažu i da mu je supruga Srpkinja ili Židovka. I tada je, kako bi pobio te laži, prepričao povijest svoje obitelji i njezina prezimena te poentirao uskliknuvši da je sretan što mu žena nije Srpkinja ni Židovka.

I bombastično medijsko otvaranje teme, odmah nakon održanih izbora, o navodno deset tisuća ubijenih ustaških i domobranskih zarobljenika i ranjenika te civila, čija su tijela bačena u žumberačku jamu Jazovku, bilo je prožeto kuloarskim tvrdnjama da su u tom komunističko-partizanskom zločinu sudjelovali Tuđman i Josip Manolić. Medijska hajka se primirila kad je pokrenuta državna istraga i kad je tadašnji državni odvjetnik Željko Olujić objavio da su u Jazovki pronađeni posmrtni ostaci 476, a ne deset tisuća osoba, kako se tvrdilo, što je dovelo u pitanje i sve druge ‘istine’ koje su plasirane u javnosti, pa i one po kojima je Tuđman navodno sudjelovao u likvidacijama ne samo u Jazovki nego i u šumi Macelj.

U tim fluidnim vremenima tadašnji lustratori nimalo nisu štedjeli ni Tuđmana, štoviše, bio im je među glavnim metama jer se najviše popeo na ljestvici državne vlasti kao otac nacije, iako je bio partizan, komunist i Titov general. Tuđman je, barem djelomično, na vlastitoj koži osjetio čemu bi sve bili izloženi oni koji bi bili podvrgnuti lustracijskim procesima kako bi dokazali da nisu sudjelovali u zločinima ili progonili ljude kršeći njihova prava i slobode, iako su obnašali visoke državne, vojne i političke dužnosti. Stoga je to osobno iskustvo, po svoj prilici, bilo jedan od razloga zašto je glatko odbio prijedlog prvog postsocijalističkog predsjednika Vrhovnog suda Vjekoslava Vidovića da se ozakoni i provede lustracija u pravosuđu i svim drugim segmentima države i društva.

Vidović je predložio zakonsko reguliranje i provedbu lustracije u pravosuđu jer je bio uvjeren da suci i tužitelji koji su u socijalističkoj Hrvatskoj sudjelovali u političkim procesima ne mogu ostati u pravosudnim redovima demokratske Hrvatske, ako ni zbog čega drugoga onda zato što bi stalno bilo ucijenjeni i ne bi mogli neovisno tužiti i suditi. Svojom inicijativom istovremeno se želio suprotstaviti lustracijskoj hajci kojom se htjelo bez ikakvih kriterija iz pravosuđa izbaciti sve koji su u njemu radili u bivšem režimu, jer mu je bilo jasno da će u tom slučaju politička podobnost i poslušnost novoj vlasti prevladati kao glavni kriterij za ostanak i napredovanje u pravosuđu. Vidovićeva računica je pokazala da je u vrijeme socijalizma oko 90 posto sudaca sudilo u građanskim sudskim procesima, a tek oko deset posto u kaznenim, među koje su spadali i politički procesi, koji su također bili u velikoj manjini u ukupnom broju kaznenih procesa. Pritom su politički procesi zamrli u drugoj polovini 1970-ih godina, tako da je ogromna većina njihovih pravosudnih aktera već bila u mirovini ili među pokojnima, a tek manji broj je u sudovima dočekao demokratske promjene i uspostavljanje trodiobe vlasti, tako da bi tek nekoliko desetaka njih bilo podvrgnuto lustraciji u pravosuđu zato što su u prošlosti bili ovisni o politici i sudili po njezinu diktatu.

Odbijanje njegova prijedloga Vidović je tumačio ponajprije željom Tuđmanova državnog i političkog vrha da nastavi politički kontrolirati pravosuđe, zadržavajući pravo da po vlastitim političkim kriterijima odlučuje tko može, a tko ne može biti sudac u suverenoj i samostalnoj Hrvatskoj, neovisno o tome je li u socijalizmu politički progonio ljude ili u tome nije sudjelovao ili se čak tome, poput samog Vidovića ili Vladimira Primorca, suprotstavljao i po cijenu izgona iz sudačkih redova. Masovne čistke koje su uslijedile nakon odbijanja Vidovićeva prijedloga, u kojima je na stotine sudaca i tužitelja prognano iz pravosuđa, cementirale su njegovu tvrdnju da je priča o lustraciji bila samo paravan za uvođenje nove političke podobnosti u pravosuđu i drugim segmentima države i društva. Ni tada ni kasnije lustracija nije bila ozakonjena, ali su se pod njezinom krinkom sustavno provodile političke čistke u pravosuđu, medijima, državnim i javnim institucijama… U tim čistkama stradali su mnogi koji bi preživjeli i najrigidniji lustracijski zakon, a opstali su i oni koji bi među prvima bili lustrirani, ali su svoju profesionalnu kožu spasili služeći novim političkim gospodarima, ponajprije onima iz HDZ-ovih stranačkih vrhova.

Četvrt stoljeća kasnije priča se ponavlja. Sadašnji šef HDZ-a Tomislav Karamarko kaže da njegova stranka ne radi zakon o lustraciji, ali zaziva lustraciju koja ‘nije lov na pojedine ljude nego promjena društvene klime i zauzimanje za istinu. Lustracija je borba za suvremenu hrvatsku državu s pravilnim i čistim definicijama. Lustracija je naša odluka da ne želimo imati posla s vrijednostima prije devedesetih godina prošlog stoljeća. Lustracija je naša odluka da se sve naše vrijednosti suvremene hrvatske države baziraju na Domovinskom ratu, braniteljima i Franji Tuđmanu’. I dok Karamarko najavljuje lustraciju ideja i vrijednosti iz razdoblja socijalističke Hrvatske, njegovi politički trabanti navodno pišu lustracijski zakon kojim će se obračunati s komunističkim zločincima, ali i dodatno pročistiti državne i javne institucije, od medija do fakulteta. Karamarko će ‘lustrirati’ navodno komunistički zakon o pobačaju, a njegovi izvršitelji sve one koji će se suprotstaviti ‘lustraciji’ tog zakona.

Ni Karamarko, baš kao ni Tuđman, neće pisati lustracijski zakon, ali će lustrirati sve koji se neće držati HDZ-ove ‘domoljubne’ odluke da se ‘sve vrijednosti suvremene hrvatske države baziraju na Domovinskom ratu, braniteljima i Franji Tuđmanu’. Tuđman se od lustratora koji su i njega htjeli lustrirati branio odbijanjem prijedloga da se lustracija ozakoni i zagovaranjem svehrvatske pomirbe kako ju je on zamišljao, ali i javnim hvalisanjem da je sretan što mu supruga nije Srpkinja ni Židovka, te zaogrtanjem svoje partizanske i jugogeneralske prošlosti u hrvatsko nacionalno ruho. Oni koji se s Tuđmanovim poimanjem lustracije nisu slagali, čitavo su desetljeće lustrirani. Ni Karamarkov HDZ neće ozakoniti lustraciju, ali će lustrirati sve koji će javno osporavati temeljne vrijednosti suvremene hrvatske države koje su jednom zauvijek definirali i proglasili kao prvorazredni lustracijski kriterij. Kako je i Tuđman uvršten među temeljne vrijednosti moderne Hrvatske, oni koji žele izbjeći Karamarkovu lustraciju morat će učiti od Tuđmana i javno dokazivati da nisu tuđi ljudi i da su sretni što im supruge nisu Srpkinje ni Židovke, pa mirno sa strane promatrati kako Karamarkov HDZ i njegovi trabanti lustriraju sve koji ne misle da se moderna Hrvatska sastoji samo od Domovinskog rata, branitelja i Franje Tuđmana.