Nermin Nikšić, nedavno i prvi put glasovima svih članova stranke izabran predsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, najavio je ujedinjenje ljevice u toj zemlji. Istina, etapno. ‘Prvi cilj koji moramo ostvariti je jedinstveni nastup svih stranaka lijevog političkog spektra na lokalnim izborima 2016. godine’, rekao je bivši premijer Federacije na postizbornom Kongresu održanom početkom mjeseca. Podršku mu je u roku odmah dao nekadašnji SDP-ov član državnog Predsjedništva, a danas čelnik druge, daleko uspješnije socijaldemokratske stranke, Demokratske fronte, Željko Komšić: ‘Čini mi se da BiH u ovom poslijeratnom razdoblju nikada nije bila bliža tome da se definitivno podijeli. I na nama i na vama je odgovornost da to zaustavimo.’
O ujedinjenju ljevice u BiH se govori, valjda, otkako se ista ta ljevica razjedinila, a najozbiljnija rasprava do sada vođena je krajem zime u Mostaru, na javnoj tribini u organizaciji portala Tačno.net, gdje se nekom neupućenom, kakvom zalutalom promatraču, slučajnom prolazniku netom probuđenom iz duge i duboke kome, moglo učiniti da je u BiH postojanje dvije, tri, pet, nekoliko već socijaldemokratskih stranaka nametnuto zajedno sa ostalim naopakim rješenjima skupljenim u Dejtonski mirovni sporazum. Tek je tadašnji privremeni lider SDP-a, dakle Nikšić, onako usput, primijetio da ta takozvana ljevica ima nekih nesporazuma sa stvarnošću: ‘Ne volim pričati u tim kategorijama, ali to je činjenica. Stranke ljevice moraju se otvoriti prema područjima na kojima živi većinsko hrvatsko stanovništvo i prema Republici Srpskoj.’
Svjesno ili ne, samo u light varijanti, Nikšić je progovorio o onome o čemu je puno prije i puno preciznije, u intervjuu ‘Slobodnoj Dalmaciji’, pričao profesor na sarajevskom Fakultetu političkih nauka Asim Mujkić, kazavši pored ostalog: ‘Namjesto da jača svoje prisustvo u sredinama sa srpskom i hrvatskom većinom, SDP je kalkulantski i etnopolitičko-pragmatički mobilizirao uglavnom glasove na područjima gdje su Bošnjaci u većini, čime je samo potvrdio hegemoniju nacionalističke politike u BiH.’ Ne treba, valjda, napominjati kako je DF kao stranka SDP-ovih otpadnika prihvatila navlas isti princip. Ovaj i svaki drugi.
Ovakva kakva jeste, ljevica zapravo ne treba nikome osim onima što se misle udruživati: SDP-u da se pomakne sa katastrofalnih tri-četiri posto podrške birača, a DF-u da se prestane igrati politike i nasloni na još uvijek ozbiljnu infrastrukturu partije-majke
‘Sramni kompromisi bez granica koji su pravljeni tokom prethodne ljevičarske vladavine teško su kompromitirali političku stranku SDP, doveli do njenog raspada na novi politički subjekt – Demokratska fronta, razotkrivajući zapravo da je ljevica danas u BiH bez temelja, smisla i konteksta. Rezime te nesretne četverogodišnje vladavine je bio da su se bojali onoga što su posjedovali, vlastite vlasti. Tako je ljevica ostala bez agensa promjena i progresa, a to može biti samo srednja klasa… Može li se ljevica organizirati u front koji će napokon stati u kraj nekompetentnoj i korumpiranoj eliti koja baca državne pare na sve strane i nemilice ih još trpa u džep? Za taj zaokret je potrebna ljevica koja neće biti oprezna, već radikalna i inovatorska…’, napisao je krajem rujna sarajevski kazališni reditelj i direktor Internacionalnog teatarskog festivala MESS, Dino Mustafić.
Problem sa ujedinjenjem takozvane ljevice u BiH nije u tome na kojim će osnovama i kako će tehnički do fuzije doći, već što se, zapravo, nema tko ujediniti. Od tri stranke koje se predstavljaju kao socijaldemokratske, jedna je srpska i ultranacionalistička – SNSD Milorada Dodika – dok su druge dvije najbliže onome što se naziva bošnjački sekularni nacionalizam, obavezno upakiran u nekakav bosanskohercegovački patriotizam. Na malo što su i u SDP-u i u DF-u alergični kao na konstataciju da su – bošnjačke stranke. Na takve tvrdnje obično uzvraćaju spiskovima imena članova i funkcionera nebošnjačke narodnosti. Naravno, ni SDP ni DF bošnjačkim strankama ne čini struktura članstva, već birača i područje na kojem zaista djeluju i imaju podršku građana.
SDP se prema RS-u i dijelovima Hercegovine sa hrvatskom većinom do sada, a nema naznaka da će ubuduće biti drugačije, nije postavljao kao prema okupiranim teritorijama, ali tamošnjim građanima je uporno nudio politiku centralizacije, negiranja ili ignoriranja (među)etničkih problema, različit odnos spram zločina VRS-a i HVO-a i onih što ih je počinila Armija BiH, promjenu Dejtonskog ugovora na način od kojeg većina Srba dobiva tahikardiju, a Hrvata nervni slom. Jednostavna je to računica: rješenja prihvatljiva Srbima i Hrvatima lako mogu podrazumijevati slabljenje bošnjačke biračke podrške, pa kada se sve zbroji, politički je profitabilnije lijepo zboriti građanima Zenice ili Bihaća nego onima u Posušju ili Bijeljini, gdje se SDP, a pogotovo DF, percipira kao SDA, samo sa manjim brojem vjernika, muslimana.
Osim što nisu u stanju ponuditi kvalitetna rješenja međuetničkih, izuzetno problematičnih odnosa – kada ih uopće percipiraju, što nije čest slučaj – obje pomenute stranke sa sjedištem u Sarajevu imaju i potpuno zastarjeli, prevaziđeni pristup ekonomskom uređenju. I SDP i DF su, naime, partije iz zone koju britansko-pakistanski pisac i aktivist Tariq Ali naziva ekstremnim centrom. U prijevodu, tek nešto izraženija socijalna osjetljivost je ono što ih razlikuje od oponenata kojima, jednako kao i socijaldemokratama, neoliberalni i bilo kakav drugi kapitalizam nije sporan.
Da bi dakle došlo do ujedinjenja istinske ljevice u BiH, najprije trebaju nastati stranke koje na ljevici neće biti zato što je na desnici gužva. Sve drugo, računajući i Nikšićevu najavu zajedničkog izlaska na lokalne izbore, tek je pravljenje gužve na izbornim listama i sa vrlo predvidljivim ishodom. Koalicija SDP-a, DF-a i, eventualno i ničim izazvane, liberalne Naše stranke, osvojit će vlast u Tuzli, nekoj od sarajevskih općina i, možda, samo možda, u Bihaću, dok će u Zenici ili Konjicu biti jaka oporba. Drugdje će, očekivano i reprizno, pobijediti SDA, odnosno HDZ ili u Republici Srpskoj SDS – dakle oni koji barem ne glume da žive u društvu podijeljenijem više nego ikada u modernoj povijesti, niti se klasnim razlikama bave mimo predizborne kampanje.
Združena bosanskohercegovačka navodna ljevica, ovakva kakva jeste, zapravo ne treba nikome osim onima što se misle udruživati: SDP-u da se pomakne sa katastrofalnih tri-četiri posto podrške birača, a DF-u, kao popularnijoj i konfuznijoj stranci, da se prestane igrati politike i nasloni na još uvijek ozbiljnu infrastrukturu partije-majke. Sve drugo su prazne priče koje su, kako piše Mustafić na početku svog dijelom citiranog teksta, ‘dosadile i Bogu i narodu’.
