Onaj tko je dovoljno star da se toga sjeća zna da je SFRJ bila država naroda i narodnosti, kako su se tada nazivale neslavenske nacionalne manjine, koje su, shodno zakonima, imale brojna individualna i kolektivna prava. To su, između ostalog, bili pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku i pismu na svim razinama školovanja, pravo na službenu upotrebu jezika, raznovrsne mogućnosti očuvanja etničkog i vjerskog identiteta, kao i pravo na institucije za zaštitu manjinskog interesa.
U Hrvatskoj se situacija promijenila usvajanjem novog Ustava u prosincu 1990. godine kada su Srbi izgubili konstitutivni status. Dodatna promjena uslijedila je u listopadu 1991. odlukom Hrvatske o raskidu svih državno-pravnih veza sa SFRJ jer je time Hrvatska odlučila postati samostalnom državom koja nije imala regulirani status nacionalnih manjina, svakako ne onih koje su u Jugoslaviji imale status naroda. Međunarodna je zajednica, konkretno Europska zajednica, Hrvatskoj kao jedan od uvjeta za međunarodno priznanje odredila zakonodavno uređenje statusa nacionalnih manjina, kako onih "starih" tako i "novonastalih", što uključuje i Srbe. Tako je Sabor u prosincu 1991. usvojio Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u RH, što je bio preduslov za njeno međunarodno priznanje u siječnju 1992. godine.
Ustavni zakon iz 1991. omogućio je formiranje SDF-a, obnovu rada SKD-a Prosvjete i Privrednika te kasnije osnivanje SNV-a. Te su organizacije stvorile pretpostavke za opstanak i razvoj srpske zajednice u 21. vijeku – kaže Tatalović
- Problematika nacionalnih manjina u Hrvatskoj postala je zanimljiva za javnost nakon uspostave samostalne i suverene Republike Hrvatske, kad se vidjelo da jedan dio njenih građana dolazi u sasvim novi status. Pojavile su se manjinske zajednice koje su obuhvaćale građane koji su ranije pripadali narodima bivše države, a Hrvatska se našla pred pitanjem kako u novim uvjetima definirati status građana koji ne pripadaju većinskom narodu, a nisu imali status nacionalnih manjina, odnosno narodnosti, kako su se dotada nazivale. Hrvatska na te zahtjeve nije odgovorila adekvatno i ubrzo je došla pod udar kritika međunarodne zajednice pa je jedan od uvjeta za međunarodno priznavanje bilo reguliranje položaja svih nacionalnih manjina, posebno srpske, čiji su pripadnici dotada imali status konstitutivnog naroda, a bili su i daleko najbrojnija manjinska zajednica. Jasno da je zakonsko reguliranje prava nacionalnih manjina postalo imperativ za tadašnju vlast - govori za Novosti Siniša Tatalović, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i stručnjak za prava manjina.
- U ljeto 1991. Hrvatski sabor je formirao komisiju za pripremu nacrta zakona kojim bi se to reguliralo. Pored nekolicine profesora prava i politologije te saborskih zastupnika, bio sam imenovan za člana te komisije i aktivno sam učestvovao u njenom radu. Pod predsjedanjem tadašnjeg predsjednika Sabora, komisija je intenzivno radila nekoliko mjeseci i došla do prijedloga nacrta Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina. Sam naziv je ukazivao na kompleksnost ovog zakonskog teksta, koji se temeljio na iskustvima nekoliko evropskih država u reguliranju prava manjinskih zajednica, prvenstveno Finske i Italije. Koliko znam, prijedlog zakona, prije usvajanja u Saboru, dobio je i stručnu ocjenu nekih ustavnih stručnjaka iz Njemačke. Nakon toga je usvojen u Hrvatskom saboru dvotrećinskom većinom, a Hrvatsku su ubrzo priznale članice tadašnje Evropske zajednice. Međutim, tada su već bili trajali oružani sukobi i situacija za primjenu ovog zakona bila je sve nepovoljnija - dodaje Tatalović.
Naime, jedno od osnovnih pitanja vezano uz taj zakon bila je njegova primjenjivost u praksi, kako na pojedince, tako i na manjinske kolektive. U glavi III. njime je bilo određeno pravo manjina na kulturnu autonomiju, kao i druga kolektivna prava koja obuhvaćaju zaštitu od diskriminacije, pravo na opstanak, na identitet, kulturu, vjeru, na javnu i privatnu uporabu pisma, na obrazovanje, pravo ravnopravnog sudjelovanja u javnim poslovima, primjerice pravo uživanja političkih i ekonomskih sloboda u društvenoj sferi, pristup medijima, kao i pravo odlučivanja kojoj etničkoj i nacionalnoj zajednici ili manjini građanin/ka žele pripadati.
Siniša Tatalović (Foto: Jurica Galoić/PIXSELL)
- Donošenjem ovog Ustavnog zakona i prihvaćanjem međunarodnih konvencija u vezi prava nacionalnih manjina Hrvatska je bila postigla značajan nivo normativnih pretpostavki za bolje ostvarivanje prava nacionalnih manjina. Međutim, ratne okolnosti i nedostatak političke volje da se sve zapisano primijeni doveli su do toga da pojedini dijelovi zakona ostanu mrtvo slovo na papiru. To se posebno odnosilo na prava predviđena za kotareve Knin i Glinu u kojima su Srbi po popisu stanovništva iz 1981. činili većinu - ističe Tatalović.
Tokom 1992. godine Hrvatska je morala izmijeniti i dopuniti postojeći akt donošenjem Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina. Naime, dotadašnji propis nije adekvatno uključivao pravo manjine na političku autonomiju na području gdje ona čini većinu pa su uvedeni kotarevi s posebnim statusom koji su zakonski imali ovlasti kao današnje županije. On je predviđao dvije vrste nadzora provedbe: međunarodni nadzor i suradnju u provedbi njegovih odredbi u kotarevima s posebnim statusom. Posebnom je odredbom Ustavnog zakona omogućeno kotarevima da podnesu ustavnu tužbu Ustavnom sudu, ako su aktom državne vlasti povrijeđene slobode i prava zajamčena tim zakonom. Tatalović ističe da su se dijelovi Ustavnog zakona primjenjivali u ograničenoj mjeri.
- Na parlamentarnim izborima 1992. birani su i manjinski zastupnici po dva modela. One nacionalne manjine koje su činile iznad osam posto stanovništva birale su svoje zastupnike na jedan, a one ispod osam posto na drugi način. Svi tada izabrani zastupnici nacionalnih manjina bili su izabrani s državnih lista i to: jedan s liste HSLS-a, dva HNS-a, osam SDP-a od ukupno 11 zastupnika koliko je SDP imao u tom sazivu, tri Srpske narodne stranke i četiri nezavisna kandidata. Srpskoj zajednici tada je pripalo 13 zastupničkih mjesta. To je utjecalo i na pokretanje određenih političkih aktivnosti unutar srpske zajednice u parlamentu i izvan njega, ali i kulturnih i humanitarnih aktivnosti. Ustavni zakon omogućio je uvjete za obnovu i formiranje različitih organizacija srpske zajednice u Hrvatskoj, registriranje Srpskog demokratskog foruma, obnovu rada SKD-a Prosvjete i Privrednika te kasnije osnivanje Srpskog narodnog vijeća. Ove i neke druge organizacije djelovale su u vrlo teškim uvjetima 1990-ih, ali su uspjele ostvariti brojne važne programe i stvoriti pretpostavke za opstanak i razvoj srpske zajednice u 21. vijeku - zaključuje Tatalović.
I Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava (GOLJP), ističe da je Ustavni zakon iz 1991. bio važan preduvjet za međunarodno priznanje Hrvatske.
Zoran Pusić (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)
- Stvarno stanje imalo je veze s ljudskim pravima utoliko što su se ona masovno kršila. Na četvrtini teritorije Hrvatske uspostavljena je Republika Srpska Krajina u kojoj je provedeno etničko čišćenje: s tog područja izbjegli su ili su istjerani deseci tisuća građana hrvatske nacionalnosti. Na području pod kontrolom hrvatske vlade događali su se mnogi zločini prema hrvatskim građanima srpske nacionalnosti, a da gotovo nijedan od počinitelja nije u to vrijeme sudski procesuiran. Upravo pod pritiskom brojnih kršenja ljudskih prava osnovan je krajem 1992. GOLJP; u to doba osnivane su iz istih razloga slične organizacije u Zagrebu, Splitu, Osijeku - podsjeća Pusić za Novosti i ističe da je spomenuti Ustavni zakon imao praktičnu primjenu za talijansku nacionalnu manjinu u Istri, ali ne i za najveću, srpsku manjinu u Hrvatskoj.
Krajem rujna 1995., nakon Bljeska i Oluje kojima je Hrvatska uspostavila kontrolu nad područjem koje su dotada držali Srbi, uz izuzetak istočne Slavonije koja je stavljena pod privremenu upravu UN-a, Sabor je Ustavnim zakonom o privremenom neprimjenjivanju pojedinih odredbi UZoPM-a obustavio primjenu većine zakona, posebno odredbi koje se odnose na srpsku manjinu. To je dovelo do pritiska međunarodne zajednice. Iako se prema normama međunarodnih dokumenta Hrvatska obavezala na zaštitu prava svih nacionalnih manjina, sve do Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina iz 2002. godine nije postojao kvalitetan zakon kojim bi se jamčila razina zaštite koja bi bila u skladu s evropskim standardima.
- Pa i danas, 30 godina poslije donošenja prvog i 20 godina nakon donošenja drugog Ustavnog zakona koji predviđaju prava manjina po najvišim međunarodnim standardima, posebno je zabrinjavajuće da se još uvijek događaju kršenja manjinskih prava, praćena mlakim i nevoljkim reagiranjem države - ističe Pusić.
Aleksandar Tolnauer (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
A da je Ustavni zakon iz 1991. imao i neke pozitivne posljedice, smatra Aleksandar Tolnauer, koji je od 2003. predsjednik Savjeta za nacionalne manjine, iako je bio alibi za međunarodnu zajednicu kojim se, kako ističe, zadovoljavala forma koju zovemo "evropski standardi", dok su svi znali da će se u ratu u koji je involvirana jedna od proglašenih manjina koja više nije konstitutivni narod takav zakon teško provoditi.
- Prvi Ustavni zakon je imao svoje dobitnike, prije svih Talijane i Mađare s čijim su matičnim državama 1990-ih potpisani bilateralni sporazumi oko zaštite nacionalnih manjina kojima je hrvatska preuzela financiranje manjinskih institucija, što kasniji bilateralni sporazumi s još nekim državama, između ostalog i sa Srbijom, ne sadrže. Osim toga, sporazum koji se tiče talijanske manjine u vezi je s preuzetim obavezama Hrvatske i Slovenije kao sljednice SFRJ s kojom je Italija 1975. potpisala Osimske sporazume. I dok se kod Mađarske radi o recipročnosti zbog brojne hrvatske manjine, s Italijom nije takav slučaj jer u Italiji živi tek mali broj Hrvata - govori nam Tolnauer, dodajući da za uvažavanje manjina nije nužan sporazum.
On naglašava i da je donošenje novog Ustavnog zakona rezultat Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju kojim se Hrvatska, kako bi pokrenula pregovore s EU-om, obavezala na donošenje novog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Uvođenjem manjinskih vijeća i predstavnika na neki je način kompenziran izostanak predstavnika nacionalnih manjina nakon ukidanja kotareva. Manjinska vijeća i predstavnike nastojalo se uključiti u donošenje odluka na nivou lokalne i regionalne samouprave, ali kao savjetodavca.
- Ustavni zakon iz 1991. bio je temelj za kasnija dešavanja i razvoj prava manjina koji se nije mogao ignorirati. Štoviše, Hrvatska je u Ustavni zakon iz 2002. unijela neke odredbe koje međunarodna zajednica nije zahtijevala, a povećan je i broj manjinskih zastupnika u posebnoj izbornoj jedinici, iako do dandanas nije riješila npr. pravnu osobnost predstavnika nacionalnih manjina. Ali koliko god i Ustavni zakon i zakoni koji iz njega proističu ponegdje bili šuplji, manjinske institucije na čelu sa Savjetom napravile su iskorak u jačanju pozicije manjina, koje su danas itekako prisutne u političkom životu - ističe Tolnauer.
