Koliko je nužno da se Crkva suzdrži od svojih poruka u političkom prostoru?
Vjernici odnosno pripadnici vjerskih zajednica uglavnom su odrasle osobe, (uglavnom) pri zdravoj pameti (kako tko) i znaju razmišljati, procjenjivati i odlučivati – netko više, netko manje. Kao glasač svatko snosi odgovornost, a tu odgovornost ne može svaljivati na Crkvu, niti mu Crkva može dati pravo odlučivati, uskratiti ga ili ograničavati. No crkveni rječnik sadrži pojam ‘stado’, ‘ovce’, vjernički puk, laici – i svećenici, koji su stoljećima bili jedini obrazovani sloj. Oni su ostali pri uvjerenju da samo oni znaju i da pred sobom imaju ‘laos’ (što doslovce znači ‘idiot’, ‘neuki čovjek’), ovce koje moraju voditi kao pastiri. Drugi vatikanski sabor je isticao zrelost vjernika kao osobinu, a ne kao poželjnu, no neostvarenu osobitost. Vjernici jednostavno moraju preći preko svih pokušaja uplitanja Crkve. A to što je crkvenim strukturama problem odvojenost Crkve i vjere od države i javne sfere, to je razumljivo. Odvojenost znači gubitak utjecaja na javni život. Vjerske zajednice u sekularnom društvu imaju utjecaja koliki ‘zasluže’ svojom uvjerljivošću i snagom argumenata kojom zastupaju vrijednosti.
Kako ocjenjujete izjave sisačkog biskupa Vlade Košića, koji je i na svom Facebook profilu komentirao političare?
Biskup sisački već se ‘proslavio’ svojim ‘osebujnim’ stilom komentiranja političkih događaja. Kao građanin ove zemlje i kao pojedinac on, naravno, ima pravo na to. Stvar je političke kulture kako se izražavati. On je istaknuti ‘antikomunist’ – neka! No i sama Crkva naučava da se ideologije i pogreške trebaju i smiju osuđivati, pobijati, odbijati, no nipošto onoga tko ih zastupa. Svaka osoba ima pravo na svoje stavove, makar bili pogrešni. Dobro je to izrekao Voltaire: ‘Sire, u zabludi ste! No, ja ću uvijek braniti Vaše pravo biti u zabludi!’. Svejedno, i kršćani, vjernici, prolazili su kroz proces prosvjećivanja, pa su svjesni da i u najvećoj zabludi ima zrnca istine koju treba poštivati. Katolička crkva, na sreću, ima i kulturnijih biskupa – pa u svakom žitu ima kukolja.
Košić je u propovijedi za Božić poručio da su istospolne zajednice ‘okrutne i dekadentne’.
Crkva istospolnu zajednicu doživljava kao ‘ateističku’, a bori se i protiv modernističkog shvaćanja čovjeka, društva i države. Crkva u njima vidi na djelu ‘razorne snage’ koje destabiliziraju obitelji, vidi uravnilovke kojom radikalni homoseksualci nastoje izbrisati prirodne razlike između muškaraca i žena, proglasivši ih pukim društvenim konstrukcijama. Crkva se bori protiv sustava koji sumnjiči da je ‘komunistički totalitarizam’. U pozadini svega je borba za duše, pa time i svojevrsna borba za vlast, ali ne za vlast u državi, nego za onu veću – za vlast nad čovjekom. Ima u toj borbi i psihologije - nesnalaženje u modernom vremenu i strah od posljedica globalne tehnološke i znanstvene revolucije. Tada se zbiju redovi onih koji se osjećaju ugroženima, a Crkva, koja sebe definira kao ‘suputnika’ u hodu kroz vremena, kroz radosti i nade, ali i kroz tjeskobe i tuge (Koncilska konstitucija ‘Radost i nada’/’Gaudium et spes’ Drugog vatikanskog sabora) vidi sebe zaštitnicom i odvjetnicom tako ugroženih, zastrašenih ‘gubitnika’ moderne i globalizacije.
Biskup Mile Bogović je na polnoćki u Senju Božu Petrova usporedio sa Isusom Kristom.
Tko će pratiti sve ove gluposti! Ni biskupi nisu cijepljeni protiv nje, a ona je, kao što znamo, neizlječiva. Žalosno je samo što su ovce katoličke pastve očito mnogo pametniji od pastira, a to je naslutio i Drugi vatikanski sabor, pa nije isključio mogućnost da ovce vode pastire, a ne obrnuto.
