Krajem prošlog mjeseca odvijale su se dvije naizgled nepovezane priče. U HRT-ovoj emisiji ‘Dobro jutro, Hrvatska’ promoviran je Festival domoljubnog filma ‘Gordan Lederer’. ‘Tu je i ‘Mit o Jasenovcu’ od Romana Leljaka! Drago mi je da ste i njega uključili, on je puno istraživao o ovome, tako da će biti zanimljivo pogledati njegova dva filma’, poručila je organizatorima festivala voditeljica emisije Ljiljana Vinković, pa razigrano dodala: ‘Ne smijemo zaboraviti, tu je i Jakov Sedlar i film ‘Sto godina srbijanskog terora’.’ Usmjerila je prema kameri omot Sedlarova filma, na kojem je prikazan Milorad Pupovac, okružen Aleksandrom Karađorđevićem, Svetozarom Pribićevićem, Aleksandrom Vučićem i brdom lubanja. Tjedan dana nakon emisije povjesničar i profesor na Filozofskom fakultetu Hrvoje Klasić obznanio je da je HRT dogovorio, odobrio i platio snimanje dokumentarne serije radnog naslova ‘Nezavisna Država Hrvatska’, ali da je zapravo bojkotira. ‘Iako se nitko nikad nije usudio javno ‘zabraniti’ daljnji rad na seriji, svakim danom je postajalo sve jasnije da se radi o neželjenom projektu’, poručio je Klasić, jedan od autora projekta.
Problemi s dokumentarnom serijom o ndh su, kažu nam insajderi, otpočeli 2016. godine, kad je ravnanje televizijom preuzeo Siniša Kovačić
U prvoj priči na javnoj je televiziji promoviran dokumentarac amatera i poznatog falsifikatora u kojem se doslovno sugerira da su genocid u NDH činili četnici i partizani (odnosno Srbi) nad Hrvatima, dok se u drugoj obznanjuje da javna televizija čini sve da izbjegne emitiranje dokumentarnog serijala u kojem deseci znanstvenika daju doprinos cjelovitoj znanstvenoj obradi ustaške paradržave. Dvije naizgled nepovezane priče dio su dakle jednog te istog obrasca po kojem se s jedne strane normalizira ustaštvo, a s druge onemogućava njegova činjenična dekonstrukcija. Budući da pritom kontekst nije ograničen tek na proustaško prčkanje po povijesti u režiji Jakova Sedlara, već se, kako ćemo vidjeti, njegove mentalne splačine koriste za crtanje meta na čelu aktualnih političara, novinara, aktivista i intelektualaca, blaga je i poprilično razvodnjena konstatacija da javna televizija opet promovira opasni politički ekstremizam. Pogledajmo stoga kako funkcionira narav tog zaokruženog koncepta, u kojem se s jedne strane zamračuje nepoćudni sadržaj, a s druge emitira mrak.
Nakon što je Klasić napisao da HRT ne želi projekt koji je financirao, od tamo su promptno poslali priopćenje, negirajući takve tvrdnje. Kao argument kojim pobijaju Klasićeve tvrdnje naveli su tezu da su im autori dokumentarca najavili šest, a ne 12 epizoda, koliko su na kraju i napravili. ‘Serijal nije zabranjen, niti je riječ o neželjenom projektu. Trenutačno je u montaži i postprodukciji, a njegovo dovršenje je planirano u ljeto 2019. godine, i to u trajanju od šest epizoda, nakon čega će biti spreman za emitiranje’, priopćili su s radiotelevizije na kojoj dužnost ravnatelja obnaša Kazimir Bačić, šef programa je Renato Kunić, a prvi čovjek poslovanja Mislav Stipić.
Kad su se pozvali na neplanirano proširenje cjelokupnog projekta sa šest na 12 epizoda, potpuno su, međutim, prešutjeli činjenicu da je rukovodstvo javne televizije od 2017. godine u više navrata uvažilo promjenu plana i u službenim dokumentima prihvatilo izradu 12 epizoda. Hrvoje Klasić nam kaže da se promjena u ponudi desila nakon što su shvatili da su pronašli i prikupili puno više materijala od očekivanog.
- Iz beogradskog arhiva otkupili smo više od dva sata arhivske građe, obavili brojna snimanja na izvornim lokacijama poput Koprivnice, Jasenovca, Firence ili Rima i odradili četrdesetak intervjua, od čega trideset i nešto s doktorima znanosti koji su specijalizirani za to područje. Kad smo pregledali sve što imamo, procijenili smo da je potrebno povećati broj epizoda - priča Klasić, koji je kao vanjski suradnik u projektu sudjelovao s urednikom Darijem Špelićem i redateljem serijala Miljenkom Bukovčanom, zaposlenicima HRT-a.
Njihov zahtjev za proširenje, predložen u konceptualnoj ponudi za 2017., prihvatio je tadašnji vršitelj dužnosti glavnog urednika HTV1 Miro Branković. Projekt s 12 epizoda prošao je potom odobrenje više nadležnih pojedinaca i završio u Godišnjem planu HRT-a za istu godinu. Izrada 12 epizoda potvrđena je, na koncu, i Izvješćem o poslovanju HRT-a za 2017. godinu koje je većinski prihvatio Nadzorni odbor. Dokument u kojem stoji da je ‘već proizvedeno 12 epizoda’ potpisao je sam Kazimir Bačić, aktualni glavni ravnatelj radiotelevizije. Spomenute činjenice, međutim, nisu našle mjesta u prošlotjednom priopćenju javne kuće kojom predsjeda. Tamo je samo obavijest o planiranoj izradi šest epizoda, kao ključnom argumentu za produženje rada na projektu.
Do mene su došle neformalne priče o tezama da dokumentarac ‘nema drugu stranu’. Koja bi bila druga strana? Da je ndh bila nacionalni projekt hrvatskog naroda? – pita se Klasić
Osim što inzistirajući na skraćenoj verziji serijala ne poštuje plan proizvodnje koji je izglasalo, vodstvo HRT-a tako će povećati troškove montaže i prolongirati rad na cjelokupnom projektu. Ravnateljstvo je naime otprije upoznato s činjenicom da je već završeno više od 90 posto posla s 12 nastavaka, i to najvećim dijelom financijama koje su bile predviđene za samo šest epizoda.
- Nemoguće je 12 epizoda smanjiti na šest, a da se ne dira u dramaturgiju serijala. To je zapravo ponovni rad na serijalu i to će uzeti više montaža nego da se serijal završi - navodi naš izvor s HTV-a, ukazujući na nimalo ohrabrujuće ponašanje nadležnih u zadnje dvije godine.
Problemi su, kažu nam insajderi, otpočeli 2016. godine, nakon dolaska HDZ-a na vlast, kad je ravnanje televizijom preuzeo Siniša Kovačić.
- Nikada to nije bila otvorena zabrana. Više se radilo o zanemarivanju projekta, jednoga od najambicioznijih takve vrste zadnjih godina na HRT-u - ističe naš izvor.
U to vrijeme, prije više od dvije godine, nositelji projekta obavili su jedan sastanak s nadležnim osobama, kako bi zatražili i dobili proširenje serijala. Slično je bilo i sa zahtjevima za termin montiranja – zadnji put odobren im je u siječnju 2018. Prema planu HRT-a, novi termin predviđen je tek u 2019. godini, i to u sklopu smanjenja broja epizoda. Zaposlenici javne televizije kažu nam da je teško naći bilo koji projekt koji je imao ili ima takav raspored montaža.
Budući da su razlozi za opisano ponašanje odgovornih potpuno neutemeljeni, pojedinci s televizije s kojima smo razgovarali skloni su vjerovati da je riječ o prozirnom i slabo kamufliranom pokušaju da se do zadnjega trenutka uspori ili u potpunosti onemogući emitiranje dokumentarnog serijala o NDH. O tome ne dvoji ni Klasić.
- Ne vidim drugi scenarij. U više navrata pozivali smo odgovorne da nas prime, ali uzaludno. Voljeli bismo da netko pogleda taj materijal, ali ni to se nije desilo. Samo se uporno drže neodržive priče o šest epizoda - ističe Klasić, koji nema precizan odgovor na pitanje o uzrocima ponašanja glavešina s Prisavlja.
- Do mene su došle samo neformalne priče, koje kolaju po televiziji, o tezama da dokumentarac ‘nema drugu stranu’, što je skandalozno. Ostavimo li po strani činjenicu da nitko nije vidio ni sekunde materijala, i da je u njemu sudjelovalo više od trideset vrhunskih svjetskih stručnjaka, zamislite na trenutak da netko na njemačkoj televiziji konstatira kako projekt o Trećem Rajhu ne valja jer ‘nema drugu stranu’. Koja bi to bila druga strana? Da je NDH bila nacionalni projekt hrvatskog naroda? Da smo je jedva dočekali, iako se mora priznati da je bilo određenih incidenata? - pita se Klasić.
Jedan od naših sugovornika s televizije, dobro upoznat s politikom čelnih ljudi HRT-a, kaže kako razlozi izostanka entuzijazma leže ili u političkom oportunizmu ili istinskom svjetonazorskom uvjerenju. Najčešće je, ipak, riječ o oportunizmu. Ne žele se zamjeriti desnici i Crkvi, a s druge strane nemaju hrabrosti ugasiti cijelu priču. Vjerojatno nema izravnog političkog naloga, nego se radi o refleksu ili navici koja je uvježbana zadnjih nekoliko godina. Uređivačka maksima, toliko puta provedena od 2016. godine, glasi: ispunjavati sve želje nacionalista, koliko god bile fašistoidne i skandalozne.
U takvom odnosu prema sadržaju javne televizije krije se i poželjno naličje ‘druge strane’. Paralelno sa zanemarivanjem spornog dokumentarca o NDH, HRT je od 2016. postao platforma za često i otvoreno negiranje ustaškog genocida i udjela u holokaustu. Takav ekstremistički revizionizam zakotrljao se u vjerskom programu, kroz emisije koje je, između ostalih, uređivala šefica Radio Sljemena Tanja Baran, a sada se najčešće provlači kroz ležerne mozaične emisije urednice Ane Milić, kao u slučaju svježeg predstavljanja Leljakovih filmova ili Sedlarovog uratka ‘Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918-2018’. U Sedlarovom dokumentarcu koji je promoviran na javnoj radioteleviziji ne pojavljuje se samo teorija o srpskom genocidu u NDH koju smo spomenuli na početku teksta. Historijat ustaške tvorevine od 1941. do 1945. naziva se ‘drugim razdobljem srbijanske okupacije Hrvatske’. Nema ni slova o ustaškim zločinima, a kamoli o zločinačkoj naravi Endehazije, čak ni u ciničnom kontekstu osvete za onu ‘srbijansku okupaciju’. Umjesto toga, Ante Pavelić i Mile Budak nameću se kao pravični patrioti koji su se od mladosti do smrti protivili velikosrpskom hegemonizmu. U uratku koji je promovirao HRT tvrdi se još i da je plan iz prve Jugoslavije o ‘pretapanju Hrvata u Srbe’ zaustavljen 1941. i 1991., dok su Srbi (komunisti, četnici…) devedesetih počinili agresiju na Hrvatsku ‘po istom scenariju kao prema NDH’. Sedlaru je, tradicionalno, navedeni narativ poslužio da se u zadnjih deset minuta obračuna s aktualnim nositeljima ‘terora integralnog jugoslavenstva’.
Nakon konstatacije da su u Milanovićevoj vladi ‘veliki broj ministarstava vodili Srbi, čak i potomci krvavog Anđelinovića iz 1918. godine’, svoj film ‘Sto godina srbijanskoga terora’ Sedlar zaključuje potjernicama s imenima i fotografijama tridesetak novinara, političara i aktivista, predstavnika ‘jugohranidbenog lanca’, sastavljenog od ‘hrvatske pete kolone jugoslavenskih gusaka’ i ‘velikosrpskih i komunističkih zmija’. ‘Srbobran s početka prošloga stoljeća preimenovan je u Novosti, a uređivan je kao da su Srbi vlasnici Hrvatske. Taj protuhrvatski list izlazi usred Zagreba’, nije nas zaboravio Sedlar. ‘Iako izdašno financiran hrvatskim proračunom, kontinuirano vrijeđa Hrvate i hrvatsku državu, obezvrjeđuje hrvatske ustanove i nasrće na hrvatski identitet’, navodi u svojem dokumentarcu i potom kao kolovođu cjelokupnog antihrvatskog projekta označava Milorada Pupovca. ‘Nastavlja posao koji je započeo Nikola Stojanović i Svetozar Pribičević, nastavio Aleksandar Ranković, potom Dušan Dragosavac, pa Jovan Rašković’, nabraja narator dramatičnim glasom. Za slučaj da, nakon gledanja filma, poneki Sedlarov istomišljenik nije doslovno shvatio poruku u formi poziva na pljuvanje, vrijeđanje ili šaketanje targetiranih pojedinaca, dokumentarac završava fatalističkim vapajem prema kojem ‘opstanak hrvatskog naroda ovisi o tome hoće li poraziti jugoslavensku, velikosrpsku i komunističku ideologiju’.
Na Sedlarovom huškačkom popisu nalazi se, dakako, i Hrvoje Klasić, pa bi se moglo reći da je zahvaljujući promociji opisanog djelca na neki način ipak završio na javnoj televiziji. Ne, doduše, kao jedan od autora serije o NDH, nego kao subjekt dokumentarca koji veliča NDH. Umjesto da se kao povjesničar bavi ustašama, ustaše se na javnoj televiziji bave njime.
