Ana Matan, gradska vijećnica Možemo! u Karlovcu i članica tamošnjeg Odbora za pitanja etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina, u razgovoru za Novosti komentira najave za izgradnju stacionara za ljude u pokretu na Kordunu i burne reakcije na desnom političkom spektru.
Država je odluku o migrantskom kampu u Dugog Dolu kraj Krnjaka donijela u tajnosti, a na području Karlovačke županije već mjesec dana traje brutalna antimigrantska kampanja. Kako gledate na političke poteze vladajućih?
Nisam zadovoljna kako država komunicira svoje postupanje prema ljudima u pokretu. Mislim da je nedopustivo da se o tome ne informira lokalna javnost, na mjestu gdje se planira infrastruktura za prihvat osoba koje će zatražiti međunarodnu zaštitu. Nije dovoljno da se ministar unutarnjih poslova Davor Božinović pojavi na jednom sastanku u Karlovcu i kaže da policija ima stvari pod kontrolom. Smatram da je potrebno hitno sazvati ili oformiti savjetodavno tijelo u kojem bi sudjelovali predstavnici policije i predstavnici državne vlasti zajedno s predstavnicima lokalnih vlasti i lokalnog stanovništva.
Iz te netransparentnosti proizlazi strah kod stanovništva, a to se onda koristi namjerno ili nenamjerno. Stvara se loša atmosfera prema ljudima u pokretu. To graniči s dehumanizirajućim diskursom. Povećava se opasnost da se neki incident dogodi, iako, čuli smo, do sada velikih incidenata nije bilo. Pratim reakcije lokalne zajednice. Pored onoga što vidimo u komentarima na društvenim mrežama i na portalima, ljudi se ipak trude ponašati razumno i humano. Na terenu je razumno ponašanje, za razliku od diskursa, to bih voljela istaknuti.
Stranke u kampanji
Jasna je sprega desnih političkih stranaka i lokalnih medija u tom dehumanizirajućem diskursu. Stranke imaju plasman svojih priopćenja i stavova, a mediji klikove. Čini se da će desničari na ovoj temi pokušati pridobiti glasače?
Stranke su uvijek u kampanji. Pokušavaju pridobiti i vezati birače uz svoje ideje, naskaču na svaku priliku. Činjenica je da se tu ne nude nikakva rješenja. Raspirivati bojazan lokalnog stanovništva i stvarati atmosferu linča, to neće doprinijeti rješavanju problema. Nije ispravan put stvaranje neprijateljskog okružja tako što će svi iznositi svoje strahove i viđenje situacije. Po medijima se migranti prate, snimaju i neprestano objavljuju. Čak i djecu fotografiraju.
Možete li ukazati na pozitivne primjere integriranja izbjeglica na vašem području?
U Karlovac je prije nekoliko godina stigla jedna skupina izbjeglica preko programa premještanja i preseljenja sirijskih izbjeglica iz Turske u Europsku uniju. Od deset obitelji, u Karlovcu ih je ostalo pet. Djeca idu u školu, barem jedan roditelj radi, rađaju se nova djeca. Moj dojam je da su dobro prihvaćeni. Ne bih rekla da ljudi u Karlovcu i okolici nisu spremni prihvatiti izbjeglice i da nisu spremni pomoći.
Dapače, puno nas se angažiralo na volonterskoj bazi, uključile su se i institucije. Već drugu godinu u Gradskoj knjižnici se organiziraju edukativne radionice za stjecanje jezičnih i kulturnih kompetencija stranih građana koji borave u zajednici. U Šahovskom klubu Karlovac treniraju i natječu se naši novi mladi sugrađani, treniraju i taekwondo. Gimnazija Karlovac svake godine organizira volontiranje učenika koji pomažu sirijskim izbjeglicama u učenju, lokalne udruge su prikupljale i humanitarnu pomoć. Prije koju godinu, najvolonterkom Karlovca proglašena je kolegica koja je cijelo ljeto podučavala sirijsku djecu hrvatski. Ukupno gledajući smatram da se radi o primjerima dobre prakse. Ona je, uz angažman udruga koje su imale ugovor s MUP-om da provode integraciju, nastajala slučajno i spontano.
Kakva je, po vama, politika azila?
Kada je riječ o tražiteljima azila i o mogućnostima uključivanja u naše društvo, smatram da je državna politika nedostatna. Mi ne znamo kakva je integracijska politika. Postoji, primjerice, pomak u osiguravanju zdravstvene zaštite ljudi kojima je odobren azil, ali ne postoji obuhvatna državna politika useljavanja niti integracije. To je primarni državni posao. Mi ne vidimo da se država time bavi. To se prepušta udrugama, a udruge čine što mogu.
Također je potrebna reforma politike azila. Tražitelje međunarodne zaštite se ne planira pripremati za integraciju u periodu dok čekaju razrješenje svog zahtjeva. Kao što vidimo, planirano ih je smještati u slabo naseljeno mjesto i tamo zatvoriti. Ni za koga nije dobro da ljudi budu zatvoreni i da nemaju nikakve aktivnosti. Nažalost, takva je situacija i u većini ostalih država gdje postoji određen broj tražitelja azila. To treba mijenjati na razini EU. Istina je da Hrvatskoj trebaju ljudi, to vidimo na svakom koraku, ali politika azila nije takva.
U medijima drastično izostaje naglašavanje činjenica: osobe koje građani viđaju su registrirane, zatražile su međunarodnu zaštitu. Uporno ih se naziva ilegalnima.
Broj tražitelja azila je u porastu. U prvih šest mjeseci je, prema podacima MUP-a, bilo 24.367 tražitelja međunarodne zaštite u Hrvatskoj. Među njima oko 2000 maloljetnika bez pratnje. U nekim od novinskih napisa sam vidjela da su mještani govorili da su to praktički djeca. U trenutku kad netko zatraži međunarodnu zaštitu, to čini njegov boravak u Hrvatskoj zakonitim. Valja naglasiti da ljudi koji su registrirani kao tražitelji međunarodne zaštite, tu nisu nezakonito, da nisu ilegalni. Imamo diskurs kojim se sugerira da boravak ljudi nije zakonit, a to nije točno, bez obzira na način prelaska državne granice.
Podjela na tabore
Na djelu je bezobzirno šikaniranje jedne ranjive grupacije i grubo generaliziranje ljudi u pokretu. Kakve su moguće posljedice negativnog izvještavanja?
Kao i o drugim temama, kada se stvari prikazuju jednostrano, javnost se dijeli na tabore i sužava se prostor za racionalnu raspravu. A u Hrvatskoj je više nego potrebna kvalitetna rasprava i o migrantskom pitanju, ali općenito i o tome da Hrvatska ne može opstati ni ekonomski, ni socijalno bez useljenika. Čim prije se suočimo s tom činjenicom i čim prije počnemo raspravu o useljeničkoj i integracijskoj politici, tim bolje.
Desnica traži vojsku i žilet žicu na granici s BiH zbog nedavne pucnjave koja je automatski prepisana migrantima. Članove vaše stranke nazivaju "migrantoljupcima". Prozivaju vas da se bunite protiv muškaraca koji kleče i mole za nekakvu čistoću žena, a da se ne oglašavate povodom ovako "bitnih" stvari?
Mi se ne bunimo protiv ljudi koji kleče i mole, nego protiv njihovih poruka. Odbacujemo poruku da postoji točno određeno mjesto bilo za žene, bilo za muškarce u našem društvu. Odbacujemo tvrdnje da se "zna" gdje je kome mjesto i da se "zna" kako se trebaju ophoditi muškarci, a kako žene.
Takav narativ, između ostalog, doprinosi moralizatorskom nasilju. Njemu pribjegavaju počinitelji koji smatraju da koriste nasilje u svrhu uspostave nekog "prirodnog", "božjeg" ili "moralnog" poretka stvari, a koji njihove žrtve ne poštuju. Što se tiče ljubavi prema migrantima, već sam rekla koliko je važno ne zaboraviti da se radi o ljudima i koliko je važno da se prema svim ljudima odnosimo – ljudski. U tom smislu, svaka osoba koja je ljudima u pokretu pružila čašu vode, dala im hranu, pomogla im kupiti kartu za vlak, kupila Smoki njihovoj djeci, isto je toliko "migrantoljubac" koliko smo i mi, a vjerujem da neki od tih ljudi nisu nikad ni čuli da postoji stranka Možemo!.
Vijećnica Jasna Lasić (HSS) iz Barilovića, pokretačica peticije protiv izgradnje kampa u Dugom Dolu i jedna od najglasnijih protivnica, nakon svega je izjavila da se nikad nije susrela s migrantima u svom mjestu. Kako to tumačite?
Pa ja poznajem kolegicu Lasić, ona je i ekološka aktivistica, surađivale smo na temi zaštite rijeke Korane. Vjerujem da je kao općinska vijećnica smatrala da mora nešto učiniti povodom zabrinutosti svojih sugrađana uslijed zbilja tajnovitog odlučivanja o migrantskom kampu u Dugom Dolu. Na kraju je, pored toga da se nije susrela s migrantima u Bariloviću, izjavila da se i sama preispituje zbog negativnih posljedica aktivnosti koje je poduzela. Tako da ne bih žurila s osudama.
