Posvuda na prostoru Balkana postoje simbolička mjesta koja su više od drugih snažno upisana u memoriju stanovnika. Takav dramatičan bljesak često određuje smisao čitavog života: za neke generacije to je bilo vrijeme rata i borbe za ideale, za neke je to bila etika rada, za neke je to bio rokenrol, a za neke je možda bilo sve to zajedno. Jedno od takvih epohalnih mjesta za stanovnike Balkana je Željezara u Zenici, koja je u sebi objedinjavala himnu o bratstvu i jedinstvu, mit o udarnicima, prebacivanju normi i iluzornu nadu da će sljedećoj generaciji biti bolje.
O zeničkoj Željezari je ovih dana napravljena predstava ‘Moja fabrika’, nastala prema istoimenom romanu Selvedina Avdića, poznatog po hvaljenom romanu ‘Sedam strahova’ i monografiji o zeničkoj kaznionici, a u režiji Selme Spahić, koja je svoj estetski nerv izoštrila na bolnim temama bosanskohercegovačke stvarnosti.
Značaj romana i predstave je današnji trenutak u kojem su nastali: vrijeme radničkog optimizma davno je prošlo, desetine sličnih fabrika poput onih u Smederevu, Sisku, Trepči ili Nikšiću propale su ili više ne sliče na sebe, a socijalistički udarnici utopili su se u bijedi i tranzicijskom sivilu. Ova priča na sceni Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici nije izgledala kao romantična saga o slavnoj prošlosti, nego prije kao svojevrsni socijalni rekvijem o ‘gradu tužno razapetom između kaznionice, rudnika i željezare’, u kojem prošlost i sadašnjost funkcioniraju kao nerazmrsivo klupko straha i nade, kao tvrdo svjedočanstvo o tvornici koja danas doživljava svoje mračno finale. Zato je predstava strukturirana kao dokumentarni ep koji razlistava epohe u kojima se vjerovalo i ginulo za Željezaru, kao i one kada je tajkunima prodavana i preprodavana u bescjenje, a radnici su ostajali na ulici.
Iz današnje perspektive, kada nam se stvarnost čini kao opća propast svega što nam se nekada činilo vrijednim, početak priče o povijesti ‘kolijevke proletarijata’ djeluje kao crna komedija: u Zenicu je 1892. godine stigao čudan kvartet austrijskih industrijalaca s polucilindrima, leptir mašnama i štucanim brčićima, želeći da u ‘pustoj i divljoj zemlji oporih ljudi’ napravi biznis. Kasniji štrajkovi i herojska smrt radnika pred plotunima policije, sve to u ovoj predstavi djeluje kao vrijeme hrabrih u koje bismo se rado vratili: zenička ‘Moja fabrika’ ne može se gledati bez svijesti da svega toga danas nema i da će radnici koji su sa sjajem u očima ulazili u Željezaru na kraju postati armija mrtvih na bedemima današnjeg divljeg kapitalizma.
U predstavi tako saznajemo da je Zenica u 1960-ima narasla na grad od pedeset tisuća duša, da su svi stanovali u radničkim stanovima koje je projektirao socijalistički arhitekt Karlo Kužatko i da je o Željezari Veljko Bulajić snimio emancipatorski film ‘Uzavreli grad’, na valu proste činjenice da je proizvodnja u tvornici dosegla enormne razmjere. Legenda kaže da je glavna glumica u filmu, Olivera Marković, jedne čitave noći pjevala radnicima. Ujutro na rastanku se izljubila sa svima i rekla: ‘Direktore, tvoji željezarci imaju ruke kao lopate, srce čelično, ali i dušu djevojačku.’
Nakon toga doći će zagađenje, rat, privatizacija i siromaštvo, a lokalni pank bend početkom 1990-ih započinjat će svoju tužnu pjesmu stihom: ‘Mnogo crnja noć pada na mnogo crnji dan / Srbi, Muslimani i Hrvati vole se…’ Predstava završava monologom glumice koja ‘mrzi što je Željezara ružna kada se ulazi u grad’, zato što joj je sestra dobila otkaz jer nije u stranci SDA i zato ‘što je raja sva otišla vani, da rade kao konobari i kuhari…’
Koliko god se ova predstava gleda s užasnom primisli da je katastrofa tranzicije pomela hiljade ljudskih života i bacila ih na socijalno smetlište uličnog preživljavanja, ‘Moja fabrika’ nije nastala iz ogorčenja i osude, nego iz osjećaja topline prema ljudima i događajima, ma koliko sve danas završilo na najcrnji način. Selvedin Avdić, koji je svoj roman nazvao intimnom monografijom, kaže kako su mu ‘ljudi bili važniji od strojeva’, shvaćajući da je na početku i na kraju najvrjednija ljudska sudbina, sa svim svojim nadama, zabludama i porazima. Zato se u predstavi spominju mnogi stvarni i anonimni junaci koji su Željezaru spašavali u ratu i miru i koji su u pravilu završavali na ulici, prodajući rabljenu robu, čučeći uz kakav kiosk i grijalicu. U priči se tako spominje i radnik Arif Neralić, lice s hiljadarke, ‘jedine novčanice u Jugoslaviji sa osmijehom’, pa radnik koji je od muke počeo da pravi avion kada je iz Željezare otišao u mirovinu, ali i mnogi drugi koji su zbog alkohola ili karcinoma otišli u grob.
S obzirom na to da je ova priča o Zenici i njenoj fabrici puna fantazija o ljudima koji su u često teškim uvjetima nešto vrlo intenzivno htjeli, predstava Selme Spahić estetski djeluje kao koreografirana crna bajka ili tužni radnički balet s dosta masovnih scena u kojima su pomiješani dokumentarni fakti, ironični komentari, nadrealne slike i muzika na granici između sevdaha i očaja. U posljednjoj sceni vidimo radnike kao nestaju u sivom oblaku dima, magle i smoga, a redateljica Spahić tiho dodaje kako oni ‘ne umiru, već odlaze u svemir’. Puno tvrđe taj je odlazak opisao autor romana Selvedin Avdić u izjavi za ‘Novosti’: ‘Zenica je, zahvaljujući svojim radnicima koji su stigli iz cijele nekadašnje Jugoslavije i Evrope, postala multikulturna i višenacionalna sredina. Danas fabrika samo stvara kapital i sa nestankom njene ‘velike sjenke’ Zenica se otkrila kao gradić izgubljen u tranziciji i pljačkaškoj privatizaciji.’
Poslije predstave bio je organiziran razgovor s publikom: neki su proklinjali Željezaru, a neki su plakali govoreći o vlastitoj djeci koja su i dalje beznadno nezaposlena. Ipak, u tužnoj atmosferi, ispod gomile očaja, strujao je neki neobjašnjiv ponos tih jednostavnih ljudi koji drže da su vlastite živote uložili u sudbinu jedne tvornice, bez obzira na cijenu i posljedice. Ili kako kaže pisac romana: ‘Mi ne znamo kakva će biti naša budućnost, ali borba i dalje traje.’
