Čitav život danas 86-godišnjega Radovana Novakovića vezan je uz željeznicu, pogotovu uz prugu i pružne prijelaze, nadvožnjake i podvožnjake, mostove i potpornje. Još kao mladić, započeo je 1962. pružnu karijeru u Malovanu, da bi potom završio u Kistanjama kao nadzornik mostova.
- Kako u Kistanjama nije bilo školovanih željezničara, dekretom tadašnjeg rukovodstva Jugoslavenskih željeznica upućen sam onamo: dobih 1970. nekakav stančić-kancelariju, magazin i sobu u kojoj su znali prespavati dežurni radnici – pa u njega uselismo moja Radojka i ja. Eno tamo još stoji ta zgrada, sva urušena i devastirana. Žena i ja smo nedugo nakon toga u neposrednoj blizini kupili plac, digli kredit od sedam hiljada tadašnjih dinara pa podigli kuću u kojoj i danas živimo - uvodi nas u svoju prošlost Radovan.
Zadaća mu je bila obučavati mlade željezničare i pružne radnike, a usput je nadzirao i pružne mostove; u bližoj i daljnjoj okolici zasigurno nije postojao, ne postoji niti će zadugo postojati netko tko toliko dobro, u dušu, poznaje na stotine pružnih prijelaza ne samo oko Kistanja, nego sve do Perkovića i Šibenika, Splita i Gospića, Knina i Zadra. Svaki takav dio pruge Radovan je cijeli svoj radni vijek redovito i pomno pregledavao, brinući tako za sigurnost putnika u željezničkim kompozicijama koje su prolazile srednjom Dalmacijom.
- Dekretom sam poslan u Kistanje, a onda, 25 godina kasnije, drugim dekretom i naprasno umirovljen: nova me vlast, bez ikakvog povoda, prethodnog upozorenja ili razgovora, poslala u penziju odmah nakon ‘Oluje’. S obzirom na to da smo moja Radojka i ja za vrijeme te akcije HV-a pobjegli iz Kistanja, da sam postao penzioner doznao sam tek slučajno, od nekih ljudi koji su se ovamo vratili prije nas - kaže Radovan Novaković.
‘Oluja’ je taj bračni par zajedno sa sinovima Milanom, nekoć jedinim fotografom u mjestu, i Brankom otpuhala preko Bosne do Srbije, gdje su se na jedvite jade uspjeli nekako skrasiti u okolici Šapca. Nasreću, sinovi su se snašli u novom kraju te su odlučili ostati ondje, a roditelji su se u kasnu jesen 1999. vratili svojoj, tada već do temelja spaljenoj kući. Dok, čak par godina kasnije, nisu ostvarili pravo na obnovu, nužno su utočište pronašli u nekakvom napuštenom kućerku u zaselku Traživuci. U Šibeniku je Radovanu tada napokon izdano rješenje o umirovljenju, prema kojem prima 2.300 kuna mjesečno. Radojka dobiva samo 1.300 kuna, pa svako dobronamjeran odmah shvaća koliko teško žive, pogotovu kad se ima na umu da im režijski troškovi i ostali nužni izdaci za stanovanje odnesu zamalo dvije tisuće svakoga mjeseca. Na to su još nekako i navikli, no u posljednje ih vrijeme najviše brine što im sinovi, zajedno sa svojim obiteljima, ne mogu doći u posjet iz Srbije i Crne Gore. Korona je spriječila da djeca i unučad provedu par veselih tjedana u druženju sa svojim roditeljima, bakom i djedom, a činjenica da će do novog susreta proći ne zna se koliko još vremena posebno rastužuje Radojku, koja svakodnevno razmišlja o ograničenjima koja im je nametnula pandemija.
- Nisam ti ja baš zdrava, moj sinko; prije sedam godina doktori su rekli da imam rak na jednjaku. Borim se i pijem lijekove, iako su u Zagrebu kazali da ću brzo umrijeti ako me ne operiraju. A evo me ovdje, još čekam što će biti. Ponašam se kao da sam potpuno zdrava, a najveće mi zadovoljstvo pruža rad u vrtu. Svaki ga dan plijevim, okopavam, zalijevam i, evo, već berem prve paprike, pomidore, fažol, kukumare… Još da mi se sinovi za stalno vrate ovamo, srce bi mi bilo na mjestu. Ali od toga, po svoj prilici, neće biti ništa - kaže nam Radojka Novaković.
Novakovići, naravno, nisu jedini stanovnici Kistanja koje život, pogotovu od 1990-ih naovamo, nije baš mazio. Svi oni koji su se vratili u svoj zavičaj svakodnevno se bore i nose s nedaćama kako najbolje umiju. U tome im, doduše, pomaže općinska vlast na čelu s načelnikom Goranom Reljićem, kojem su povratnički problemi doista u fokusu radnog dana, no i nakon njegu.
- Vrlo dobro surađujemo s ovdašnjim ispostavama Centra za socijalnu skrb i Crvenoga križa, nastojeći da bar najnužnije potrebe naših stanovnika budu zadovoljene na najbolji mogući način. Posebno smo ponosni na projekt Zaželi!, financiran novcem EU-a, u sklopu kojeg je zaposleno nekoliko gerontodomaćica koje svakodnevno posjećuju i skrbe o našim vremešnijim i siromašnijim sugrađanima. Zadovoljan sam što smo uspjeli riješiti pitanje pitke vode i struje u mnogim općinskim selima i naseljima. Preostalo nam je još dovesti struju do Parčića, no i to ćemo uskoro realizirati - kaže nam prvi čovjek općine Kistanje.
Kakve sve nevolje pritišću ovdašnje ljude, dobro zna koordinatorica programa Zaželi! Mira Ćuk, koja svakodnevno organizira terenski rad sedam gerontodomaćica.
- Naše djelatnice svakodnevno obilaze one kojima je pomoć potrebna, pomažući im na razne načine: donose im hranu i ostale dnevne potrepštine, nabavljaju lijekove, spremaju kuće i dvorišta. Gotovo i nema onoga što nisu spremne obaviti za starije i nemoćne - kaže nam žena koja nas je i upoznala s bračnim parom Novaković.
