Koncem rujna završen je natječaj javne Hrvatske akademske i istraživačke mreže (Carnet) za nabavu 45.070 mikroračunala u sklopu projekta ProMikro, kojemu je cilj ‘uvođenje digitalne pismenosti u različite nastavne predmete i izvannastavne aktivnosti’ u osnovnim školama. Riječ je o projektu, dosad temeljenom na micro:bit tehnologiji, koji je inicirao Institut za razvoj i inovativnost mladih (IRIM) poduzetnika Nenada Bakića, u partnerstvu s Ministarstvom obrazovanja i Carnetom. Iako se još čeka objava imena pobjednika, izvjesno je da će, ukoliko ne dođe do poništenja natječaja, posao od 3,7 milijuna kuna dobiti britanska kompanija Premier Farnell, koja se jedina javila na natječaj.
Radi se o tehnološkoj tvrtki koja je, između ostalog, službeni proizvođač i globalni distributer edukativnih micro:bit računala za osnovnoškolske uzraste, u partnerstvu s nositeljem projekta, britanskom javnom televizijom BBC. Ta je kompanija dio globalne micro:bit fondacije, stožerne neprofitne organizacije koju su osnovali BBC, Microsoft, Samsung, Amazon i drugi. Službeni partner micro:bit fondacije za Hrvatsku i susjedne zemlje je Nenad Bakić, odnosno njegov institut IRIM, koji dakle u isto vrijeme vodi projekt ProMikro u partnerstvu s Ministarstvom obrazovanja i Carnetom za čije je potrebe raspisan spomenuti natječaj.
Takvim epilogom povećavaju se otprije publicirane sumnje da su nadležne institucije Republike Hrvatske, predvođene Carnetom, sudjelovale u jednom od otvorenijih primjera pogodovanja određenim tvrtkama kroz sustav javne nabave. Premda je natječaj raspisan na način da se moglo prijaviti više ponuditelja, ovo bi mogao biti još jedan doprinos tvrdnji da se pobjednik znao od trenutka njegova raspisivanja.
Savjetnik ministrice znanosti Maro Alavanja kazao nam je da će slučaj komentirati čim završi postupak nabave, dodavši da Bakićev institut irim trenutno ‘definira odnos s micro:bit-om’
Prije više od četiri tjedna, dok proizvođač micro:bit-a Premier Farnell ni u kojem kontekstu nije bio uključen u Carnetov natječaj, dio javnosti je konstatirao da se natječaj raspisuje s isključivim ciljem nabave konkretnog proizvoda. Bloger Igor Lesar primijetio je početkom rujna u tekstu za Dop magazin da tehničke specifikacije Carnetova natječaja – od dimenzija i težine do specifikacije napajanja, procesora, displaya, tipki i drugih detalja traženih mikroračunala – sugeriraju da je natječaj pisan za proizvođača BBC micro:bit-ova. ‘Znate ono, kad gledate u točno određeni proizvod pa ga opisujete. Tako to izgleda u Carnetovim uputama’, napisao je Lesar navodeći, između ostalog, činjenicu da naručitelj traži mikroračunala dimenzija do šest puta šest centimetara i s dva ugrađena senzora, pa neki istaknuti konkurentski proizvodi na tržištu imaju dimenzije zbog kojih unaprijed ispadaju iz igre.
Kao primjer proizvoda koji ne odgovara natječajnim propozicijama Lesar je spomenuo onaj naziva Arduino, kojem su dimenzije 6,15 puta 2,5 centimetara. Dva stručnjaka za ovakvu tehnologiju s kojima smo razgovarali tijekom pripreme ovog teksta slažu se da su specifikacijama traženih mikroračunala u najmanju ruku eliminirani određeni konkurentski proizvodi na tržištu, a nešto izravnije pogoduju upravo konkretnom proizvođaču. Iako je u natječaju postojao poziv na prethodno savjetovanje za projekt nabave mikroračunala, u kojem su u teoriji mogle biti ponuđene i druge dimenzije, pitanje je zašto su kreatori natječaja odabrali baš ove.
Iz Ministarstva znanosti i obrazovanja zasad ne žele komentirati navode o specifikacijama i sumnjama u pogodovanje, pod obrazloženjem da je ‘natječaj i dalje u tijeku’. To nam je u telefonskom razgovoru kazao posebni savjetnik ministrice obrazovanja Blaženke Divjak za odnose s javnošću Maro Alavanja.
- Komentirat ćemo sve čim završi postupak nabave, jer dotad po zakonu ne smijemo davati izjave - poručio je Alavanja, dodajući da će do kraja tjedna Carnet provjeravati ponudu, nakon čega će, ako sve prođe u redu, kroz dva do tri tjedna sklopiti ugovor.
Savjetnik ministrice Divjak usputno je dodao da Bakićev institut IRIM s kojim su u partnerstvu trenutno ‘definira odnos s micro:bit-om’. Naime, pitali smo Ministarstvo da nam komentira činjenicu da je Bakić partner micro:bit fondacije za Hrvatsku, dok bi država u isto vrijeme mogla doći u poziciju da nabavlja ove proizvode za potrebe projekta koji sama provodi u partnerstvu s javnim institucijama.
Natječaj je inače raspisan nedugo nakon što su se Ministarstvo obrazovanja i Carnet pridružili privatnoj inicijativi Nenada Bakića o uvođenju mikroračunala u osnovne škole. Sve dotad Bakić je micro:bit tehnologiju kupovao novcem od donacija građana i kompanija te vlastitim sredstvima, promovirajući kampanju doniranja tehnologije pojedinim školama kao začetak sveopće STEM revolucije u sustavu obrazovanja, što je kratica iza koje stoji ‘znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika’.
Zahvaljujući takvoj percepciji javnosti, Bakić je postao i posebni savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović za digitalnu transformaciju i STEM. Nakon početnih nesuglasica s ministarstvom u mandatu Pave Barišića, politička podrška došla je i iz Vlade, koja je Bakiću posebnom odlukom početkom 2017. donirala 431.520 kuna kroz oprost poreza na nabavu ove robe.
Do državnog subvencioniranja privatne inicijative kroz oprost poreza došlo je nakon što Bakićev projekt nije prošao na natječaju za dodjelu bespovratnih sredstava od Ministarstva obrazovanja. Zbog toga je kritizirao resorno ministarstvo pod ravnanjem bivšeg ministra Barišića, sugerirajući da je projekt namjerno opstruiran. No onda je nakon brojnih javnih kritika bila utanačena spomenuta državna donacija, što je privilegija koju nisu dobili ostali neuspješni prijavitelji na isti natječaj.
Po dolasku Blaženke Divjak na čelo Ministarstva znanosti i obrazovanja, ovaj resor ulazi u partnerstvo s Bakićem, ali umjesto dodjele bespovratnih sredstava, Republika Hrvatska preko Carneta raspisuje otvoreni natječaj za nabavu mikroračunala. Na njega se jedino prijavljuje britanska kompanija koja se bavi proizvodnjom i distribucijom računala što ih na Balkanu službeno promovira upravo Bakić.
Ministarstvo obrazovanja i Vlada mjesecima odbijaju ustupiti Novostima komunikaciju s Bakićevim institutom irim, zbog čega smo podnijeli žalbu povjerenici za informiranje Anamariji Musi
Partnerski odnos ovog poduzetnika i promotora spomenute tehnologije traje najmanje od travnja ove godine, kada su nam na upit o aktivnostima u Hrvatskoj iz micro:bit fondacije odgovorili da se za sve detalje javimo službenom partneru Bakiću i njegovom institutu IRIM. Osim partnerstva, kao dio mreže za micro:bit tehnologiju naveden je i IRIM-ov projekt Croatian Makers, i to u svojstvu ‘trenera’ za učitelje, roditelje, administratore, studente i druge organizacije za educiranje u korištenju micro:bit tehnologije u Hrvatskoj. Tvrtka Premier Farnell također je dio micro:bit fondacije, i to u svojstvu proizvođača i distributera ove tehnologije.
U takvom angažmanu Bakić je ušao u projekt ProMikro s javnim institucijama, osim što je sada crowdfunding filantropija ustupila mjesto državnim milijunima i to, po svemu sudeći, u smjeru proizvođača micro:bit tehnologije.
Naime, monopol nad treniranjem učitelja u javnim školama imaju baš ‘edukatori-ambasadori’ instituta IRIM. Njih pak financira Hrvatska udruga poslodavaca, dok Hrvatska pošta ovih dana besplatno distribuira te proizvode po školama. Uloga države je, ukratko, svedena na ustupanje infrastrukture i obilatih financija za privatnu i k tome monopoliziranu inicijativu pojedinaca i njihovih udruženja. Sve se to dešava u ambijentu u kojem uopće nije vođena javna diskusija o ovom projektu, iako je riječ o programima koji se uvode u javno obrazovanje, te njihovoj široj primjeni u kontekstu najave uvođenja informatike kao obaveznog predmeta u osnovnim školama već od iduće godine.
U isto vrijeme, Vlada odbija ustupiti Novostima komunikaciju s institutom IRIM u kontekstu njihovih aktivnosti u školstvu. Tvrde da takav zahtjev ne spada pod Zakon o pravu na pristup informacijama. Ministarstvo obrazovanja pet mjeseci također nije odgovorilo na našu sličnu zamolbu, zbog čega smo podnijeli žalbu povjerenici za informiranje Anamariji Musi.
Malo se toga, ukratko, može saznati od države o ovom javno-privatnom partnerstvu mimo informacija koje na društvenim mrežama i po internetskim stranicama promoviraju spomenuti poduzetnik i pripadajući partneri koje je našao u državnim institucijama. A tamo se rasprava, pored glorificiranja projekta i njegova nositelja, dobrim dijelom svodi na nervozno omalovažavanje svih onih koji ponešto kritički sagledavaju ove i druge Bakićeve inicijative koje uključuju upliv u hrvatsko školstvo.
Poduzetnik ih osobno prokazuje kao lijeve i desne radikale, marginalce i ‘trolove’ koji žele zaustaviti društveni progres – personificiran kroz njegove i druge slične individualne inicijative. Po Bakićevim riječima, oni šire ‘gadarije’ i ‘laži’, čak i kada vjerno prenose njegove izjave koje možda neugodno zvuče u kontekstu aktualne simbioze s prosvjetnim tijelima i učiteljima što su u školama volontirali za potrebe STEM revolucije, poput one izrečene na Hrvatskom radiju, prema kojoj ‘…treba redefinirati položaj nastavnika… svesti broj nastavnika na primjerenu mjeru’ jer je ‘njih, nažalost, možda danas previše u školama’.
No nije to samo diskurs Nenada Bakića – koji, uostalom, ima pravo odgovarati na kritike, kakve god argumente koristio – već i opće mjesto pristupa srednjostrujaških medija, koji ga malograđanski uzdižu na pijedestal kao svojevrsnu mesijansku figuru, u znatno širem kontekstu promocije uspješnih individualaca s privatnim inicijativama, nasuprot tromoj i regresivnoj državi koja se temelji na uzgoju politički podobnih uhljeba.
Takva logika sve se više može naći na programima javne televizije, kao i komercijalnih medijskih kompanija koje država subvencionira desecima milijuna kuna, što kroz smanjenje PDV-a, što kroz poprilično netransparentno proračunsko financiranje tribina i projekata na kojima poslovodstva i uredništva tih medija redovno ukazuju na glomaznu državu i koruptivno parazitiranje na proračunu. Baš kao što spomenuti poduzetnik u isto vrijeme od ‘uhljebarskih’ državnih institucija zarađuje milijune zahvaljujući iznajmljivanju radnika sa sniženim pravima preko svoje agencije za posredovanje u zapošljavanju.
Unatoč tome, ova se priča ponajmanje odnosi na poduzetnika, njegovu inicijativu i pripadajući medijski agitprop jer, između ostalog, opisani natječaj nominalno nije u domeni instituta IRIM, već državnog Carneta. Ovo je, utoliko, priča o političkim institucijama koje za potrebe privatne inicijative zauzimaju netransparentnu pozu prema javnosti, raspisuju natječaje za koje se sumnja da su namješteni i pogoduju pojedinim projektima kroz selektivni oprost poreza, radeći, ukratko, sve ono što liberali posljednjih godina prokazuju u javnom prostoru kao manifestacije pogubnog ‘socijalističkog mentaliteta’.
