Kako se približava prva obljetnica inauguracije u najmanju ruku kontroverznog američkog predsjednika Donalda Trumpa, sve je jasnije kako je on – doslovno – prevario svakoga tko se ponadao da će vanjskopolitički program što ga je konzistentno iznosio pola godine donijeti toliko potreban zaokret u američkom odnosu prema svijetu. No budimo objektivni. Koliko god da odgovornost leži na Trumpu, ona barem u jednakoj mjeri leži i na sistemu u čije je ralje dospio i iz kojih se ne može iščupati. Ekscentrični milijarder očito je mislio da državom može upravljati kao svojom kompanijom, da će se njegova riječ bespogovorno slušati i da će biti zadnja. Ništa pogrešnije od toga!
Trump je upao u kolo republikanaca od kojih mnogi nisu bili ni najmanje sretni njegovim izborom i, što je još važnije, suočio se sa starim strukturama postavljenima u vrijeme dva demokratska predsjednička mandata (Barack Obama), strukturama što su neskriveno favorizirale njegovu protukandidatkinju, nekadašnju državnu tajnicu Hillary Clinton. Riječ je kako o financijskim tako i o obavještajnim krugovima, o onome što je dobilo naziv ‘podzemna država’ (deep state) i što zaista, to je svakim danom sve jasnije, funkcionira kao paralelna država, mimoilazeći i predsjednika i Kongres (gdje, zahvaljujući tzv. lobiranju, što nije ništa drugo nego ozakonjena korupcija, uglavnom uspijeva ostvariti većinu potrebnu za svoje projekte). Osim što se još iz vremena predizborne kampanje mora braniti od optužbi da su njegovi ljudi kontaktirali s Rusima (pa su dakle Rusi ‘postavili’ američkog predsjednika), Donald Trump je sada suočen i s formalnom istragom o tome koja bi mogla rezultirati i njegovim smjenjivanjem. A nitko da postavi pitanje je li današnja Rusija u odnosu na Ameriku ono što je bila Hitlerova Njemačka u odnosu prema SAD-u, a ipak su značajni američki poslovni ljudi u ono vrijeme – ne javno, doduše – sklapali unosne poslove s nacistima. S time da je u pojedinim slučajevima ta suradnja zadirala i u vrijeme kada su Rooseveltove Sjedinjene Države bile u otvorenom ratu s Trećim Reichom. Ne, takvu usporedbu iz koje bi proizašla sva apsurdnost današnjih optužbi na račun Trumpovih kontakata s Rusijom nitko se ne usuđuje postaviti. Dapače, na ruski TV kanal Russia Today (Rusija danas) počeo se primjenjivati zakon što je prije početka Drugog svjetskog rata bio donesen da bi se pariralo nacističkoj propagandi u Americi. Pa se američki suradnici tog kanala moraju registrirati kao ‘strani agenti’, a objavljuju se popisi svih koji su ikada nastupili u programima Russia Todaya, uz napomenu da su oni ruski ‘korisni idioti’.
Neki predstavnici američkog političkog života u Parizu su posvjedočili kako je ‘iz Pariškog sporazuma izašao Donald Trump, ali nije izašao SAD’. Treba li bolje potvrde da Trump predsjeda duboko, možda čak i nepovratno podijeljenom Amerikom?
Trump, sa svim svojim golemim nepoznavanjem političke scene i očitom nespremnošću da od bilo koga uči ili da bilo koga sluša, posegnuo je za jedinim što mu se još činilo mogućim. Ustraje na sankcijama Rusiji, mada je očito kako nije odustao od normaliziranja odnosa s tom zemljom. I radi još nešto. Tamo gdje može, vraća se svojim predizbornim obećanjima, nastojeći se profilirati kao vjerodostojan predsjednik (‘Drugi su govorili, a ništa nisu uradili, ja sam obećao i ja izvršavam obećanja!’). Problem je ‘samo’ u tome da ispunjavanje onih obećanja za kojima Trump sada poseže pretvara njegovu predizbornu parolu ‘Amerika prva’ (ili ‘na prvom mjestu’, kako vam se više sviđa) u svoju suprotnost. Umjesto da SAD pod predsjednikom Trumpom postane prva, dakle vodeća sila u pozitivnom razvoju svijeta, sva je prilika da će njegov mandat – prva godina u svakom slučaju – biti obilježen parolom ‘Amerika sama’.
Pokazalo se to u dva eklatantna slučaja: u povlačenju Sjedinjenih Država iz Pariškog sporazuma o prevenciji klimatskih promjena i u odluci da Amerika prizna Jeruzalem kao glavni grad Izraela. Kao nikada do sada Washington je ostao usamljen, dapače konfrontiran s jasnim osudama ili, u najblažem slučaju, nerazumijevanjem čak i svojih tradicionalnih saveznika i prijatelja – Velike Britanije, Francuske i Njemačke. Pokazalo se još nešto. Na konferenciju u Parizu što ju je sazvao francuski predsjednik Emmanuel Macron, a pod rječitim naslovom ‘Jedan planet’, došli su i neki ne baš beznačajni predstavnici američkog političkog života (npr. bivši guverner Kalifornije) da bi posvjedočili kako je ‘iz Pariškog sporazuma izašao Donald Trump, ali nisu izašle Sjedinjene Države’. Ta je tvrdnja poduprta podatkom kako niz američkih saveznih država nastavlja primjenu odredbi Pariškog sporazuma. Treba li bolje potvrde da Trump predsjeda duboko, možda čak i nepovratno podijeljenom Amerikom?
A što se tiče odluke o priznavanju Jeruzalema kao glavnoga grada Izraela, koliko god da je točno kako je time samo formalno priznata realnost i koliko god da je točno kako je američka ambasadorica u Vijeću sigurnost naglašavala da ta odluka ne prejudicira buduće granice Izraela i palestinske države (implicite povratak konceptu rješenja na osnovi postojanja dviju država), ne manje je točno i to da je Trump uzburkao cijeli Bliski istok i posijao sjeme mogućih novih ratova (ne samo nemira kakvima svjedočimo posljednjih dana). No on je uspio ostvariti čak i nešto što se činilo nemogućim. Evropska je unija odbacila njegovu odluku. Da će s vremenom, ukoliko ga bude imao, američki predsjednik – po uzoru na svoje prethodnike – uspjeti sklepati nekakve koalicije ‘voljnih’ što će podržati obje ove njegove koliko kontroverzne toliko i opasne odluke, to je prilično vjerojatno. No one zemlje do kojih bi Americi, ukoliko ne želi upasti u provaliju pravog izolacionizma, trebalo biti itekako stalo, svoja stanovišta neće mijenjati. Pa će stoga prva godina novoga američkog predsjednika završiti u znaku parole ‘Amerika sama’. Što nije dobro ni za Ameriku ni za svijet.
