Predsjednica udruge U ime obitelji Željka Markić ovoga tjedna silno se trudi poručiti javnosti kako ideju provođenja referenduma kojim bi se umanjila stečena prava nacionalnih manjina nije skovala zajedno s bivšim predsjednikom HSP-a i dugogodišnjim promotorom ustaštva Antom Đapićem. Jasna i razumljiva bila bi potreba bilo koje osobe da se distancira od Đapićeve politike, ali u ovom je slučaju, očekivano i sukladno svim dosadašnjim posrnućima Željke Markić, jasno da ona to čini ne zato da bi uklonila povezivanje sebe, svoje udruge i političke stranke s nacionalističkim nastojanjima Ante Đapića, već zato da bi ih prisvojila. Uostalom, jedan homofobni referendum njena klika već je odradila i bilo bi pošteno da se od samog početka zna čije je ideja provođenje šovinističkog referenduma.
Oni vide priliku da još jednom na antimanjinskoj priči, kao što su to radili u drugim kampanjama s rodnim, spolnim i drugim manjinama, zarade političke poene. Istovremeno, žele destabilizirati Vladu – kaže Milorad Pupovac
I dok Anto Đapić glasno najavljuje antimanjinski referendum koristeći se tipičnom huškačkom terminologijom, pa potrebu za referendumom pravda izjavama poput one ‘ako je bolestan zub, treba ga iščupati’ i one da ‘svi građani Hrvatske moraju biti politički Hrvati’, propagandni portal Markićkine udruge Narod.hr najavljuje ga potiho i uz pomoć manipulacija, omiljenog sredstva njenih obiteljaša. Ovog tjedna, naime, objavljen je na tom portalu poziv za volontere čija će brojnost, navodi se u tekstu, odlučiti o ‘pokretanju Hrvatske u pravom smjeru’. U tom pokušaju izvrtanja teza vidno je prikazivanje navodne masovne želje građanstva za prikupljanjem potpisa za najnoviji referendum koji žele realizirati ultrakonzervativci kao temelja za donošenje već donesene odluke.
Tako je Željka Markić u ovotjednoj emisiji ‘Otvoreno’ HTV-a u istom stilu pojašnjavala da najnovija inicijativa za referendum ‘nije antisrpska, već antikorupcijska, a njen cilj je osigurati reformu hrvatskog izbornog sustava kojom će se podići opća razina poštenja u politici’. Za to vrijeme, Krešimir Planinić, odvjetnik i Markićkin mali od palube, gostujući po različitim televizijama nešto eksplicitnije je nudio pojašnjenja o razlozima zbog kojih U ime obitelji prijeti pokretanjem referenduma. ‘Ono što mi želimo jest izmaknuti korijene lošeg sustava. Ako je loše to da manjina kao tijelo od osmero zastupnika kroji većinu na način da određuje premijera i Vladu, mislimo da to nije dobro. Mi želimo da saborski zastupnici brane hrvatske interese, a ne jedne skupine ljudi’, rekao je Planinić na HRT-u.
Iz te je izjave jasno da, prema mišljenju obiteljaša i njihove šire kleronacionalističke familije, zastupnici nacionalnih manjina, onda kada brane prava nacionalnih manjina, ne brane ‘hrvatske interese’, drugim riječima da obiteljaši smatraju da prava manjina ne spadaju u ‘hrvatske interese’. Koliko je takva retorika normalizirana i koliko ima plodnog tla na koje može pasti pokazuje i komentar Mostova saborskog zastupnika Roberta Podolnjaka koji ne bi, baš kao i Zlatko Hasanbegović, zastupnicima nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru dozvolio glasanje o ‘ključnim temama’. Dok precizna formulacija budućeg referendumskog pitanja još nije obznanjena, namjera inicijatora je potpuno jasna, naime da se budućim izmjenama izbornog sustava pripadnicima nacionalnih manjina onemogući poseban izbor njihovih saborskih zastupnika. Prema idejama koje iznose Markić i Đapić, manjine bi izgubile svoju posebnu izbornu jedinicu u kojoj danas ukupno biraju osam saborskih zastupnika, od čega tri bira srpska nacionalna manjina. Stranke nacionalnih manjina natjecale bi se na općim listama zajedno sa svim ostalim političkim strankama, a pripadnici nacionalnih manjina bi se stopili s ostatkom biračkog tijela, pa bi rezultat bio da bi se njihovi predstavnici u Saboru birali glasovima većinskog hrvatskog naroda.
Takav referendum ne bi bio ustavan. Postoji određeni standard dosegnutih prava ispod kojih se ne smije i ne može ići. Civilizirana, liberalna i demokratska Hrvatska to ne bi smjela dozvoliti – ističe sdp-ov Bojan Glavašević
Takve ideje o promjeni izbornog sustava na štetu manjina direktno zadiru u današnje ustavno uređenje Republike Hrvatske. Također, njihovom referendumskom realizacijom bila bi urušena stečena prava nacionalnih manjina definirana Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, koji je usvojen 2002. godine kao jedan od uvjeta za kandidaciju Hrvatske u članstvo Europske unije. Članak 19. Ustavnog zakona garantira izbor zastupnika iz redova nacionalnih manjina u posebnim izbornim jedinicama. U prvom stavku spomenutog članka izrijekom je navedeno da ‘Republika Hrvatska jamči pripadnicima nacionalnih manjina prava na zastupljenost u Hrvatskom saboru’, dok u drugom stavku stoji da ‘pripadnici nacionalnih manjina biraju najmanje pet a najviše osam svojih zastupnika u posebnim izbornim jedinicama, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor, a čime ne mogu biti umanjena stečena prava nacionalnih manjina’.
Na zakonskoj razini, referendumom bi se direktno morao srušiti i članak 16. Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor kojim se, također, jamči pripadnicima nacionalnih manjina ostvarenje prava na zastupljenost u Saboru, ali i pravo biranja osam zastupnika ‘koji se biraju u posebnoj izbornoj jedinici koju čini područje Republike Hrvatske’. Zapravo, zbog ukidanja posebne jedinice morao bi se prekrojiti cijeli Zakon.
- Riječ je o pokušaju koji s jedne strane dolazi od političkih mrtvaca koji su se vratili u javnost preko ploče s natpisom ‘Za dom spremni’, a s druge strane od ultrakonzervativne grupe koja želi ograničiti manjinska prava. Ne čudi me takvo što jer oni vide priliku da još jednom na antimanjinskoj priči, kao što su to radili u drugim kampanjama s rodnim, spolnim i drugim manjinama, zarade političke poene. Istovremeno, ova kampanja služi da bi se destabilizirala današnja vlada desnog centra - kaže za Novosti Milorad Pupovac, saborski zastupnik srpske nacionalne manjine i predsjednik SDSS-a, koji je dio parlamentarne većine što podupire Vladu HDZ-ovog šefa Andreja Plenkovića.
Pupovac dodaje da bi volio da su njihovi partneri u vlasti svjesni da je inicijativa za antimanjinski referendum ujedno i inicijativa ‘protiv njihovih demokratskih potencijala’. Referendumom bi se također zaobišla i ustavno definirana parlamentarna procedura odlučivanja o pravima nacionalnih manjina, a to je dvotrećinskom većinom, čiji je smisao upravo u sprječavanju i onemogućavanje nasrtaja marginalnih političkih opcija na dosegnuta prava nacionalnih manjina. Dodatan ustavni problem ovoj referendumskoj inicijativi svakako predstavlja i to što su stečena prava nacionalnih manjina i njihovo daljnje unapređenje sastavni dio brojnih međunarodnih ugovora koje je potpisala Republika Hrvatska. Primjerice, među posebnim obvezama koje je RH preuzela u pregovorima o pristupanju Europskoj uniji jasno se navodi da će Hrvatska ‘nastaviti jačati zaštitu manjina, uključujući i kroz djelotvornu provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina’.
Da je ovakva referendumska inicijativa neprihvatljiva slaže se i SDP-ov zastupnik Bojan Glavašević.
- Referendum o umanjivanju prava manjina ne bi bio ustavan. Između ostalog, postoji određeni standard dosegnutih prava ispod kojih se ne smije i ne može ići. U tom smislu, ova inicijativa je sasvim očekivana, s obzirom na to tko je pokreće. Civilizirana, liberalna i demokratska Hrvatska to ne bi smjela dozvoliti, to se kosi sa svim demokratskim vrijednostima i vrijednostima Europske unije - kaže za Novosti Glavašević.
Izvršna direktorica GONG-a Jelena Berković kaže pak kako ta organizacija prepoznaje važnost zastupljenosti nacionalnih manjina u parlamentu.
- GONG podržava široku javnu raspravu o izbornom zakonodavstvu u Hrvatskoj, a što se tiče uređenja posebnih političkih predstavništava, što se odnosi kako na nacionalne manjine tako i na tzv. dijasporu, GONG i dalje smatra da se ponajprije radi o političkoj odluci za koju je putem javne rasprave potrebno osigurati politički konsenzus. Naime, GONG smatra, kako smo i naveli u našoj analizi ‘Novo izborno zakonodavstvo’ iz 2014. godine, da je pozitivna diskriminacija pripadnika nacionalnih manjina u postupku izbora saborskih zastupnika direktna posljedica želje za proklamacijom i ostvarenjem vrijednosti zaštite prava nacionalnih manjina, kako na simboličkoj razini tako i na razini realne politike. Ukoliko se parlament shvati kao mjesto formiranja općenite volje od strane građana putem njihovih direktno izabranih predstavnika, postaje jasno da se pozitivnom diskriminacijom bilo koje pojedine skupine osigurava zastupljenost njihove specifične perspektive u formiranju tog općenitog interesa - kaže Jelena Berković.
Vrijedi podsjetiti kako je u ne tako davnom pokušaju održavanja referenduma o ćirilici, čiji je cilj bio faktična eliminacija ćiriličnih natpisa iz javnog prostora, i za čije je održavanje prikupljeno nešto više od pola milijuna potpisa, posljednju liniju obrane prava nacionalnih manjina predstavljao Ustavni sud, koji je za takvo referendumsko pitanje utvrdio da nije u skladu s Ustavom. Ustavni sud je, pozivajući se na temeljne ustavne vrijednosti, ocijenio da u tom referendumskom pitanju ‘ne postoje relevantni i dostatni razlozi koji bi proizlazili iz prepoznate i precizno određene društvene potrebe iznikle iz demokratskog društva utemeljenog na vladavini prava i zaštiti ljudskih prava’.
Odluka Ustavnog suda mogla bi i u najnovijem slučaj predstavljati posljednju crtu obrane, ali i propusnu branu, kao što je to bilo u slučaju prve, homofobne referendumske inicijative Željke Markić, koja je dovela do unošenja odredbe o braku kao zajednici muškarca i žene u Ustav.
Samo pokretanje postupka prikupljanja potpisa garantirano će biti popraćeno antimanjinskom i posebno antisrpskom kampanjom, jer su saborski zastupnici srpske nacionalne manjine u izjavama inicijatora označeni kao glavni remetilački faktor nacionalne političke scene. Već samo bujanje nacionalističke mržnje u jednoj takvoj referendumskoj kampanji, bez obzira na njen konačni uspjeh ili neuspjeh, proizvest će ogromnu štetu za međunacionalne odnose u Hrvatskoj i za hrvatsko društvo u cjelini. Pokretanjem te kampanje otežala bi se i pozicija Andreja Plenkovića čija je vladajuća koalicija i parlamentarna većina i do sada bila na tankom ledu. Iz HDZ-a se zasad u medijima moglo samo neslužbeno čuti, kao u jednoj neimenovanoj izjavi za Jutarnji list, da još neće reagirati na inicijativu nego će pričekati da vide njene prave obrise i eventualni početak realizacije. Iz vrha HDZ-a poručeno je kao im je neprihvatljivo što si Đapić stvara novu političku platformu na raspirivanju netrpeljivosti prema nacionalnim manjinama.
Ukoliko do pokretanja referendumske kampanje dođe, Plenković će se ponovno naći između zahtjeva desne struje unutar HDZ-a i pokušaja da održi na okupu koaliciju s HNS-om i manjinama, preko koje nastoji prikazati HDZ kao prihvatljivu centrističku opciju. Plenković mora biti svjestan i potencijalnih vanjskopolitičkih pritisaka iz Bruxellesa i Washingtona, na koje se Hrvatska u puno manjoj mjeri može oglušiti u odnosu na države poput Poljske i Mađarske, gdje je fašizacija također uzela maha. Marginalne inicijative i stranke na koje se on ne bi obazirao, kako je nedavno kazao kada je predsjednik A-HSP-a Dražen Keleminec u centru Zagreba palio Novosti, posegnut će upravo za HDZ-ovim nacionalističko-konzervativnim izbornim tijelom kako bi osigurale dovoljan broj potpisa za svoj pokušaj provođenja antisrpskog referenduma. Budući da će se ponovno raditi i o njegovoj političkoj glavi, jedno je sigurno – morat će se na njih obazirati, kao što je bio prisiljen da se na njih obazire i u slučaju ustaške ploče u Jasenovcu, gdje je upravo on Antu Đapića uzdigao iz političkog mrtvila šaljući mu na pregovore trojicu svojih ministara.
