Agonija je privremeno okončana u utorak u kasnim večernjim satima: izvanredni povjerenik u Agrokoru Ante Ramljak podnio je neopozivu ostavku. U obrazloženju ostavke napisao je da to čini kako ne bi postao prepreka postizanju nagodbe vjerovnika. Neobjašnjivo nespremni i neodlučni premijer Andrej Plenković objavio je u srijedu navečer, kad zaključujemo ovaj broj Novosti, da traga za Ramljakovim nasljednikom. Premda je premijer svojim ponašanjem danima poručivao povjereniku da bi njegova ostavka bila najbolje rješenje, što je i Ramljak dao do znanja u svom pismu šefu Vlade, tek kad je ovaj podnio ostavku krenulo se u potragu za novim čovjekom, a taj posao očito ne teče nimalo glatko. Martina Dalić ostaje pak na položaju potpredsjednice Vlade i ministrice gospodarstva. Ostaje na položaju, ali njezin utjecaj i politički autoritet doživjeli su havariju i ona se od toga neće oporaviti: bit će do daljnjeg samo teret izvršnoj vlasti i vladajućoj stranci.
Ostavkom se, vjerojatno, izbjegava mogućnost da roll-up kreditori iskoriste ugovornu odredbu po kojoj im smjena Ramljaka daje pravo da smjesta i jednokratno naplate cijeli iznos kredita od milijardu i šezdeset milijuna eura
Predsjedniku Vlade i šefu HDZ-a u najgorem času osvećuje se olako postavljanje Ramljaka za izvanrednog povjerenika u koncernu Agrokor početkom travnja prošle godine i potpuno prepuštanje procesa prinudne uprave Martini Dalić, Ramljakovoj prijateljici i političkoj pokroviteljici. Plenkovićeva benevolentnost prema višemjesečnim netransparentnim operacijama rečenog tandema, pojačanog zdrugom njihovih dugogodišnjih privatnih kompanjona i poslovnih partnera, i premijerova kronična nezainteresiranost za javno iznijete činjenice o nelogičnim financijskim akrobacijama u uzdrmanom carstvu odbjeglog Ivice Todorića, rezultirali su, prije gotovo tri tjedna, erupcijom saznanja o lukrativnom interesnom konfliktu u koji je sam sebe svjesno umočio povjerenik Ramljak. To je onda sasvim razotkrilo bitno smanjenu sposobnost Andreja Plenkovića da pravovremeno donosi odluke, odnosno da zauzima radno mjesto na koje su ga građani izabrali prije nepunih godinu i pol. Odluku o Ramljakovoj sudbini nije, doduše, bilo lako i jednostavno donijeti, s obzirom na to da je proces sklapanja vjerovničke nagodbe (bio) ušao u završnu fazu: zato smo i rekli da Plenkoviću osveta stiže u najgorem trenutku, no to ne može biti izlika za prakticiranje odgode i kalkulantstva kao modela nošenja sa stanjem u Agrokoru i sa svakom iole delikatnijom i politički izazovnijom situacijom – od INA-e do Petrokemije, od Povjerenstva za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima do Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, od imenovanja veleposlanika i konzula do nabave borbenih aviona.
Povjerenikova iznuđena ostavka prekinula je premijerovu dvoipoltjednu ‘analizu’ dokumentacije vezane uz Ramljakovo angažiranje tvrtke AlixPartners za glavnog savjetnika u restrukturiranju Agrokora te istovremenu odluku AlixPartnersa da za podizvođača, između ostalih, uzme firmu Texo Management, čiji je vlasnik Ramljakov prijatelj Tomislav Matić, firmu u kojoj je povjerenik Ramljak u tom času, 25. travnja 2017., formalno još uvijek bio zaposlen i prijavljen na minimalnu plaću ili plaću blizu minimalne. Texo Management od tog 25. travnja 2017. prima mjesečno oko milijun kuna za svoje savjetodavne usluge, a Matiću je trebao kapnuti i još poneki milijun kuna na ime naknade za uspjeh nagodbe. Naravno da tu nije bilo prostora za veliko analiziranje, naročito ako se uzme u obzir da je AlixPartners dao milijunske ugovore i još dvjema tvrtkama Ramljakovih prijatelja (Altera Corporate Finance i Komunikacijski ured Colić, Laco i partneri) i ako se ima u vidu povjerenikova ranija dokazana sklonost interesima pojedinih vjerovnika, ponajprije interesima fondova koji su jeftino kupili veliku količinu Agrokorovih obveznica neposredno prije stupanja na snagu Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku. Odmah je bilo jasno da je Ramljak u eklatantnom sukobu interesa kad se radi o Texu i premijer sigurno ništa nije analizirao, nego je samo predugo odvagivao potencijalne štetne posljedice micanja Ramljaka, pa je zaključio da je najmanje loša opcija ta da izvanredni povjerenik podnese ostavku: čekao je da dotični shvati da mu je to jedini izlaz. Tako se, vjerojatno, izbjegava i mogućnost da roll-up kreditori predvođeni američkim Knightheadom iskoriste ugovornu odredbu po kojoj im smjena Ante Ramljaka daje pravo da smjesta i jednokratno naplate cijeli iznos kredita od realno nepotrebnih milijardu i šezdeset milijuna eura.
Kad se već dogodilo to što se dogodilo, premijer je morao energičnije i brže reagirati na Ramljakove poteze. Najmoćniji čovjek u državi ni u jednom času ne smije biti zaštitnik nemorala, klijentelizma, korupcije i sukoba interesa
Kad je riječ o odlasku Ramljaka iz Agrokora, premijer je birao između velikog i još većeg političkog rizika, između jedine ispravne reakcije na krupne financijske muljaže u Agrokoru pod okriljem izvanredne uprave i bojazni da bi degažiranje dosadašnjeg povjerenika moglo ugroziti postizanje ionako neizvjesne vjerovničke nagodbe, to jest restrukturiranje koncerna do srpnja ove godine, između priznanja goleme kadrovske i konceptualne pogreške te zadržavanja zasluga za (privremeno) spašavanje radnih mjesta i operativnog poslovanja kompanija iz sastava Agrokora. To precizno vaganje i sitno računanje zapravo su najbolji prikaz Plenkovićevog političkog profila, odnosno njegovih liderskih nedostataka i deformacija. Za ozbiljnog premijera, zrelog čovjeka s čvrstim sustavom vrijednosti i sa sviješću o vlastitoj ulozi u društvu, u slučaju Ramljaka i Dalić nije smjelo biti nikakvih dilema od prvog dana kad je objavljeno da tvrtka u kojoj je povjerenik radio do instaliranja u Agrokor i s čijim je vlasnikom prijateljski povezan dobiva milijun kuna mjesečno za savjetničke usluge u istom tom Agrokoru.
Ako je dilema možda i moglo biti, posebno u pogledu odgovornosti Martine Dalić, one su morale iščeznuti poslije nastupa spomenutog dvojca pred članovima parlamentarnog Odbora za gospodarstvo. Ondje su se, naime, bahati i teatralni povjerenik i njegova samoživa i nepristojna pokroviteljica branili isključivo primitivnom, podcjenjivačkom i netočnom konstrukcijom po kojoj je preuzimanje upravljanja Agrokorom predstavljalo spuštanje u pregrijani nuklearni reaktor, koji je valjalo ohladiti svim sredstvima: tko se uopće usuđuje postavljati pitanja o moralnim i zakonskim prekršajima predvodnika tog herojskog pothvata, koji nas je spasio od ekonomske kataklizme i prsnuća socijalne bombe? ‘Pošaljete me u nuklearnu elektranu koja samo što nije eksplodirala, svi me tapšate i kažete ‘sveti Ante, spasi nas!’, a sada me pitate koliko sam vode i kako potrošio za hlađenje jezgre’, izgovorio je besramni Ramljak pred članovima Odbora i čitavom javnošću prošlog četvrtka, ali to je prošlo bez suvisle reakcije onih što su mu sjedili s druge strane. Na primjer: pa naravno da pitamo koliko ste ‘vode’ potrošili, gospodine Ramljak, jer to nije ni vaša ni ćaćina vam privatna voda i jer su vam Vlada, Sabor i Trgovački sud u Zagrebu, i mimo vode, osigurali sasvim dovoljno zakonskih instrumenata za smirivanje potresa u Agrokoru, a neke instrumente – poput roll-up kredita – sami ste sebi tutnuli u ruke ili vam ih je tutnuo netko čijim ste interesima bili pretjerano skloni. Ili: otkud vam uopće to da ste ‘ohladili jezgru’? Pregovori o nagodbi jesu došli do visokog stupnja, no uspjeh je i dalje dalek i neizvjestan, zar ne? Na kraju krajeva: otkud vam drskost da svoje preuveličane i izmistificirane spasilačke aktivnosti u Agrokoru naplaćujete uspješnim pronalaženjem načina za istovarivanje vreća novca na račune firmi s čijim ste vlasnicima povezani? Kako vam je moglo pasti na pamet da zloupotrijebite funkciju, na koju ste dospjeli političkom milošću, za pogodovanje bliskim personama, a pod egidom samoubilačke hrabrosti u korist desetaka hiljada ljudi? I kako to mislite da vam je ‘žao ako ste pogriješili’?
Premijer Plenković, pojednostavljeno, instalirao je u posrnuli Todorićev koncern čovjeka koji je to shvatio kao priliku za unosno trgovanje utjecajem i za zakulisne rabote, a potom je zatvorio oči i prepustio se nadi da će sve ispasti dobro i da će mu Ramljak i Dalić donijeti važne političke bodove. Kad se već dogodilo to što se dogodilo, premijer je – bez natezanja, otezanja i nagovaranja na ostavku, i što god to značilo za Agrokor, nagodbu, političke odnose, vjerovnike, nacionalnu ekonomiju, Ivicu Todorića i radna mjesta – morao energičnije i brže reagirati na Ramljakove poteze. Najmoćniji čovjek u državi ni u jednom času ne smije biti zaštitnik nemorala, klijentelizma, socijalne bezobzirnosti, korupcije i sukoba interesa: ne postoji viši cilj, što god mislila Marica Vidaković i predstavnici većih domaćih dobavljača, kojim bi se moglo opravdati stavljanje vlasti u službu nečijeg nepoštenog bogaćenja. Dobavljači i drugi vjerovnici, kao i dioničari i radnici, mogu odlučiti da žrtvuju poštenje i elementarne etičke principe za račun svojih sebičnih poslovnih probitaka, ali premijer ni zbog kojeg razloga nema pravo pljuvati po vrijednostima na kojima počiva pravedno i zdravo društvo, jer je to izravno djelovanje na dubinskom upropaštavanju zemlje ionako unesrećene različitim izvedbama HDZ-ovog koncepta vladavine. Unesrećene do te mjere da Plenković ne treba strahovati od prevelike političke štete zbog moralne i zakonske kaljuže koju je stvorio u pokušaju da spasi Agrokor.
