Kako s pozicije čelnog čovjeka krovne manjinske institucije u Hrvatskoj ocjenjujete rezultate parlamentarnih izbora?
Na ovim izborima neke političke grupacije, a naročito jedna od njih, stvarale su ozračje kojim se biranje zastupnika dovodilo u pitanje, iznoseći niz neistina o mandatima manjinskih zastupnika i ne razumijevajući intenciju pozitivne diskriminacije i onoga zbog čega se zapravo biraju manjinski zastupnici. Zbog toga mi u Savjetu kao krovnom tijelu svih manjina možemo samo izraziti zadovoljstvo rezultatom izbora, ostvarenom usprkos onima koji ne shvaćaju bit manjinskog zastupanja i grupacijama koje su ozbiljno nasrnule na do sada postignutu razinu manjinskog zastupanja, čemu su pomogli brojni zakoni kojima se imamo pravo pohvaliti. Ponovo podsjećam da Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, ali i drugi zakonski propisi ne daju pripadnicima manjina nikakav poseban položaj, već ih samo dovode u ravnopravan položaj s pripadnicima većine. Mnoge stranke po tom pitanju imaju vrijednosni pristup sličan onom u zemljama EU-a u kojima su sasvim drugačije povijesne okolnosti i vlada stav da su svi njihovi stanovnici građani. Volio bih vidjeti neku veću hrvatsku stranku koja bi stavila građanina Nebojšu na prvo ili drugo mjesto svoje izborne liste i forsirala ga u kampanji. Da rezimiramo, možemo izraziti zadovoljstvo da su manjinski zastupnici i dalje sudionici upravo onog čime Hrvatska treba biti zadovoljna, a to je nastavak uvođenja manjina u javni i politički život ove zemlje.
Volio bih vidjeti neku veću hrvatsku stranku koja bi stavila građanina Nebojšu na prvo ili drugo mjesto svoje izborne liste i forsirala ga u kampanji
Pojedini zastupnici, političari i novinari po tko zna koji put dovode u pitanje legitimitet manjinskih zastupnika ili ističu neustavnost njihovog izbora. Što mislite o takvim istupima?
Ako po Ustavnom zakonu predstavnici nacionalnih manjina trebaju biti zastupljeni u svim sferama života, ne može ih se getoizirati i svoditi na gastronomiju i folklor, tvrdeći da u političkom smislu nemaju pravo odlučivanja. Jedan od nonsensa je ideja da manjinski zastupnici ne bi trebali donositi odluke o proračunu i Vladi, ali da 400.000 pripadnika nacionalnih manjina može plaćati porez. To je opasna teza koja jača u klimi na koju utječe i javna televizija. Koga su s HRT-a ili neke druge TV kuće s nacionalnom koncesijom zvali da odgovori na tezu da jedino u Hrvatskoj postoji osam zagarantiranih mjesta za nacionalne manjine? To nije točno, jer u mnogim zemljama postoji sistem biranja manjina na način da moraju prijeći mali cenzus, što je gotovo zajamčeno mjesto. Uostalom, u Rumunjskoj je 19 garantiranih mjesta za nacionalne manjine, u Izraelu od 120 zastupnika Druzi i Palestinci imaju deset mandata, Vlada u Crnoj Gori izglasana je uz prevagu hrvatskog zastupnika, dok Vladu na Kosovu drži deset srpskih zastupnika.
Manjine su oduvijek imale legitimitet po brojnosti. Kad dobiješ 1000 glasova od manjine koja ima nizak postotak učešća u stanovništvu, to je kao da si dobio 50 posto glasova u nekoj od deset izbornih jedinica. Manjine nemaju ni dvostruko pravo glasa jer se svaki pripadnik manjine mora izjasniti na kojoj listi želi glasati. Osim toga, manjinski zastupnici imaju svoj legitimitet jer su dobili mnogo više glasova iz svojih ‘malih’ biračkih tijela nego oni koji su ih zbog toga kritizirali, a potom dobili po sto-dvjesto, pa čak i manje preferencijalnih glasova. Kako svatko izlazi na izbore da stekne vlast, tako bi Miroslav Škoro i drugi koji aktualiziraju pitanje zastupanja nacionalnih manjina, ako bi bili u vlasti, koalirali i s manjinama da tu vlast zadrže.
Most suradnje
S obzirom na brojne pritužbe o propustima na biračkim mjestima na štetu manjinskih glasača ili strah oko njihovog izjašnjavanja, bi li trebalo ponovo razmisliti o nekim izmjenama izborne procedure?
Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina donesen je prije 18 godina, ima zakonsku punoljetnost, ali to ne znači da ga ne treba mijenjati. Moguće je da svi kandidati u 12. izbornoj jedinici budu na drugoj strani općeg biračkog listića koji je dostigao dimenzije plahte, čime bi se izbjeglo izjašnjavanje na biračkom mjestu, čega se mnogi plaše ili im stvara neugodu. Ni same manjine, pogotovo malobrojnije, nisu zadovoljne postojećim načinom zastupanja. Moraš biti mađioničar da zastupaš pet ili 12 nacionalnih manjina od kojih svaka smatra da su njeni interesi premalo prisutni i zastupljeni.
Što za manjine, i to ne samo nacionalne, znači nova Plenkovićeva Vlada i imenovanje
Borisa Miloševića za potpredsjednika zaduženog za ljudska i manjinska prava, kojem je Savjet za nacionalne manjine dao podršku?
Nova Vlada odlučila se za iskreni dijalog s manjinama u vrijeme kad neki gaje kult tradicije, strah od promjena svoje pozicije, iracionalnost, opsesiju zavjerama u kojima glavnu ulogu imaju manjine i njihove matične zemlje te stvaraju atmosferu nacionalnog poniženja zbog činjenice da su u Vladi pripadnici nacionalnih manjina. Savjet je podržao Borisa Miloševića za potpredsjednika Vlade, a treba podržati i njegov odlazak u Knin. To je velika stvar za srpsku manjinu koja nije prihvaćena s razumijevanjem u matičnoj državi, ali državljani te matične države ne žive u Hrvatskoj, pa ne mogu sagledati poziciju Srba u Hrvatskoj. Taj veliki korak treba podržati, pogotovo što će drugi potpredsjednik Vlade, Tomo Medved, otići u Grubore gdje su ubijeni srpski civili.
Jedan od nonsensa je ideja da manjinski zastupnici ne bi trebali donositi odluke o proračunu i Vladi, ali da 400.000 pripadnika nacionalnih manjina može plaćati porez. To je opasna teza
Potezi Vlade i Plenkovića obećavaju i pozdravljam ih, osim što smatram da se ne može istovremeno tvrditi da sve žrtve nisu iste kad je u pitanju Domovinski rat, a da su iste kad je u pitanju Drugi svjetski rat. Tu moramo imati kriterije i razlikovati uzroke i posljedice. Bitno je da se ljudi osvješćuju jer mnoge manjine, među kojima i onu iz koje dolazim, još uvijek prate frustracije iz Drugog svjetskog rata. Moramo gledati prema naprijed jer samo tako možemo preživjeti. Ali moramo se boriti protiv revizionističkih falsifikata, situacije u kojoj postoji velika doza uplašenosti kod nacionalnih manjina, uključujući etno mimikriju u mnogim sredinama. Pošto osobno poznajem Borisa Miloševića, znam da je on staložena ličnost koja mora stvoriti poziciju u Vladi u kojoj će biti akceptiran, što je veoma bitno, iako se ne treba zavaravati da će to ići lako. Nadam se da će se Vlada i Milošević angažirati i pomoći u nekim segmentima politike gdje se i Savjet pokušalo staviti na marginu, s čim se počelo u vrijeme Tomislava Karamarka. Zbog toga smo imali dosta problema. Ljudi percipiraju našu ulogu: lani smo riješili pitanje značajnog broja mirovina i konvalidacija radnog staža, probleme na terenu, nesuglasice oko zapošljavanja pripadnika nacionalnih manjina i infrastrukture u sredinama u kojima žive. Dobivamo dopise pripadnika manjina kojima se krše prava i predsjednika manjinskih vijeća koji imaju problema u svojim sredinama. Vjerujem da će Milošević biti most suradnje pozicije i nekih stranaka opozicije oko manjinskih pitanja, pogotovo što je oko toga, na pojedinačnom ili organizacijskom nivou, i do sada postojala određena suradnja.
Milošević nije prvi manjinski potpredsjednik Vlade. Na toj poziciji je prije desetak godina bio Slobodan Uzelac. Po čemu se oni razlikuju?
Kao netko tko niz godina prati događaje, mogu posvjedočiti da su njih dvojica po karakteru i temperamentu sasvim drugačiji. Ali Uzelac je kao i Milošević veliki radoholičar. Za vrijeme svog mandata uveo je tjedne brifinge za sve koji su bili pod njegovom nadležnošću, od Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, Ureda za ravnopravnost spolova, Savjeta za nacionalne manjine… gdje su svi pokušali zajednički artikulirati i dati odgovore na postojeća pitanja. To je imalo dobre rezultate, ali je nažalost kasnije ukinuto. Uzelac je bio taj koji je pitanja manjina pokušavao staviti na dnevni red Sabora i Vlade, što je uglavnom prolazilo, te je stvorio ozračje u kojem su se uvažavali predstavnici nacionalnih manjina. Iako sa svoje pozicije realno nije mogao ostvariti sve što se očekivalo, za njegov rad treba imati razumijevanja.
U kojoj mjeri atmosfera oko obilježavanja 25. godišnjice ‘Oluje’ utječe na porast govora mržnje i šovinističkih istupa?
Kao što se vidi, postoje priče s obje strane. Neke od njih su ispričali predstavnici Srba u Saboru i Vladi, što je izazvalo pohvalne reakcije u javnosti. Naravno, traju burne reakcije s dijela hrvatske desnice, ali i dijela srpske strane. Ako se gleda iskustveno, sve to je normalno. Odlazak u Knin, a onda i u Grubore je velika stvar, iako neki smatraju da je to samo gesta. Pa i ta gesta, ako je tako tumače, velika je stvar. Zbog odsutnosti takvih gesta svake smo godine svjedočili recikliranju priče bez traženja rješenja. Ulazimo u vrijeme koje je veoma opasno; kad dođe kriza koja očekuje i nas, uvijek se traži netko tko je kriv, a to su pripadnici manjinskih skupina. Ovom društvu nasušno je potrebno jedinstvo u ostvarivanju zajedničkih interesa. Tu se ne radi o Hrvatima, Srbima, Židovima, Bošnjacima… nego o građanima Hrvatske, pogotovo u ovo vrijeme.
Bit ćemo solidarni
Ranije ste najavili da će Savjet za nacionalne manjine biti tolerantan i susretljiv oko prenamjene sredstava za programe koji se nisu mogli održati zbog pandemije. S obzirom da idemo prema sve strožim ograničenjima, pa se tako otkazuju dodatne manifestacije, kakva će biti daljnja politika Savjeta?
Mi smo ove godine učinili ogroman korak da sredstva koja su povijesno najveća ne odu u vjetar. Vlada je bila benevolentna, a i mi smo imali razumijevanja i uvažavali okolnosti u kojima su se našle udruge. Uostalom, od pet održanih sjednica Savjeta četiri su bile telefonske. Sve to nije nas omelo u aktivnostima i kontaktima s predstavnicima matičnih država manjina, ali i drugih država koje su zainteresirani za položaj 22 nacionalne manjine u Hrvatskoj.
Ima li bojazni da će najavljenim rebalansima proračuna doći do smanjenja sredstva za programe kulturne autonomije manjina?
Do rebalansa će doći, a mi smo uvijek bili solidarni dio ovog društva, koliko god neki tvrdili suprotno, i snosit ćemo sudbinu svih. Ali ne treba zaboraviti da prilikom nedavnog rebalansa sredstva za nacionalne manjine nisu smanjena ni za jednu lipu, a kod drugog rebalansa manjine će biti u povoljnijoj poziciji, što je znak pozitivne diskriminacije. U Savjetu smo odgovorni; institucija smo koja je prošla najviše revizija, lani smo ih imali tri i nigdje nisu pronađene nepravilnosti, dok 17 godina i Sabor i Vlada jednoglasno prihvaćaju izvješća o utrošku sredstava. Oni koji daju svoja tumačenja o etnobiznisu ili ne znaju ništa o tome pa lupaju napamet ili su veoma tendenciozni. Zapravo, izraz etnobiznis nije prvi upotrijebio tadašnji predsjednik Ivo Josipović, već profesor Siniša Tatalović i ja kad smo 2003. došli na čelo Savjeta za nacionalne manjine i rekli da ćemo se boriti protiv etnobiznisa koji smo tada zatekli. Mislim da smo se za to i izborili. Savjet je uložio veliki trud koji sada neki pokušavaju kompromitirati. Danas veoma ponosno govore o 22 milijarde eura koje smo dobili od EU-a, pa bih ih podsjetio koju su ulogu odigrale nacionalne manjine pri ulasku Hrvatske u Uniju u koju se sada gleda kao na spas. Neka se malo vrate unatrag i vide kakva su se izvješća o položaju nacionalnih manjina davala, a bez njih bi još uvijek bili u čekaonici Unije.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
