Kada je 1996. godine Vijeće Evrope donijelo Rezoluciju 1096 o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših totalitarnih komunističkih režima, preporučilo je smjernice za provođenje lustracije po kojima zabrana vršenja javnih funkcija za obuhvaćene pojedince ne bi trebala trajati više od pet godina i po kojima bi bilo poželjno da lustracijske mjere završe najkasnije do kraja 1999. godine. Cilj je lustracije da se otkloni prijetnja koju bi odgovorni za kršenja ljudskih prava mogli predstavljati za uspostavu demokratskog društva, pa je smisao tih vremenskih ograničenja, kako je bilo navedeno u obrazloženju Rezolucije, u očekivanju da je jedno desetljeće dovoljno da se novi demokratski sistemi konsolidiraju. ‘Svrha lustracije’, piše u Rezoluciji, ‘nije da se kazne osobe za koje se smatra da su krive – to je posao tužitelja, na temelju kaznenog prava – već da se zaštiti demokracija u nastajanju.’
Od prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj prošlo je 26 godina tokom kojih je, računajući i 1990., održano osam parlamentarnih izbora, s pet smjena vlasti. Prošlo je 20 godina od Rezolucije i 16 godina od preporučenog roka trajanja lustracijskih mjera, Hrvatska je već godinama u Evropskoj uniji, pa ipak je na tvrdoj političkoj desnici ostala živa besmislena ideja o lustraciji bivših komunističkih kadrova, nekakvih ljudi iz ‘Udbine mreže’ koji su tobože smetnja istinskom demokratskom i ekonomskom preporodu zemlje.
- Lustracija danas više nije potrebna jer je ključni razlog za njezinu provedbu u tranzicijskim zemljama bio da se onemogući one koji su mogli omesti uvođenje demokracije, a kako je od prvih izbora prošlo više od 25 godina, glavni problem hrvatskog društva danas nisu udbaši iz 1970-ih i 1980-ih nego organizirani lopovluk i nesposobnost političkih elita. Ona nije ni moguća zato što je, za razliku od drugih tranzicijskih zemalja, Hrvatska uvodila demokraciju kroz rat. Za razliku od Češke, gdje se ljude iz starih obavještajnih službi moglo spriječiti da prijeđu u nove službe, kod nas je velik broj ljudi iz represivnog aparata bivšeg režima ne samo ušao u novi hrvatski represivni aparat, nego se uključio i u obranu zemlje i učlanio u sve političke stranke, uključujući i HDZ - kaže za ‘Novosti’ povjesničar Hrvoje Klasić.
Pravi razlog za lustracijske inicijative nije želja da se učvrsti demokracija, već obračun s onima koje se smatra sljednicima socijalizma, a to je konkretno hrvatska ljevica – kaže povjesničar Hrvoje Klasić
Ideju o lustraciji iz marginalnih je desničarskih krugova na javnu scenu ponovno lansirao šef HDZ-a Tomislav Karamarko, doduše u konfuznom obliku, ne govoreći o njoj kao o administrativnoj mjeri zabrane obavljanja javnih funkcija, nego kao o ideološkom obračunu. Odbacujući izričito ‘lustraciju pojedinaca’, Karamarko je govorio o promjeni klime i vrijednosti u državi, o reviziji školskih programa, suprotstavljanju ‘komunističkoj indoktrinaciji’ i cjelovitoj društvenoj reformi u koju će biti upregnuti intelektualci i mediji. Uzeo je za primjer profesora filozofije Žarka Puhovskog, koji nije imao nikakvu ulogu u represivnom aparatu bivšeg režima, pa izjavio da se na njemu ‘najbolje vidi apsurdnost neprovedene lustracije’, optužujući ga da ne voli Hrvatsku i da nije promijenio svoj boljševički diskurs. Iz tog se Karamarkovog primjera zapravo najbolje vidi apsurdnost njegovog koncepta lustracije, iza kojeg stoji ideja o nametanju vlastitog svjetonazora cjelokupnom društvu, odnosno totalitarna misao umotana u tobožnji obračun s totalitarnim komunističkim naslijeđem.
- Pravi razlog za takve inicijative nije želja da se učvrsti demokracija, već obračun sa socijalističkom Jugoslavijom i socijalizmom kao takvim, odnosno s onima koje se smatra sljednicima socijalizma, a to je konkretno hrvatska ljevica. Zbog toga se stvaranjem teze o izjednačavanju svih totalitarizama želi reći da su NDH i SFRJ ustvari bile iste. Bilo kakvo propitivanje tog stava i ukazivanje na neke vrijednosti iz vremena socijalizma, a što nije u koliziji s osudom loših stvari koje su se tada događale, postaje predmetom takve ‘lustracije’. To vidimo iz izjava o novoj društvenoj klimi i najava da se neke stvari neće smjeti negirati, a da se o drugima neće smjeti govoriti pozitivno - kaže Klasić, dodajući da se, nažalost, na temama prošlosti održava politička polarizacija, umjesto da se biračko tijelo motivira na ekonomskim i reformskim temama.
Klasić primjećuje da mnogim političarima i dobrom dijelu javnosti ne smeta previše totalitarizam kao takav, ali im smeta komunistički totalitarizam.
- Čini mi se da se kod nas vrlo često protiv totalitarizma nastoji boriti na totalitaristički način. Ponekad izgleda kao da se vraćamo u 1945. i kao da je netko ponovno izradio priručnik agitpropa jer se vraća sve ono za što smo mislili da je tada bilo loše, a to je da se štiti lik i djelo jedne ličnosti, da se utvrđuje povijesna istina i da se jedna stranka poistovjećuje s nacijom i državom. Mislim da smo sve to već doživjeli i da smo kao demokrati takav pristup trebali osuditi. Povratak na takav obrazac samo je totalitarizam s drugim predznakom - kaže Klasić.
Nakon što je prošlog tjedna predsjednik HSP-a AS Ivan Tepeš najavio pripremu zakona o lustraciji, Karamarko je opovrgao da HDZ takav zakon priprema i ponovio da lustracija za njega predstavlja ‘promjenu društvene klime’. Međutim, šef HDZ-a je svojim antikomunističkim parolama i uključivanjem desničarskih strančica u Domoljubnu koaliciju, a ljudi poput Zlatka Hasanbegovića u HDZ, ohrabrio one koji lustraciju shvaćaju doslovno. Među njima, misiju pripreme lustracijskog zakona preuzela je Bruna Esih, predsjednica udruge Hrvatski križni put, u kojoj je Hasanbegović do ulaska u Vladu bio njezin zamjenik, a prema njezinim najavama upravo je on trebao biti na čelu odjela te udruge koji će predlagati zakonske inicijative. Esih je lani u čitavom nizu desničarskih medija tumačila svoje zamisli, po kojima će se lustracija primjenjivati na sve one koji već obnašaju javne dužnosti i one koji se budu uključivali u ‘javno-društveni i politički rad u državnim ustanovama’. Njih će se zakonski podvrgavati ‘provjeri dosadašnjeg društvenog učinka’, ali ne samo njih, nego i sve one koji surađuju s državom ‘kroz različite institucije i udruge’. Na direktno pitanje u emisiji ‘Bujica’ potvrdila je primjerice da bi zakonsko rješenje njezine udruge onemogućilo Goranu Radmanu da bude ravnatelj HRT-a. Po njoj, lustracijski zakon neće se ticati samo onih koji su izravno sudjelovali u provođenju komunističke represije, već i onih koji su se ogriješili o ‘temeljne hrvatske nacionalne interese’. Jasno je da se tim nakaradnim shvaćanjem lustracije, po kojem bi se zakonski omogućilo prekopavanje prošlosti svih koji zauzimaju funkcije ili rade u javnom sektoru, kao i dobrog dijela civilnog društva, želi u ime proklamiranog progona nekadašnjih prekršitelja ljudskih prava zapravo provoditi opći lov na vještice, i to kršenjem građanskih i ljudskih prava.
Umjesto lustracije nad pojedincima koji su u kršili ljudska prava, Tuđman je uspostavio režim koji je također kršio ljudska prava, a čišćenje u državnom aparatu, pravosuđu, kulturi i medijima provodio je po nacionalističkom i ideološkom ključu
Osim što bi nešto takvo bilo protuustavno, Karamarkov HDZ ne može si takvu lustraciju priuštiti već zbog vlastite prošlosti, koliko god HDZ i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je Brunu Esih lani odredila za svoju izaslanicu na Bleiburgu, poticali takve inicijative, koristeći ih za obećanu ‘promjenu društvene klime’. Tokom 1990-ih, dok je lustracija još imala smisla, HDZ Franje Tuđmana nije je želio provesti, pa je odbijao i HSP-ove zakonske prijedloge iz 1998. i 1999. godine. Gotovo cijela hrvatska politička elita iz 1990-ih, uključujući i Tuđmana, stasala je u bivšem sustavu, pri čemu su u SKH-SDP-u Ivice Račana prevladavali mlađi partijski kadrovi, dok su se u HDZ-u i mnogim drugim strankama grupirali oni koji su od Partije otpali tokom hrvatskog proljeća. Sam Tuđman je kao partizan i član KPJ dočekao kraj rata, pa tako i masovne likvidacije nakon Bleiburga, u Titovom Vrhovnom štabu, da bi u vrijeme Golog otoka i najveće represije režima brižljivo gradio karijeru komunističkog intelektualca i visokog oficira JNA. Iz Partije nije istupio zbog režimskih zločina i zatiranja ljudskih prava, nego je isključen zbog nacionalizma, pa mu ni kasnije, kada je krojio Hrvatsku prema vlastitim mjerilima, nisu smetali bivši partijci i pripadnici represivnog aparata, pod uvjetom da su svoje sposobnosti stavili u njegovu službu.
Ne samo da su nekadašnji funkcioneri represivnog sustava, poput Josipa Boljkovca i Josipa Manolića, i nekadašnji članovi partije poput Dalibora Brozovića, Stjepana Mesića, Vladimira Šeksa, Milivoja Slavičeka, Onesina Cvitana i tolikih drugih bili u vrhu Tuđmanovog HDZ-a, nego su i četvorica prvih ministara obrane, Petar Kriste, Martin Špegelj, Šime Đodan i Luka Bebić, imala partijsku prošlost. Neki su, poput admirala Svete Letice, osnivača Hrvatske ratne mornarice, bili članovi Centralnog komiteta SKH i nakon sloma hrvatskog proljeća, a brojni su Tuđmanovi generali, poput Janka Bobetka i Zvonimira Červenka, izgradili vojnu karijeru u Jugoslaviji ili su, kao Anton Tus, Petar Stipetić, Imra Agotić i drugi, dolazili direktno iz JNA. Tuđman je u svoje službe privukao i obavještajce JNA poput Davora Domazeta Loše te same ‘udbaše’, operativce i šefove jugoslavenske Službe državne sigurnosti poput Zdravka Mustača i Josipa Perkovića, kao što je konvertirane komunističke kadrove postavio na čelo vodećih medija.
Umjesto lustracije nad pojedincima koji su u kršili ljudska prava, uspostavio je režim koji je također kršio ljudska prava, a čišćenje u državnom aparatu, pravosuđu, javnim službama, kulturi i medijima provodio je po nacionalističkom i ideološkom ključu, nad onima nepoželjne nacionalnosti i drugačijih uvjerenja. Upravo po uzoru na lošije prakse bivšeg režima, uspostavio je autoritarnu vlast, nametao neupitne vrijednosti, poticao kult vlastite ličnosti, negirao rezultate izbora, razbijao opozicijske stranke, dao službama da masovno uhode opozicijske političare i novinare te ostavio iza svoje vladavine niz nerasvijetljenih ubojstava s političkom pozadinom, od likvidacije Josipa Reihl-Kira i Ante Paradžika nadalje.
- Mislim da period 1990-ih po puno kriterija ne možemo nazvati u potpunosti građanskim demokratskim društvom. Mnogi se tu izvlače na rat, ali čini mi se da je nakon rata to bilo najviše kompromitirano upravo odnosom prema medijima i političkoj opoziciji, o čemu svjedoči i tadašnja međunarodna izolacija Hrvatske. Tuđman je bio političar starog kova i u njegovom je načinu vođenja države to njegovo komunističko naslijeđe često izlazilo na vidjelo - kaže Hrvoje Klasić, navodeći da se zbog svega toga ne smije dogoditi, kako to neki danas žele, da oni koji istražuju Domovinski rat, Tuđmana i to vrijeme budu proglašeni izdajnicima i protivnicima Hrvatske.
Rezolucija 1096, na koju se pozivaju današnji zagovornici lustracije, samoj lustraciji posvećuje četiri od ukupno 16 članaka. Ostali se odnose na stvaranje pluralističke demokracije, vladavinu prava, demilitarizaciju, decentralizaciju, debirokratizaciju, a govori se i o promjeni mentaliteta s ciljem preuzimanja odgovornosti i otklanjanja nepoštivanja različitosti, krajnjeg nacionalizma, netrpeljivosti, rasizma i ksenofobije. Sve se to u Rezoluciji pripisuje totalitarnom naslijeđu bivših režima, koje treba zamijeniti demokratskim vrijednostima, ali sve je to u Tuđmanovo vrijeme bilo u većoj ili manjoj mjeri naslijeđeno i još pomiješano s oživljenom nostalgijom za fašističkom NDH. Karamarkov HDZ i hrvatska politička desnica to su naslijeđe očuvali do danas, štoviše, dio njihovih totalitarnih pobuda koje javno izražavaju posljednjih godina odnosi se upravo na trajnu zaštitu tog Tuđmanovog naslijeđa od svakog propitivanja.
