U subotu, 26. kolovoza nekoliko minuta poslije osam sati sa zagrebačkog Glavnog kolodvora krenuo je Vlak slobode prema Splitu. Lokomotiva je vukla 21 vagon – predstavljali su 20 županija i Grad Zagreb. U njemu je bio cijeli državni vrh predvođen predsjednikom Republike Franjom Tuđmanom. Putnike vlaka zabavljali su tamburaši i dalmatinske klape. Vlak slobode simbolički je i stvarno povezao Zagreb i Split željezničkom prugom ni tri tjedna nakon Vojno-redarstvene operacije "Oluja". Prošao je kroz donedavna UNPA područja Sjever i Jug, odnosno područje Korduna, Banije, Like i Dalmacije netom teritorijalno reintegrirano u ustavnopravni poredak Hrvatske. Bio je to vlak hrvatskog trijumfa u ratu. Zaustavio se u Karlovcu, Gospiću i Kninu.
U Tuđmanovim govorima bilo je itekako oštrih riječi izrečenih na račun poraženih Srba. Posebno je pamtljiv Tuđmanov govor u Kninu, u kojem je Srbe usporedio s karcinomom. "Knin je bio glavni grad Kraljevine Hrvatske... sve do 1522. godine dok ga nisu osvojili turski osmanlijski osvajači i dok zajedno s njima nisu došli i oni koji su do jučer bili u tom našem hrvatskom Kninu. Ali danas, to je hrvatski Knin i nikada više nema povratka na ono što je bilo, da nam usred Hrvatske šire rak koji je razarao hrvatsko nacionalno biće", govorio je Tuđman. Putovanje je trijumfalno završilo u Splitu.
Dan uoči Vlaka slobode provođena je akcija čišćenja, svojevrsni nastavak "Oluje" i priprema osiguranja duž trase kojom će proći željeznička kompozicija. Sigurnosna akcija nazvana je "Oluja – obruč", a proveli su je pripadnici Specijalne policije. Provjerili su i sigurnosno stanje u Gruborima, zaselku mjesta Plavno nadomak Knina. To je mjesto prije rata imalo više od 1700 stanovnika, a na popisu 2001. godine otprilike šest puta manje. Većina stanovništva izbjegla je za vrijeme "Oluje". No u Gruborima je ostalo više ljudi, civila srednje i starije životne dobi.
Nadomak Grubora bila je baza UN-a čiji su pripadnici tog 25. kolovoza 1995. godine vidjeli dim nad zaselkom. Otišli su u Grubore i tamo vidjeli velik broj kuća u plamenu te pronašli tijela petero ubijenih civila koji se spominju u haškoj optužnici Gotovini, Čermaku i Markaču, a šesta je žrtva naknadno potvrđena i uvrštena na popis u procesu pred hrvatskim pravosuđem. Pripadnici UN-ovih plavih kaciga vidjeli su tijelo zaklanog Jove Grubora (65 godina), nedaleko od njegovog tijela u štalama je gorjela živa stoka, a dvije ustrijeljene krave bile su na travi. Ubijen je osamdesetogodišnji Miloš Grubor u svojoj kući. Ustrijeljen u pidžami ležao je na podu svog doma. Sljedećeg dana, onog kada je Vlak slobode povezao Zagreb i Split, pronađena su tijela još četiri žrtve. Najstarija, 90-godišnja Marija Grubor, pronađena je ispod nagorjele grede. Na livadi je bilo tijelo 51-godišnje Milice Grubor, izrešetane iz vatrenog oružja i zaklane, pronađeno je i izrešetano tijelo 41-godišnjeg Đure Karanovića. Tijelo šeste žrtve, 73-godišnjeg Jovana Grubora, pronađeno je u njegovoj spaljenoj kući.
Ubrzo nakon zločina počela je akcija njegovog zataškavanja i nekažnjavanja odgovornih iz Specijalne policije, koja traje i danas. Pravosudnih posljedica zločina, u vidu izrečenih kazni, nema. Zločin u Gruborima naveden je u pravomoćnoj oslobađajućoj presudi generalima Gotovini, Čermaku i zapovjedniku Specijalne policije Markaču koju je izrekao Haški sud. Utvrđeno je izvan razumne sumnje da su Jovo, Miloš, Marija i Milka Grubor te Đuro Karanović žrtve ubojstva, odnosno zločina protiv čovječnosti te kršenja zakona i običaja ratovanja, ali nije utvrđena kaznena odgovornost optuženih. Više od 15 godina nakon počinjenog zločina Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu optužilo je Franju Drlju, Božu Krajinu i Igora Benetu za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
U danas pustim Gruborima dva je puta provedena rekonstrukcija zločina, ispitano je više od 70 svjedoka. Optuženi Beneta, koji je najavio da će progovoriti o zločinu, pronađen je obješen u šumi između Knina i Gračac uoči početka suđenja. Manji dio svjedoka promijenio je svoje iskaze dane u istrazi. Većina, suborci optuženih, kazali su da nisu ništa vidjeli ni čuli; nisu znali ni tko je zapovijedao akcijom ni tko su im bili neposredni nadređeni, tko je odredio smjer kretanja.
Policijska jedinica koja je provodila akciju bila je podijeljena u četiri grupe čiji su zapovjednici, prema iskazu zapovjednika akcije Josipa Čelića, bili Branko Balunović, Stjepan Žinić te optuženi Drlje i Krajina. Čelića su zapovjednici izvijestili da nisu naišli na probleme za vrijeme akcije, dakle da nisu naišli na zaostale pripadnike Vojske Srpske Krajine ili pripadnike drugih srpskih oružanih formacija, a Čelić je o tome istoga dana izvijestio stožer Specijalne policije u Gračacu. Ubrzo nakon toga izmišljena je priča o sukobu sa "srpskim teroristima" kojom se namjeravao prikriti počinjeni zločin. Čelić je pred Županijskim sudom ponovio svoj navod da je u izvještaju na dan akcije nadređene izvijestio da za vrijeme akcije nije bilo nikakvih borbi.
Nakon toga je pozvan u Gračac, gdje mu je zamjenik zapovjednika Markača Željko Sačić, danas saborski zastupnik Hrvatskih suverenista, kazao da je u Gruborima bilo oružanog sukoba i da treba napisati novi izvještaj, koji mu je potom izdiktirao. Jedan od zapovjednika na terenu, Balunović koji je svjedočio i u Hagu i u Zagrebu, izjavio je da ga je dan nakon akcije, poslije sastanka u stožeru u Gračacu Čelić obavijestio da "temeljem naputka gospodina Sačića" piše novi izvještaj o akciji čišćenja te da je u njemu naveo da su se specijalci sukobili sa zaostalim srpskim borcima, što je moglo dovesti do stradanja staraca u unakrsnoj paljbi.
Bivša županijska državna odvjetnica Željka Pokupec protiv Sačića je 2015. godine podigla optužnicu za ratni zločin kojom je obuhvaćeno i zataškavanje zločina u Gruborima i krivotvorenje izvještaja. Tadašnji glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan je ubrzo nakon toga Pokupec suspendirao i pokrenuo disciplinski postupak protiv nje navevši da je optužnica manjkava i da nije smjela biti podignuta bez konzultacija s DORH-om jer se radi "o predmetu od posebnog državnog interesa". Od suđenja Sačiću nije bilo ništa jer je Županijsko državno odvjetništvo preinačilo optužbu pa Markačev zamjenik više nije bio optužen za ratni zločin nego za mnogo blaže kazneno djelo pomoći počinitelju, za koje zastara nastupa nakon šest godina, što znači da je u tom slučaju nastupila 2001., zbog čega je istraga obustavljena.
Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su zločin počinili pripadnici Specijalne policije, ali su optuženi Drlje i Krajina oslobođeni. Suđenje je ponovljeno pred potpuno izmijenjenim sudskim vijećem i završilo je identičnim ishodom. U presudi je navedeno da je među svjedocima postojao vrlo čvrst zavjet šutnje, a to je potvrdio i Vrhovni sud. Utvrđeno je da je zapovjedna linija propustila poduzeti dužne radnje ne bi li se otkrilo počinitelja, a umjesto otkrivanja odgovornih za ubojstva civila, "samo zato što su Srbi", i paljenja zgrada, "samo zato što u njima žive Srbi", kako piše u presudi, konstruirana je priča o četničkom napadu. A zavjera šutnje zbog ubojstva onih koji su za Tuđmana bili rak metastazira hrvatskim društvom i danas.
