Da je supruga njegova rođenoga brata daleka prarođakinja samog Nikole Tesle, 62-godišnjem Mladenu Despotu ne znači baš ništa: njegova kuća u Islamu Grčkom, seocetu podno velebitskih vrhova, noću je u potpunom mraku otkako je sagrađena - još tamo negdje oko Prvoga svjetskog rata. U to doba to možda nije bilo toliko neobično, ali danas je doista rijetkost da se i u najzabačenijim dijelovima Hrvatske može pronaći dom koji za mračnih sati ne osvijetli barem jedna žarulja.
Kako u Mladenovu slučaju očito nisu upalile nikakve rodbinske veze, on ni osamdesetak godina od smrti čuvenog znanstvenika nema struje, a na to se, silom prilika, nekako već i priviknuo.
- Ja sam ti, moj prijatelju, već toliko navikao na život bez struje da me pomalo hvata strah što ću i kako ako je dobijem: možda će me toliko zaslijepiti da tek onda neću ništa vidjeti! Nemoj zato, molim te, puno čačkati i pisati oko toga… sve se to itekako oteglo i zakompliciralo, pisao sam, molio i kumio na sve strane, kucao na nebrojena vrata da dobijem priključak, ali nitko me ne benda, pa mi je cijela priča već pomalo dosadila. A ona ukratko glasi da za struju u ovoj mojoj kući usred polja, dva kilometra udaljenoj od sela, nijedna vlast, od kralja Petra preko Tita do Tuđmana, nije imala ni sluha ni novca. No nedavno je kod mene bio saborski zastupnik Boris Milošević, pa je, svojski začuđen da toliko dugo ne dobivam priključak, obećao učiniti sve što je u njegovoj moći da se i to napokon riješi - objašnjava Mladen.
Nije struja jedini problem Mladena Despota. Sve ga više pritišće i drugi, možda i veći, a to je ozbiljna besparica. Tek će za tri godine ostvariti pravo na nekakvu crkavicu od mirovine, a dok ne dođe taj trenutak prisiljen je snalaziti se i živjeti od danas do sutra. Stoga čim legne na počinak, neometan svjetlom električnih uređaja, odmah započne razmišljati kako će namaknuti koji dinar za kruh ili koju drugu svakodnevnu potrebu. Preponosan je da bi uokolo moljakao milostinju, ali neće odbiti nijedan posao koji mu se ponudi ili priliku da štogod privrijedi. Nasreću, ima malo vinograda, pa nakon mukotrpnih radova jedva dočeka jesen da proda grožde i namakne pokoji dinar za duge zimske noći.
- Do penzije su mi ostale još tri godine, no i to ću izdržati ako me zdravlje posluži. Ali ako se kojim slučajem razbolim, tada slobodno u tim tvojim novinama napiši da je sve propalo – kaže čovjek na pragu starosti, koji je davno izučio kovački zanat i danas je jedini takav majstor u cijelom kraju. No svejedno malotko, pored svih suvremenih poljoprivrednih strojeva i oruđa, navrati da mu naoštri sjekiru ili poklepa kosu. Doduše, tu je i njegov mlin, pa s vremena na vrijeme nekome u brašno samelje pšenicu ili kukuruz. A ostali vrijedni alati koje je naslijedio ili marljivim radom stjecao, čame zaboravljeni po kutovima i zakutcima, skupljajući paučinu i prašinu.
- Sve te nevolje o kojima pričam nekako prihvatio, ali nešto me uvijek tišti više od svega i nitko ne može učiniti ništa da me ta tuga prođe. Za vrijeme rata, 20. januara 1993., baš na Svetog Jovana, bio sam u Benkovcu održavajući strojeve, a kad sam se vratio ovamo, čekala me crna vijest: napali su Islam Grčki i nedaleko odavde, u polju, ubili mog oca Jovu i majku Stanu. Znam i tko ih je ubio, jedan od ubojica bio je naš kućni prijatelj koji je sebi kasnije sam oduzeo život, a drugi i dalje živi u ovom kraju. Nedavno sam ga sreo u Zadru:
samo je sagnuo glavu i šutke prošao pored mene – priča Mladen Despot, prisjećajući se da su nakon zločina tijela njegovih roditelja uklonjena, a potom prebačena u zajedničku grobnicu u Zadru. Policija ga je kasnije zvala da ih preuzme i prebaci u obiteljski grob u Kašiću, no za to bi mu trebalo najmanje deset tisuća kuna, koliko sam ne može namaknuti, premda još sanja o tome da proda jedan vinograd. A onda i da podnese sudski zahtjev da se napokon razjasni taj zločin, ubojstvo civila koji nikada nikome nisu nanijeli zla.
- Dvije godine potom došla je ona nesretna Oluja, pa sam, poput svih ostalih, pobjegao glavom bez obzira. Dokotrljao sam se nekako do Niša, ali su me ondje uhvatili i deportirali na Kosovo. Kratko sam tamo izdržao, pa pobjegao natrag u Srbiju, ovaj put u Šabac. Ali ni tada mi sreća nije bila baš naklonjena: opet me hvataju, pa šalju u kosovski Prizren, gdje sam proveo pune četiri godine, osječajući se kao u zatvoru. Odonud sam, nakon te duge robije, odmaglio za Čičevac kod Kruševca, a potom se 2005. uspijevam domoći svog zavičaja, ovdje u Islamu Grčkom – priča nam.
Kuća mu je, naravno, bila temeljito devastirana, a obnovu nikad nije ostvario. No odmah je započeo s čišćenjem i uređivanjem sela, svog zaraslog u travu, korov i drač – sve dok mu zadarski policajci nisu zabranili krčiti terene koji nisu njegovi.
- Nije mi bilo jasno zašto mi to zabranjuju, pa sam nastavio s krčenjem drače oko kuća svojih izbjeglih susjeda. Nasreću, policija se više nije vraćala. Jednom sam zgodom tako usred velikog grma kupine i makije naišao na mladu i nježnu stabljiku jasike: revno sam je zalijevao i njegovao, pa sad i sam možeš vidjeti kolika je izrasla… molim te, moj novinaru, slikaj to stablo u čiju hladovinu sad svatko može sjesti i u miru odmarati! Ponekad se tu održavaju sastanci mjesne zajednice, a i ja pod istom krošnjom primam drage goste. Uostalom, to mi je stablo svojim rastom davalo snage da izdržim ovdje sve ove godine – zaključio je naš sugovornik, koji je po mnogočemu pravi dobri duh Islama Grčkog.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
