Kada je prije dvije i pol godine izbio skandal u vezi danskog dokumentarnog filma ‘15 minuta – masakr u Dvoru’, dio hrvatske javnosti bio je zgrožen. Doduše, ne činjenicom da su uniformirane osobe 8. kolovoza 1995. godine, posljednjeg dana operacije ‘Oluja’, ušle u osnovnu školu u Dvoru na Uni i pobile nepokretne ili slabo pokretne pacijente petrinjske psihijatrijske bolnice, nego idejom da je nekome palo na pamet da su to mogli napraviti pripadnici Hrvatske vojske. Izredali su se tih dana u medijima predsjednici braniteljskih udruga, vojni analitičari, zapovjednici brigada koje su sudjelovale u ‘Oluji’ na tom području, novinari i političari. Svi su bili ujedinjeni u želji da se dokaže kako HV toga dana nije bio na tom terenu i da hrvatski vojnici nikako nisu mogli počiniti zločin. Naivci su tada mogli pomisliti da je pitanje dana kada će DORH-ovi istražitelji javnost obavijestiti o identitetu ubojica i podignuti optužnicu.
Danas, dvije godine od hajke na dokumentarac i 23 godine nakon počinjenog zločina, DORH i dalje ne zna gotovo ništa. Međutim, obitelj ubijene Zorke Marić, koju je smrt zatekla u invalidskim kolicima, ovih se dana sprema podignuti tužbu protiv Hrvatske i Srbije pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu. To će u njihovo ime učiniti odvjetnica Slađana Čanković, koja smatra da ni Hrvatska ni Srbija nisu napravile dovoljno da se istina otkrije i krivci kazne te da je u 23 godine bilo dovoljno vremena za zadovoljavanje pravde. Koliko je hrvatskoj policiji i pravosuđu stalo do istrage o tom zločinu, dovoljno govori informacija da je obitelj Marić o okolnostima stradanja pokojne Zorke doznala gledajući danski dokumentarac na RTS-u. Pozivajući se na Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Čanković u tužbi tvrdi da obitelji žrtve dostupna pravna sredstva nisu bila dovoljna, jer je administrativna praksa u Hrvatskoj u nesuglasju s tim dokumentom. Navodi se i kako službene vlasti takvu praksu toleriraju, što postupak pred nadležnim tijelima čini uzaludnim ili nedjelotvornim.
Koliko su nedjelotvorna hrvatska tijela, možda najbolje svjedoči odgovor Ministarstva hrvatskih branitelja na pitanje odvjetnice Čanković o uzroku smrti Zorke Marić i identifikaciji njenih posmrtnih ostataka. U svom odgovoru Ministarstvo podsjeća da je od 13. do 21. listopada 2009. provedena ekshumacija posmrtnih ostataka koji su nakon humane asanacije 1995. bili ukopani na pravoslavnom groblju u Dvoru. ‘Tom prilikom iz posmrtnih ostataka su uzeti uzorci za potrebe identifikacije utemeljene na analizi DNA. Dosadašnjim tijekom procesa identifikacije posmrtnih ostataka ekshumiranih u Dvoru, nisu identificirani posmrtni ostaci Zorke Marić’, navodi se u odgovoru koji potpisuje Stjepan Sučić, pomoćnik ministra Tome Medveda.
Interesantno je da su iz Ministarstva branitelja poručili da ‘Uprava za zatočene i nestale kontinuirano poduzima napore u cilju identifikacije svih ekshumiranih neidentificiranih posmrtnih ostataka, uključujući posmrtne ostatke ekshumirane u Dvoru’. Pomoćnik ministra odgovor završava zaključkom kako će ‘pravovremeno izvijestiti’ o svim novoutvrđenim činjenicama. Međutim, u slučaju ratnog zločina u Dvoru na Uni ima svega osim pravovremenosti. Potvrđuje to i spomenuti odgovor državnog tijela kojem su ekshumacije i identifikacije u opisu posla, a u kojem se priznaje da uzorci DNA iz ostataka žrtava, iako izdvojeni još prije devet godina, još uvijek nisu identificirani. Da se to napravilo, obitelji ubijenih su do danas mogle sahraniti svoje najbliže i zapaliti svijeću na njihovom grobu.
Obitelj ubijene Zorke Marić nije znala da njeno tijelo leži u Dvoru ni da su njeni ostaci premješteni u Petrinju. Umjesto da je obitelj obaviještena od strane Uprave za zatočene i nestale Ministarstva branitelja, informaciju o tome kako je skončala tada 41-godišnja Zorka dobili su dok su gledali ‘15 minuta – masakr u Dvoru’. Tada je nećakinja pokojnice posumnjala da bi izrešetano i zgrčeno tijelo u kolicima moglo biti tijelo njene tete.
Prije dvije godine je u Vrginmostu živio brat jednog od ubijenih u Dvoru na Uni. Tada nam je u telefonskom razgovoru rekao da ni njega nitko nikada nije obavijestio gdje mu leži brat, niti su ga pozvali na davanje uzorka krvi za DNA analizu. Za pretpostaviti je da je tako i s ostalim obiteljima žrtava. Stoga se odgovor Ministarstva hrvatskih branitelja može protumačiti jedino kao još jedan primjer institucionalnog cinizma, usmjerenog prema žrtvama srpske nacionalnosti.
U cijeloj priči oko masakra nejasno je i zašto šute danski istražitelji, koji navodno imaju u posjedu osobnu iskaznicu jednog hrvatskog vojnika kojeg su taj dan previli. Naime, na dan počinjenog ratnog zločina u bazi UNCRO centra u Dvoru nalazili su se pripadnici danskog bataljuna ‘plavih šljemova’. Mnoge od navedenih činjenica poznate su bukačima koji godinama napinju vratne žile pokušavajući uvjeriti javnost da HV nije bio u Dvoru na dan zločina. Žrtve, sahranjene u Petrinji, njih ne zanimaju, kao što ne zanimaju ni MUP ni DORH. Ali možda će zanimati sud u Strazburu, iako se ni na tu opciju nije uputno kladiti.
