"Život obilježen Auschwitzom", knjiga jednog od rijetkih živih svjedoka užasa Holokausta Olega Mandića proteklih dana promovirana je u Zagrebu, Opatiji i Rijeci. Olega Mandića (1933.) njemačke okupacijske snage zajedno su s majkom i bakom uhitile 15. svibnja 1944. u Opatiji.
Životna priča Olega Mandića, koji je kao dječak bio zatočen u nacističkom logoru smrti, putokaz je i danas o društvu na rubu između antifašizma i fašizma, ali i neophodne, svakodnevne otvorenosti i tolerancije, potrebe za sretnim i ispunjenim životom, o značaju obitelji u borbi za preživljavanje te utjecaju faktora sreće u toj borbi kao i stalne opomene da se zlo može uvijek i vrlo lako opet vratiti.
O čudu preživljavanja u godini u kojoj je u nacističkom logoru smrti, Auschwitzu zabilježeno najviše deportiranih i ubijenih sam Mandić utvrdio je da je to bilo "80 posto sreća, 15 posto majčina ljubav i pet posto spretnost klinca kojemu su ukrali djetinjstvo".
- Često me pitaju kako je moguće da sam kao 11-godišnji dječak uspio preživjeti tamo sedam mjeseci kad se zna da je njemačko pravilo bilo da si tamo, a da te nitko nije ni dirao, morao umrijeti u tome roku od gladi, stresa, nedostatka sanitarnih uvjeta – naveo je Mandić pred zagrebačkom publikom u Hrvatskom novinarskom domu.
Pojasnio je kako je najprije imao sreće što ga nisu odmah izdvojili kad je kod razvrstavanja stao u lijevi red, sa ženama, te završio u ženskom logoru; zatim je imao sreće što je na prozivci bio četvrti u redu kad su svakog petog slali u smrt, a treći je put imao sreću što je, kad je trebao prijeći u muški dio logora, dobio temperaturu pa je završio u stacionaru doktora Mengelea, koji je radio eksperimente na blizancima.
- Okolnost da sam došao kod Mengelea je sigurno imala udjela u tome da sam preživio. Ali njemu se živo fućkalo za mene jer nisam bio blizanac, a ja sam bio dovoljno bistar da se igram makova zrna. Još jedna sreća u mom preživljavanju bila je ta da su, kad su Nijemci odlučili evakuirati logor, moja majka i baka odlučile ne ići na taj marš smrti, nego ostati – kazao je Mandić.
Knjigu svjedočanstva jednog od rijetkih živih svjedoka užasa Holokausta i podsjetnik na zlo fašizma objavila je Fraktura čiji je glavni urednik Seid Serdarević istakao je da Oleg Mandić posljednjih desetljeća intenzivno govori o svom iskustvu preživljavanja logora i užasima koji se često zaboravljaju.
- Istaknuo bi važnu Olegovu riječ i misao koju često ponavlja pri obilježavanju tragičnih i strašnih događaja iz naše prošlosti, a ona proturječi onoj učestaloj 'sastali smo se na ovom mjestu kako se nikada više takvo što ne bi ponovilo'. Ta je rečenica uvredljiva za zdrav razum jer jako dobro znamo što se sve dešava u svijetu i da baš u tom našem trenutku postoje mjesta na svijetu gdje se tog, istog časa događa ljudsko zlo. Oleg uvijek ističe da treba govoriti 'da smo se našli, sastali na ovom mjestu kako bi utjecali da se bar jedno manje takvo zlo desi u budućnosti'. Nadam se da će i ova knjiga pomoći u toj nadi i na tom putu – rekao je Seid Serdarević na zagrebačkoj promociji Mandićeve knjige.
Priređivač knjige Neven Šantić naveo je kako su materijal oblikovali u skladu s izazovima današnjeg vremena i navikama publike 21. stoljeća.
- Poanta ove knjige je da Oleg svoje životno iskustvo u zanimljivoj formi predoči generacijama koje će to čitati, da štivo o njegovom životnom putu bude upotrebljivo. Vjerujem da Olegova misija ima smisla jer ako jedan čovjek koji ga je slušao u jednom kobnom momentu učini dobro ili spriječi zlo, misija će biti opravdana – poručio je Šantić objašnjavajući da knjiga sadrži zanimljiva razmišljanja o antifašizmu, fašizmu, Auschwitzu, ratu, ali i o vjeri, ljubavi i obitelji, humanitarnom radu.
- Život u Auschwitzu je iskustvo neposrednog dodira sa zlom. Kako sam Oleg kaže, na jednom mjestu svi su bili pretvoreni u jednu vrstu životinja koja jedino želi opstati i kojoj je jedina briga puko preživljavanje. Upravo ova knjiga je otisak čovjeka koji je prošao taj pakao i ima pravo kazati što misli o ovom svijetu, ali koji nikad nije izgubio optimizam, nadu i smisao života – istakao je Šantić.
