Ljudi koji su preživjeli ratne patnje, koji su imali lične gubitke i teška lična iskustva, od same riječi i pomisli na rat i genocid se groze. Ljudi koji danas govore o novim ratovima, koji prizivaju novi genocid, vjerovatno nisu nikad osjetili te patnje, ne znaju šta znače te riječi. Njih vode lični interesi, bogaćenja... Znate, mi koji smo preživjeli genocid i opsadu od 1992. godine bili smo u puno momenata bez ičega. Nismo imali ništa, a jedina naša želja je bila da ne puca, da rat stane, pa će se nekako živjeti, preživjeti.

Komentar je to Azira Osmanovića, povjesničara i kustosa u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari (MCS). Njegov brat Azmir ubijen je kad je imao 16 godina, tri više od Azira. Lani je bio najmlađa ukopana žrtva genocida.

Dvadesetog septembra prošle godine, na 18. godišnjicu otvaranja MCS-a, njegovom stalnom postavu priključena je i izložba "Koracima onih koji (ni)su prešli", čiji je kustos i Azir Osmanović. Ona donosi zbirku ličnih predmeta žrtava i svjedoka genocida na trasi puta kojom se kretala kolona Marša smrti u julu 1995. godine, kao i skloništima u kojima su se krili danima i mjesecima nakon pada Srebrenice pod kontrolu tzv. Vojske Republike Srpske. Pilot-zbirka sa 20 svjedočanstava preživjelih i svjedoka genocida u Srebrenici u februaru ove godine postala je dijelom Arhiva vizuelne istorije USC Shoah fondacije, jedne od ključnih institucija sjećanja na holokaust. A svjedočanstva će putem te fondacije biti dostupna nastavnicima i studentima.

Upravo na tom maršu, u zasjedi na Kameničkom brdu, stradao je i Azirov brat. U njemu je bio i njihov otac, koji se mjesecima skrivao u kanjonu rijeke Drine. Umro je čekajući rezultate identifikacije lobanje koju su pronašli tri mjeseca prije njegove smrti i za koju se kasnije ispostavilo da su to Azmirovi posmrtni ostaci. Njihov otac kao i brojne majke Srebrenice nisu doživjeli da ukopaju svoju djecu.

Azir Osmanović, kustos MSC-a (Foto: Dejan Kožul) 

Kad krenete u obilazak izložbe, pored ličnih predmeta i mapa kretanja, naići ćete i na priče svjedoka. Na kraju šetnje čuju se naime i svjedočenja onih koji su uspjeli doći do slobodne teritorije, a koji su se već tada suočavali sa problemom koji ih i danas mori – negiranjem stradanja, odnosno genocida.

- Za nas, za ljude koji su preživjeli genocid, to je neshvatljivo - odgovara Azir Osmanović na pitanje kako vidi to što se sa negiranjem suočavamo skoro 30 godina.

- U zadnje vrijeme se sve više negira genocid u Srebrenici, što nije dobro kako za nas Bošnjake, ljude koji su preživjeli genocid, tako i za mlađe generacije koje ne znaju ništa o tome šta se dešavalo, ali pokušavaju na osnovu mitova i legendi da formiraju svoje mišljenje koje je totalno suprotno sa nekim moralnim principima - kaže on.

O genocidu treba govoriti, na genocid se treba vraćati jer to je jedini način da se održi sjećanje na žrtve, posebno sutra kad svjedoci, kojih je sve manje, ne budu više živi. I u tome je presudna vrijednost MCS-a jer se u njemu ta sjećanja i priče pohranjuju.

- Kad se dođe u MCS, kad se pogledaju sadržaji, to je nešto posebno. Ljudima to pruža jasniju sliku šta se ovdje dešavalo. Tako je i sa ovom izložbom - pojašnjava Osmanović.

Ističe da je važnost izložbe "Koracima onih koji (ni)su prešli" u tome što se uglavnom zna za skrivanje po šumama i bježanje na slobodnu teritoriju, ali ne i kojim smjerom su se ljudi kretali i na šta su sve nailazili.

- Utvrđena je činjenica da su odvajani dječaci od 13-14 godina i da su preko šume u toj koloni bili i dječaci od 15 godina. Kad vidite to, bez obzira na to voljeli nekog ili ne, ako imate imalo ljudskosti u sebi, ako imate brata, oca, možete kao ljudsko biće da se zapitate kako je tim ljudima kojima je neko ubijen, koji godinama žive sa tim. Kako se osjećaju danas kad dođu u MCS, kad vide tu odjeću koja ih vrati u to vrijeme. Koje su to emocije. Svaki normalan čovjek koji dođe kaže da ga ta obuća i koraci emotivno pokose. U svakom normalnom čovjeku izazove neke emocije i želju da da svoj doprinos da kao pojedinac spriječi da ne dođe do novih ratnih krvoprolića, do novog genocida - ističe Osmanović.

Škole posjećuju MCS, ali ne i one iz entiteta kojem Srebrenica pripada. Za njih je genocid tabu tema. Ističe da je samo jedna škola iz Republike Srpske dolazila u MCS i to škola iz Janje, a posjete iz RS-a ili Srbije svode se uglavnom na one koje organizira civilni sektor, nevladine organizacije koje se bave ljudskim pravima.

Misiju MCS-u prepoznaju mladi ljudi, ne samo iz Srebrenice. Dennis Miskić je u Srebrenicu došao iz Beča sa nepunih 20 godina. Prije dvije godine prijavio se za program razmjene koji omogućava neprofitna organizacija Österreichischer Auslandsdienst.

Dennis Miskić, učesnik programa razmjene (Foto: Dejan Kožul)

- U Austriji imamo vojni rok na koji se svaki momak mora odazvati. Umjesto toga možemo ići u inostranstvo i raditi kao volonteri. Od 1992. idemo u institucije koje njeguju sjećanje na holokaust. Prvo sam mislio da ću naći u Sarajevu mjesto da volontiram. Malo sam se raspitivao i razmišljao i shvatio da je najbolja institucija za volontiranje MCS - objasnio nam je Miskić, koji je čvrsto povezan sa BiH jer mu je otac iz Bihaća, a majka iz Foče.

U Srebrenici je sa još trojicom vršnjaka radio i na projektu usmene istorije MCS-a koji vodi kustos Hasan Hasanović, a imao je prilike surađivati i sa snimateljem Ahmedinom Đozićem od koga je mnogo naučio o fotografiji. Zajedno su u međuvremenu dovršili film "U sjeni minareta" o vjerskom životu u Srebrenici, koji je početkom godine premijerno prikazan u MCS-u.

- Bilo je emotivno raditi sa njima. Kad smo montirali film, često smo gledali arhivske snimke pa bi se desilo da vide nekoga koga su poznavali na snimcima, a nekad čak i sebe. Zanimljivo mi je bilo pratiti njihove reakcije. To iskustvo se ne može platiti. Možeš kupiti sto knjiga, gledati filmove, dokumentaciju, ali tako nešto je nemoguće - ističe Miskić.

- Kad sam došao u Srebrenicu, očekivao sam da će to biti stalno tema, ali nije tako. Ovdje su ljudi tvrđi nego što mislimo. Naravno da nije jednostavno to gledati, nije ni meni bilo, a ne mogu ni da zamislim kako je bilo njima. No život se nastavlja dalje. Moraju na posao, moraju platiti račune, biti sa familijom. Nije svijet stao zbog tih događaja - zaključuje Miskić.

U Srebrenicu je iz Visokog došla i Amina Žiga, koja također volontira u MCS-u na projektu "Istina, dijalog, budućnost" posvećenom verifikaciji činjenica. I ona je svjesna važnosti onoga što rade, kao i posjeta iz Srbije i RS-a.

- Posjetioce iz Srbije imamo i to organizovano, tokom godine više puta, a bili smo i domaćini seminara na kojem su učesnici bili mladi budući novinari i aktivisti iz Srbije. Nažalost, na takvom nivou nismo imali zainteresovanih posjetilaca ni grupa iz RS-a. MCS čini sve da se sjećanje na žrtve održi živim. Radimo na projektima koji će to omogućiti. Naše je da govorimo o činjenicama koje su sudskim putem utvrđene, da širimo istinu o genocidu i to nam je glavna misija - ističe Amina Žiga.

I ona smatra da je problem približiti mladima temu genocida "jer svi žele okrenuti leđa bilo čemu što podsjeća na rat i prošlost".

- Čvrsto vjerujem da ima onih mladih osoba koje još uvijek žele imati svoje mišljenje i o ovoj temi, a ne da podliježu već ustaljenoj negatorskoj retorici u RS-u. Kad u Srbiji ima takvih mladih koji nam dolaze i žele učiti, još uvijek gajim nadu da će jednog dana to učiniti i mladi ljudi iz RS-a. Naše je da budemo transparentni i otvoreni u MCS-u, da pratimo činjenice i čuvamo sjećanje na žrtve, ostalo će, nadam se, jednog dana doći na svoje mjesto, pa tako i posjetioci iz manjeg BiH entiteta koji žele čuti istinu - smatra Amina Žiga.