Kako komentirate najavu Tomislava Karamarka da će se u cilju demokratizacije društva provesti lustracija, što je potkrijepio izjavom da u suvremenoj hrvatskoj državi nema mjesta vrijednostima koje su prije 30. svibnja 1990. bile temelj društva?
Pojam demokracije u ustima desnih populista, koji ne samo da koketiraju s fašizmom nego u svojim redovima broje deklarirane fašiste, lišen je svake humanističke konotacije. Demokracija kao majorizacija od strane klimavo-većinske političke opcije nije nikakav ideal. Nova vladajuća garnitura jasno je vratila Hrvatsku u mrak devedesetih i otvoreno iskazala svoje negiranje antifašizma, koji je za njih samo umrtvljeno ustavno slovo. Ni Tuđmanov režim, barem deklarativno, nije se toliko udaljio od stečevina antifašizma. A antifašistička borba nije pitanje prošlosti, ona je realitet koji živimo, a sve je izvjesnije da jedino preko nje vodi put u svjetliju budućnost. Oduprijeti se povijesnom revizionizmu dužnost je svake slobodoumne građanke i građanina. Najavljivati 2016. lustraciju u odnosu na bilo koji kadar iz jugoslavenske države i govoriti o demokratizaciji dok se istodobno omogućuje očita fašizacija društva zvuči poput neukusne šale. Da je postojala iskrena politička volja, kršitelje ljudskih prava iz bivšeg režima predlagatelji ovih mjera mogli su sankcionirati za prethodnih svojih vladavina, i to redovitim pravosudnim putem ili izvanrednim mjerama. Lustracija na način prvoga potpredsjednika Vlade bliža je etimologiji njegova prezimena nego etimološkim korijenima tog pojma – svjetlu.
Krokodilske suze desnice
S obzirom na to koliko je prošlo i od pada Istočnog bloka i od raspada SFRJ, nijedan nekadašnji član KP-a ili tajnih službi više ne ugrožava društvo, stoga lustracija doista nema smisla, a to iz istih razloga smatra i Europski sud za ljudska prava?
Neosporno je da je hrvatsko društvo puno ugroženije zbog nikad procesuiranih vladajućih kadrova iz doba ‘demokratizacije’ kojoj smo svjedočili ratnih i poratnih 1990-ih godina. Govoriti o lustraciji u odnosu na razdoblje socijalizma je nemoralno sve dok u najvišim organima vlasti djeluju stranke utopljene u najgore vrste kriminala i osobe za koje postoje ozbiljne indicije da su odgovorne za ratne zločine ili privatizacijsku pljačku. Branimir Glavaš bio je do ukidajuće političke odluke Ustavnog suda (kamuflirane u suhoparnu pravnu dogmatiku koja razotkriva nepoznavanje i nerazumijevanje međunarodnoga humanitarnog prava) pravomoćno osuđeni ratni zločinac, a danas je opet izabrani saborski zastupnik. HDZ, kao stranka koja je aktivno sudjelovala u etničkom čišćenju Hrvatske i BiH te privatizacijskom kriminalu nezapamćenih razmjera, nema nikakav legitimitet zazivati lustraciju. Nije sporno da je dio establišmenta prošle države autoritarnim praksama nespojivima s ljudskim pravima i slobodama ugrožavao društvo, koje se odlučilo za promjene. No tražiti lustraciju četvrt stoljeća nakon stjecanja nezavisnosti miriše na ideološki obračun i krokodilske suze desnice.
Koje presude Europskog suda govore o nemogućnosti lustracije nakon proteka određenog vremena?
Europski sud za ljudska prava pitanjem lustracije bavio se kroz povrede ljudskih prava i temeljnih sloboda u poznatom predmetu Matijek protiv Poljske: odlučivao je o pitanju odnosa proceduralnih aspekata lustracije prema kaznenoprocesnim postulatima te povredi prava na pravično suđenje s tim u vezi, do čega je u predmetnom slučaju i došlo. No Europski sud nije institucija koja je u poziciji definirati zakonitost lustracije kao takve, kao i u mnogim drugim pitanjima, on ostavlja široko područje diskrecije članicama Vijeća Europe. Iako ne osporava njihovo pravo da provode lustraciju, Sud ukazuje na kršenja ljudskih prava koja mogu proizaći iz provedbe lustracije ukoliko se zanemari njezin kaznenopravni karakter i u vezi s njim pravo na pravično suđenje, načelo zakonitosti, pravo na privatnost i institut zastare.
Turudić je trebao biti razriješen
Premda i sudac Ivan Turudić izjavljuje da bi provođenje lustracije sada bilo nemoguće, mislite li da će je nova Vlada ipak pokušati provesti?
Turudić je u više navrata – jasno pozicioniranim političkim izjavama i medijskom polemikom s bivšim predsjednikom Ivom Josipovićem te političkim angažmanom, poput onoga oko braniteljskog šatora u Savskoj – povrijedio neovisnost i ugled sudačke funkcije i pregazio načelo trodiobe vlasti. Njegov javni diskurs nespojiv je s pozicijom neovisnog suca, ultimativnog čuvara ljudskih prava, kako je u svom izvještaju iz 2003. zaključio specijalni izvjestitelj UN-a za neovisnost sudaca i pravnika Leandro Despoj. Stoga smatram da je Turudić trebao biti razriješen sudačke dužnosti, pa ne želim davati značenje njegovim izjavama, čak i kad zvuče razumno, kao sada.
Antifašistička borba nije pitanje prošlosti, ona je realitet koji živimo, a sve je izvjesnije da jedino preko nje vodi put u svjetliju budućnost. Oduprijeti se povijesnom revizionizmu dužnost je svake slobodoumne građanke i građanina
Mislim da nova Vlada neće provoditi lustraciju, premda nas, s obzirom na dosad viđeno u desantu na slobodu medija, ništa ne smije iznenaditi. Iako bi lustracija kao kvazikaznenopravni institut neminovno morala uzeti u obzir zastaru, koja je za većinu kaznenih djela od prije 1991. već nastupila – iznimka su međunarodni zločini i privatizacijski kriminal – mislim da osnovno pitanje nije zakonski okvir njezine provedivosti, nego njezina općenita smislenost i svrhovitost. Jer zakone je važno promatrati i s obzirom na svrhu koja se njima želi ostvariti i društvene vrijednosti koje se pritom žele zaštititi i akcentuirati.
Kako komentirate pripremu prijedloga zakona o lustraciji?
Recentne najave lustracije i spominjani zakonski prijedlog vidim ponajprije kao političku deklaraciju i najavu novo-starog smjera koji je ova vlast zauzela i počela provoditi u djelo. Povratak na retoriku javnog prozivanja i institucionalnog ograničavanja civilnog društva i medija, čemu smo ne tako davno već svjedočili, sasvim očekivano širi popis raznobojnih vragova s kojima se treba obračunati. Jasno je da je nakon promjene sustava početkom 1990-ih, ali i nakon rata i privatizacije, bilo poželjno pa i prijeko potrebno suočiti se s vlastitim demonima prošlosti. I lustracija je bila jedna od opcija, ako bi se provodila u skladu s jasno određenim kriterijima i uz poštovanje visokih standarda ljudskih prava te vrijednosti otvorenog i inkluzivnog društva. Lustracija koja nakaradno želi ciljati na civilno društvo je kontradikcio in adjekto i nije ništa drugo nego poklič usijanih i propuhu prilično izloženih glava, inicijatora još jednoga lova na vještice.
Čini mi se zanimljivim povući paralelu između lustracije i jednog drugog fenomena poznatog od antike, pod nazivom damnatio memoriae, koji predstavlja jedan od načina suočavanja društva s onim aspektima staroga režima koje teži isključiti iz vlastitog kolektivnog pamćenja. Vrlo je tanahna granica koja se pritom javlja između katarzičkog i rušilačkog impulsa. Stoga postoji potreba za pažljivošću u odlučivanju do koje mjere ići s čišćenjem. Sasvim je legitimno, posebno u europskoj tradiciji, uvelike različitoj od one Sjedinjenih država, maknuti iz javnog diskursa, na određeno vrijeme ili čak trajno, pojedine nepoželjne, totalitarne diskurse. Međutim, bitno je ove procese suočavanja s traumatičnom prošlošću, zadržati u okvirima tranzicijske pravde i ne dopustiti da se prometnu u najrazličitije oblike mnemocida, čiji lustracija može postati jedan od modaliteta.
Kako će se u slučaju provođenja lustracije Europa postaviti prema Hrvatskoj? Naime, Venecijanska komisija Vijeća Europe upozorila je 2012. godine Makedoniju da ‘uvođenje mjera lustracije dugo vremena nakon početka procesa demokratizacije u zemlji nosi sumnje oko njenih stvarnih ciljeva’.
Lustracija je važan institut tranzicijske pravde koji možemo promatrati u sklopu šire slike nastojanja međunarodnog prava da ograniči nekažnjivost državnih dužnosnika, odgovornih za kršenja međunarodnog prava. Kao takva, ona može odigrati važnu ulogu u društvima koja traže izlaz iz strahota ratnih sukoba i različitih totalitarnih režima. Iz sličnog rakursa lustraciji pristupa Venecijanska komisija u svom mišljenu iz 2012. godine, gdje istovremeno ističe ograničenja lustracije, skopčana s njezinom srodnošću s kazneno-pravnim kontekstom, njenim personalnim i temporalnim dometom, kao i zaštitom prava osoba koje bi obuhvatila. Južna Amerika, post-nacistička Njemačka, Južna Afrika, Istočna Europa i druga područja bogata su slojevitom praksom koju je potrebno detaljno prostudirati da bismo mogli ozbiljno govoriti o lustraciji kao prevladavanju preživjelih društvenih potresa i lomova. Neki autori vide lustraciju i kao pravnu obvezu, proisteklu iz dužnosti prevencije kršenja ljudskih prava, dužnosti borbe protiv nekažnjivosti i dužnosti osiguranja učinkovitog pravnog lijeka za žrtve, što predstavlja set međunarodnih obveza svake države. Lustracija o kojoj je danas u Hrvatskoj riječ nema nikakve veze s ovim idealima progresivnih struja međunarodne zajednice. Ona je u našem primjeru dakako lišena iskrenosti motiva koji stoje iza nje i predstavlja ideološki obračun. Kao takva sasvim sigurno će naići, ukoliko se iole ozbiljnije pokuša provesti u djelo, na kritike i otpor pravnih, političkih i društvenih krugova koji razmišljaju o čovjeku kao vlasniku nepovredivih ljudskih prava. Nažalost, u političkom kontekstu Europe koju živimo, od bliže nam regije, pa sve šire, neće nedostajati onih notornih kršitelja ljudskih prava, dizača žice i progonitelja izbjeglica i svekolikih manjina koji će zapljeskati ovakvim inicijativama, jer i sami, promoviranjem sličnih besmislica, žele skrenuti pažnju s vlastitih zločina.
HDZ je tu u sličnoj poziciji. Fokus se namjerno pomiče s nikad procesuiranih ili još uvijek pravomoćno neprocesuiranih ili neadekvatno procesuiranih ratnih zločina njihovih stranačkih uglednika te beskrupulozne pljačke javnog dobra njihovih najvećih domoljuba. Koliko je himben ovakav prijedlog od strane HDZ-a, koji bi dakako morao lustrirati neke od svojih bivših ili sadašnjih perjanica, aktivnih u sigurnosnim službama bivše države, dobro ilustrira primjer Josipa Perkovića. U odnosu na ovog visokog obavještajnog dužnosnika, postoji osnovana sumnja na odgovornost za zločin iz perioda UDBA-e, kao i indicije odgovornosti za ratne zločine iz 90-ih, u logorima u Gajevoj ulici u Zagrebu i u Kerestincu. Da je HDZ-u ikad iskreno bilo stalo do lustracije i jednog svrsishodnog suočavanja s prošlošću, vjerojatno se mnogi ratni i poratni zločini ne bi ni dogodili.
