Novosti

Politika

Agrokorov korov

Andrej Plenković i Martina Dalić zaratili su s tri velike domaće tvrtke, Adrisom, Agramom i Franckom, jer im prijedlogom vjerovničke nagodbe nepravedno žele izbiti iz ruku sredstva zarobljena u propalom Agrokoru, ali pritom su podcijenili odlučnost i snagu svojih protivnika koje štiti i nedavna presuda Visokog trgovačkog suda

Y42gam1xga97ovyjoat7oea6jb1

Vladin plan se raspada (foto Patrik Macek/PIXSELL)

Neovisno o tome hoće li biti postignuta vjerovnička nagodba u Agrokoru do 10. srpnja ove godine ili – ako se vlast odluči za produženje trajanja zakona o Agrokoru – do nekog drugog datuma, nema dileme oko toga da je Vlada Republike Hrvatske, na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem i njegovom ekonomskom desnom rukom Martinom Dalić, odnosno izvanredna uprava u Agrokoru – predvođena bivšim i sadašnjim povjerenicima Antom Ramljakom i Fabrisom Peruškom – nepovratno zaratila s trima važnim domaćim kompanijama – Adrisom, Agramom i Franckom. Rečene kompanije, naravno, prihvatile su bačenu rukavicu i povele bitku na pravnom polju, ali i ne samo na pravnom polju, a imaju i za što: rovinjski Adris od Agrokora potražuje oko milijardu kuna, zagrebački osiguravateljsko-bankarsko-investicijski koncern Agram ostao je kratak za blizu osamsto milijuna kuna, a zagrebačkom proizvođaču kave Francku u propalom holdingu ostalo je zarobljeno oko petsto milijuna kuna. Sve tri ove firme nalaze se u vjerovničkoj skupini A, skupini koja je jedina dosad izabrala svog predstavnika u još nepostojećem stalnom vjerovničkom vijeću, a taj predstavnik je Franck. U grupu A, inače, svrstani su tzv. razlučni vjerovnici, to jest oni što su svoje novčane plasmane Agrokoru Ivice Todorića osiguravali zalogom na dionicama ili nekretninama pojedinih kvalitetnih firmi iz tog koncerna. No ta sredstva osiguranja, koja su se do prije godinu dana smatrala dijamantno čvrstima, postala bi praktično bezvrijedna u slučaju realizacije onoga što stoji u nedavno predstavljenom nacrtu nagodbe, nacrtu koji, po svemu sudeći, trenutačno uživa dvotrećinsku vjerovničku potporu: postala bi bezvrijedna jer bi ta poduzeća, prema planu nagodbe, bila likvidirana, a nastala bi njihova ‘zrcalna’ poduzeća neopterećena dotadašnjom vlasničkom strukturom i obavezama.

Cijeli dosadašnji proces državnog upravljanja Agrokorom svodi se na političko-fiškalsko-konzultantski pokušaj da se prokrijumčari koncept nagodbe koji nekim vjerovnicima ide u prilog, dok neke druge diskriminira

Potpredsjednica Dalić, glavna politička operativka ‘spašavanja Agrokora’, i njezini savjetnici, među kojima je zacijelo i Borislav Škegro, podcijenili su, čini se, društveni i pravosudni utjecaj te borbenost, znanje, upornost i financijsku moć Ante Vlahovića iz Adrisa, Dubravka Grgića iz Agrama i obitelji Artuković iz Francka. Podcijenili su ih, rekosmo, bez obzira na to hoće li ili neće, na kraju, biti sklopljena nagodba. Namijenivši ovim tvrtkama ulogu ponajvećih gubitnika procesa izvanredne uprave, naravno, uz tisuće građana čije će dionice u tvrtkama iz sastava Agrokora sasvim izgubiti vrijednost, Dalić i njezini izvršitelji računali su da, zahvaljujući roll-up modelu kreditiranja, na svojoj strani imaju sigurnu dvotrećinsku većinu vjerovnika, koliko je potrebno za postizanje nagodbe, i da se ne trebaju previše zamarati negodovanjem trojca koji se prema Agrokoru nije izložio isporukom robe – kao što je, na primjer, slučaj s Podravkom ili Krašem – nego uglavnom isporukom novca. Vlahović, Grgić i Artukovići prešutno su proglašeni ljudima iz bliskog kruga Ivice Todorića, to jest ljudima koji su sami krivi za upadanje u poslovne nevolje, jer su trebali više misliti o tome koga, kako i koliko kreditiraju: ovako, sami pali – sami se ubili. Ignorantski ili pak zlonamjerno, ocijenjeno je da njihove poslovne grupacije nisu bitne kad se govori o stabilnosti hrvatskoga gospodarstva, za razliku od domaćih robnih dobavljača, malih, srednjih i velikih.

Ali stvari su se počele komplicirati. Visoki trgovački sud naložio je prije otprilike dva tjedna Fabrisu Perušku da Trgovačkom sudu u Zagrebu predloži novi model razvrstavanja vjerovnika u najviše devet skupina, jer je Ramljakov model s pet grupacija, čiji predstavnici i dalje čine privremeno vjerovničko vijeće, proglašen neispravnim i nezakonitim. Visoki trgovački sud, osim toga, naložio je Perušku da dostavi veći broj zapisnika sa sjednica vjerovničkog odbora i financijskih dokumenata o dosadašnjim netransparentnim potezima i ugovorima izvanredne uprave, a među njima su najvažniji podaci o tome koliko je tražbina i zašto dosad isplaćeno kojem dobavljaču: iz tih podataka, naime, treba proizići vjerovnički status i eventualno članstvo u privremenom ili stalnom vijeću povjerilaca, a finalna nagodba ovisi o glasovima članova tog vijeća. Iz tih podataka, također, treba proisteći i odgovor na pitanje jesu li neki vjerovnici bili povlašteni u odnosu na neke druge, i ako jesu, zašto su bili u privilegiranom položaju. Zapravo je nevjerojatno da svi ovi podaci nisu objavljeni u proteklih trinaest mjeseci: niti su izvanredni povjerenici i Vlada osjetili obavezu i potrebu da ih objave, niti je Trgovački sud tražio da mu ih se dostavi, i ničeg ovog ne bi bilo da nije bilo interesa i upornosti nekolicine vjerovnika iz skupine A koje predvodi Franck. I zapravo je skandalozno saznanje da se cijeli dosadašnji proces državnog upravljanja Agrokorom svodi na političko-fiškalsko-konzultantski pokušaj da se prokrijumčari i navrat-nanos provede koncept nagodbe koji nekim vjerovnicima ide prilično u prilog, ponajprije vlasnicima obveznica i roll-up kreditorima, dok neke druge jako diskriminira i praktički ostavlja bez ičeg. Je li taj koncept bio jedini mogući? Naravno da nije: taj su put osmislili Martina Dalić, Ante Ramljak i zdrug njihovih prijatelja i savjetnika, a pritom je sigurno da se nisu vodili isključivo interesima hrvatske privrede, jer valjda i Adris, Agram i Franck čine hrvatsku privredu, što se, primjerice, ne može reći za američki fond Knighthead Capital Management, pa ni za rusku Sberbanku.

S obzirom na objavljivanje šokantne mail-korespondencije potpredsjednice Dalić u vezi s kreiranjem modela za ‘spas Agrokora’, čini se da prava bitka tek počinje i da sve dolazi pod znak pitanja

Nevoljko pozdravljajući aktivnije uključivanje sudstva u postupak izvanredne uprave u Agrokoru, ali se teško suzdržavajući od otvorenog nasrtaja na spomenuto rješenje Visokog trgovačkog suda izazvano Franckovim odvjetničkim intervencijama, premijer Plenković ovako je kazao u intervjuu Novoj TV prošlog tjedna: ‘Većina komentatora koji se uključuju u ovu raspravu ne govori u svoje ime, govori u nečije ime, to valjda sada raspoznaju i oni koji su imali slabu dioptriju u proteklih godinu dana.’ Iza ovih kriptiranih riječi nervoznog premijera krije se bezobrazna i ničim potkrijepljena optužba da ‘većina komentatora koji se uključuju u ovu raspravu’ zastupa interese Francka, Adrisa i Agrama i da s tih, valjda plaćeničkih, pozicija analizira i propituje odluke i postupke izvanrednog povjerenika iza kojeg stoji Plenkovićeva vlast i bliski joj poslovno-interesni lobi. Umjesto da se posrami i ispriča zbog toga što je tek drugostupanjski sud stao na kraj namjernoj netransparentnosti i evidentno sumnjivim nakanama ekipe kojoj je dopala u ruke sudbina Agrokora, premijer se javno odao zavjereničkim teorijama i potrazi za prljavim motivima svih onih koji odbijaju povjerovati u bezgrešnost te dobronamjernost Martine Dalić i njezinih kompanjona. Odao se, osim toga, ozloglašavanju Adrisa, Agrama i Francka kao državnih neprijatelja, a samo zbog toga što šutke ne prihvaćaju namijenjeno im gubitništvo i što se služe svim sredstvima da vrate što veći dio svoga novca, kao i svi ostali sudionici Agrokorove kontrolirane agonije. U čemu je razlika između Adrisa i Kraša, osim što je Adris neusporedivo bitniji za ukupnu domaću ekonomiju? U čemu je razlika između Agrama i Atlantica? Zašto su, iz premijerove perspektive, jedni neprijatelji, a drugi ekonomski stupovi države koje treba zaštititi i koje treba poduprijeti? Premijer, koji je svoju političku sudbinu uvelike vezao uz rasplet krize u Agrokoru, ne daje odgovore na ova pitanja: on je potpuno posvećen tome da se po svaku cijenu i na brzinu postigne nagodba te da se zametnu tragovi vrlo dvojbenih poteza, dvojbenih i u kaznenom smislu, koji su povučeni u Agrokoru unatrag petnaestak mjeseci.

Adris, Agram i Franck nisu kreditirali Agrokor (samo) zbog dobrih privatnih relacija svojih čelnih ljudi s Ivicom Todorićem. I Vlahović, i Grgić, i Artukovići imali su dobre poslovne razloge da to čine. Vlahoviću je Todorić bio vrlo važan partner u ono vrijeme kad Adris praktički nije ni postojao i kad je Vlahović upravljao rovinjskom Tvornicom duhana: Todorić je godinama držao glavne maloprodajne kanale za distribuciju cigareta. Slično je i s Franckom: Franck je najveće količine svojih proizvoda prodavao preko tvrtki iz koncerna Agrokor. Što se tiče Grgića i Todorića, njih povezuje Kreditna banka Zagreb, koju je Agrokor prije više od deset godina prodao Agramu, no to vjerojatno nije jedini primjer njihove suradnje. Davanje kredita Agrokoru u ovoj ili onoj formi nije bilo Vlahovićevo ili Grgićevo privatno kockanje i lični hir, nego poslovno opravdani potez koji je pritom bio osiguran vrlo kvalitetnim zalozima. Zdravorazumski se, naravno, može opravdati i to što je Kraš u robi kreditirao Agrokor, to nije bio izraz dobre volje nego poslovna realnost, ali se ne može objasniti zašto je donijeta odluka da se Kraš tretira drukčije od Francka ili Adrisa.

Koji su razlozi naveli kreatore modela ‘spašavanja Agrokora’ da unaprijed odluče zaobići baš ove tri važne hrvatske kompanije u procesu pregovaranja i dogovaranja o postizanju najmanje lošeg rješenja za najširi mogući krug vjerovnika, naročito ako su spasilačke akcije bile motivirane javno deklariranom brigom za hrvatsko gospodarstvo? Zašto su kreatori i izvršitelji procesa izvanredne uprave odlučili proizvesti tri tako ozbiljna i opasna protivnika? Teško je dokučiti odgovor na ovo logično pitanje, naročito kad se uzme obzir da su ukupna potraživanja Adrisa, Agrama i Francka teška oko 300 milijuna eura, pri čemu bi oni vjerojatno bili prezadovoljni i s dvjema trećinama tog iznosa, a ta cifra nije osobito impresivna u odnosu na ukupnu financijsku težinu nagodbe. Da su namireni Adris, Franck i Agram, posebno u svjetlu aktualnog rješenja Ustavnog suda o ustavnosti Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja, čudnovata priča o Agrokoru bila bi završena i zauvijek zatvorena. Ovako, s obzirom na objavljivanje šokantne mail-korespondencije potpredsjednice Dalić u vezi s kreiranjem modela za ‘spas Agrokora’, čini se da prava bitka tek počinje i da sve dolazi pod znak pitanja.

Dalić bi se morala naći pod istragom Državnog odvjetništva

Portal Index.hr objavio je u srijedu mailove potpredsjednice Dalić, poslane s privatne adrese, iz razdoblja prije donošenja Lex Agrokora: točnije, objavljena je njezina prepiska sa skupinom zagrebačkih odvjetnika, konzultanata i brokera koji su sudjelovali u kreiranju rečenog zakona, e da bi – nakon stupanja zakona na snagu – upravo oni počeli raditi za Agrokor i uzimati milijunske honorare. Riječ je o Anti Ramljaku, Tomislavu Matiću, Matku Maraviću, Tonćiju Koruniću, Branimiru Bricelju, Borisu Šavoriću i Toniju Smrčeku. Ti ljudi, predvođeni Martinom Dalić i blagoslovljeni pokroviteljstvom Andreja Plenkovića, pažljivo su smislili model po mjeri vlastitih interesa i nametnuli ga kao jedino rješenje, ako se ne želi kolaps našega gospodarstva. Imali su kontakt s Ivanom Crnjcem iz bivše Uprave Agrokora koji im je tajno dostavljao informacije iz kompanije, potpredsjednica Dalić osiguravala je podršku vlasti i dotok svježih informacija koje je dobivala po logici svoje političke funkcije, dok su ostali pripadnici družine – na temelju podataka koje nisu smjeli posjedovati – trgovali dionicama Agrokorovih firmi, povjerljivo sastančili s kasnijim investitorima i općenito pripremali teren za brzu realizaciju svojih planova u Todorićevom koncernu, planova koje su, izuzev finalnog čina, i proveli.

Objavljeni mailovi ne bi smjeli izazvati samo smjenu potpredsjednice Dalić, premda u ovom času, u srijedu poslijepodne, premijer ne pokazuje spremnost da joj se zahvali na suradnji. Ona bi se svakako morala naći pod istragom Državnog odvjetništva zbog sumnje da je počinila više teških kaznenih djela. Dobar test ozbiljnosti novog glavnog tužitelja Dražena Jelenića. S druge strane, ni Plenković ne bi trebao mirno spavati, jer je sve znao i jer je cijelo vrijeme bio formalno najodgovorniji.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više