Na ulasku u selo dočekale su nas tri starije žene koje su bile u stanju šoka, a kuće i drugi objekti oko njih su gorjeli. Jedna od tih žena, Marija Grubor, nam je posredstvom prevoditelja rekla kako želi da požurimo ka jednoj maloj kući koja nije izgorjela. Plakala je... Povela nas je gore uskim stepenicama. U spavaćoj sobi nam je pokazala leš starca. Rekla je da je to bio 80-godišnji Miloš Grubor. Ležao je u pidžami pored svog kreveta u lokvi krvi. Vidjelo se da je bio dva puta ustrijeljen u glavu, a izgledalo je da su metci ispaljeni iz neposredne blizine – ispričao je haškim istražiteljima Alun Roberts, službenik za tisak i informiranje u zaštićenom UNPA Sektoru Jug, koji se 25. kolovoza 1995. s ostatkom ekipe Ujedinjenih nacija zatekao u Gruborima kraj Knina.
Hodajući dalje selom, koje je većina mještana napustila u izbjegličkoj koloni tri tjedna ranije, uoči početka akcije "Oluja", pripadnici UN-a naišli su i na druge tragove zločina koje su netom iza sebe ostavili pripadnici Antiterorističke jedinice Lučko: tijelo Jove Grubora (65) rasječenog vrata i s ubodom rana na prsima, prostrijeljene leševe Đure Karanovića (45) i Milice Grubor (51), ostatke Marije Grubor (90) i Jovana Grubora (73) koji su bili živi spaljeni u svojim domovima, ubijenu stoku, izgorjele kuće i štale...
Preostalih sedam stanovnika Grubora spasili su se jer su se tog 25. kolovoza uputili prema školi u Plavnom, gdje su ih pripadnici UNPROFOR-a popisali zbog odlaska u izbjeglištvo ili eventualnog ostanka u Hrvatskoj. Na putu do škole mimoišli su se s pripadnicima ATJ Lučko, a pola sata kasnije začuli i pucnjavu. Paljevinu koju su uzrokovali specijalci – zaduženi za osiguranje trase kojom će narednog dana kroz kninski kraj proći Vlak slobode s kompletnim državnim vrhom – primijetili su i u obližnjoj bazi UN-a, zahvaljujući čemu su posljedice zločina u Gruborima i pokušaji njegovog zataškavanja dokumentirani od prvog dana. Službena verzija glasila je da je to selo bilo "jako četničko uporište" te da su žrtve ubijene tokom oružanog sukoba. Pripadnicima UN-a prvi je tu priču pokušao prodati general Ivan Čermak.
"Kao što znate, još uvijek ima manjih odmetničkih i terorističkih skupina razbacanih po terenu, a antiterorističke jedinice naše policije trenutačno ga čiste. U jednoj takvoj borbenoj akciji jučer, koja je pokrila sto četvornih kilometara teritorija prema Plavnom i Gruborima, izbila je neka borbena akcija. U selu Grubori jedna ili dvije kuće su se zapalile i jedan srpski terorist je uhvaćen. Također smo našli tijelo jednog hrvatskog vojnika koji je bio vezan žicom i s rukama na leđima", rekao je Čermak 26. kolovoza 1995. u razgovoru s UN-ovom TV ekipom. Sumnjajući u njegovu verziju priče, UN-ovci su ga zatražili da opiše "borbenu akciju" koja se odigrala u Gruborima. "Kad je 500 naših pripadnika specijalne policije okruživalo područje i napredovalo prema selu, na njih je otvorena vatra. U tom momentu naša je policija uzvratila vatru što je razlog zašto su ljudi ranjeni i zašto su se kuće zapalile", odgovorio im je general.
Taj intervju, čiji smo transkript pronašli u haškim spisima, bio je jedan od dokaza u postupku koji se za zločine počinjene u "Oluji" vodio pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. Tokom postupka, u kojem se sudilo generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Čermaku, ustanovljeno je kako je priča o sukobu sa "srpskim teroristima" izmišljena, da je u pisanju lažnih izvještaja nakon zločina sudjelovao zapovjednik ATJ Lučko na terenu Josip Čelić – i to po diktatu Željka Sačića, tada zamjenika zapovjednika specijalne policije, danas aktivnog člana Hrvatskih suverenista – te da je jedinica koja je tog dana provodila akciju bila podijeljena u četiri grupe pod zapovjedništvom Branka Balunovića, Stjepana Žinića, Frane Drlje i Bože Krajine. Raspravno vijeće haškog suda naposljetku je prvostupanjskom presudom utvrdilo "da su pojedinci u strukturama hrvatskih vlasti namjerno opstruirali istrage" u najmanje četiri ratna zločina počinjena nad Srbima nakon "Oluje" – u Varivodama, Gošiću, Gruborima i Ramljanima, gdje je ukupno ubijeno 23 starijih civila – uz očekivanje da će se njima pozabaviti domaće pravosuđe.
U kaznenom postupku koji je potom, 2010. godine, pokrenut pred hrvatskim sudovima, Sačića se isprva optuživalo da je zastrašivanjima, prijetnjama i sudjelovanjem u izradi lažnih izvještaja pokušao prikriti zločin u Gruborima. U zataškavanju je, navodi se, sudjelovao i general Čermak, s kojim je Sačić dogovorio asanaciju terena umjesto očevida. U pojedinostima o zločinu prikupljenima u istrazi navodi se i da je prilikom asanacije u Gruborima Čermak tražio od kriminalističkih tehničara da pokraj mrtvih tijela civila polože puške kako bi se prikrio zločin, ali da su oni to odbili. Čermak i Sačić, protiv kojeg je na kraju istraga razdvojena, sve to su negirali. Pošto je među svjedocima vladao zavjet šutnje, na kraju su oslobođeni Frano Drljo i Božo Krajina, dvojica direktnih osumnjičenika, dok je Igor Beneta, trećeoptuženi bivši specijalac koji je najavljivao da će progovoriti o detaljima zločina, 2011. pronađen obješen u šumi između Knina i Gračaca.
Ponovljeno suđenje za Grubore, koje je započelo u veljači 2016. pred izmijenjenim Vijećem Županijskog suda u Zagrebu i pod predsjedanjem aktualnog državnog odvjetnika Ivana Turudića, završeno je istim ishodom, uz obrazloženje da su zločin nedvojbeno počinili pripadnici ATJ-a Lučko. Presudom je utvrđeno i da je kompletna zapovjedna linija propustila poduzeti potrebne radnje kako bi se otkrili počinitelji. "Umjesto učinkovitog otkrivanja odgovornih za ubojstva civila, samo zato što su bili Srbi, i paljenje kuća u zaseoku Grubori, samo zato što u njima žive Srbi, na djelu je bila sramotna konstrukcija o izmišljenom četničkom napadu i bešćutna ignorancija ratnog zločina protiv civilnog stanovništva", stoji u odluci Vrhovnog suda, kojom je 2019. potvrđena oslobađajuća prvostupanjska presuda donesena u ponovljenom postupku.
Tek 2015. godine podignuta je optužnica kojom se Sačića teretilo po zapovjednoj odgovornosti. No zahvaljujući akrobaciji DORH-a, od daljnjeg progona spasila ga je zastara, jer je kazneno djelo ratnog zločina za koje ga se prvotno teretilo u međuvremenu prekvalificiralo u puno blaže djelo pomaganja počiniteljima. Sve to omogućilo mu je da i danas javno, donedavno iz saborskih klupa, negira svoju ulogu u zataškavanju likvidacije srpskih civila i paljenju njihove imovine. Neokrznut je u tom slučaju ostao i HDZ-ov Milijan Vaso Brkić, koji je 2014., tada kao zamjenik glavnog ravnatelja policije, uhvaćen kako osumnjičenima za zločin u Gruborima dojavljuje da će dobiti pozive na ispitivanje.
Državni vrh, predvođen predsjednikom Zoranom Milanovićem i ministrom Tomom Medvedom, tek je 2020., na 25. godišnjicu zločina, otišao u Grubore pokloniti se žrtvama, a tada je započeta i obnova u međuvremenu napuštenog sela. Naredne godine Mili Gruboru, jednom od članova porodica ubijenih koji su podnijele zahtjev za obeštećenjem zbog duševne boli izazvane smrću srodnika, na naplatu je stiglo 35.000 kuna sudskih troškova zbog izgubljenog spora. Frano Drljo, Božo Krajina i Željko Sačić u međuvremenu su pak dobili pozamašne svote na ime odštete za vrijeme koje su proveli u istražnom zatvoru, pa potonji preko društvenih mreža ovih dana nonšalantno poručuje: "Poginulim, nestalim i umrlim na putu za našu slobodu neka je, uz milost Božju, vječni mir i neprolazna slava i hvala. A nama živima bolja Hrvatska, zaslužili smo je!"
