Sredinom 1991. godine Jugoslavija je bila u stanju raspada. Tu formulaciju "stanje raspada" upotrijebila je Badinterova komisija u svojem "Mišljenju broj 1" iz prosinca iste godine, ali bilo je jasno da je Jugoslavija mjesecima prije toga bila u takvom stanju. Slovenija i Hrvatska su 25. lipnja 1991. godine donijele odluke kojima se odcjepljuju od Jugoslavije. Odmah nakon toga izbio je kratkotrajni, desetodnevni oružani sukob između JNA i slovenske teritorijalne obrane. Da se Jugoslavija definitivno raspada moglo se zaključiti i u Rimu, gdje je trajalo Europsko košarkaško prvenstvo, a zbog intervencije JNA u Sloveniji reprezentaciju je za vrijeme natjecanja napustio Jurij Zdovc. Oružani sukob u Sloveniji završen je uz diplomatsku pomoć Europske zajednice, odnosno europske trojke (ministri, odnosno diplomati tri države EZ-a: one koja u tom trenutku predsjedava EZ-om, one koja je predsjedavala u prethodnih šest mjeseci i one koja će predsjedavati u sljedećih šest mjeseci). Potpisana je, 8. srpnja, Brijunska deklaracija kojom je taj sukob završio. JNA se obvezala povući iz Slovenije, a Hrvatska i Slovenija su na tri mjeseca zamrznule provedbu svojih odluka o samostalnosti od 25. lipnja, dakle do 8. listopada.

U Lipiku je te 1991. zaključeno da odmah treba obustaviti sukobe, bezuvjetno uspostaviti mir. Okupljeni su izjavili da su spremni ići među srpski narod kako bi to osigurali

Stanje u Hrvatskoj bilo je veoma teško. Rat u punom opsegu još nije izbio, ali sve je slutilo da događaji vode tome. Hrvatske vlasti suočavale su se s pobunom dijela srpskog stanovništva koje je vodilo i zagovaralo secesionističku politiku i odbijalo pregovore o budućem uređenju Hrvatske i položaju Srba u Hrvatskoj. U srpnju 1991. godine puškaranja i oružani sukobi bili su svakodnevni, ali rat se još nije razbuktao. Za sve one koji su htjeli jugoslavensku krizu razriješiti mirnim putem bila je to posljednja šansa, ne naročito velika, danas se može reći i da njihov optimizam nije bio naročito utemeljen, ali to je bila posljednja, nevelika šansa za mir.

Za Hrvatsku su u to doba dva pitanja bila ključna. Prvo je bilo pitanje njene samostalnosti i suverenosti, a ta su pitanja formalno, ne i realno bila uređena odlukama Sabora od 25. lipnja 1991. godine. Drugo pitanje je bilo ono pozicije Srba u Hrvatskoj. Hrvatske vlasti od ljeta 1990. suočavale su se s pobunom dijela srpskog stanovništva. Međutim, kako se raspadala Jugoslavija, tako se i srpska zajednica u Hrvatskoj (a po popisu stanovništva iz 1991. imala je oko 580 tisuća pripadnika) suočavala s vlastitim raspadom. Pitanje je bilo tko je legitiman pregovarač s hrvatskim vlastima, kako o položaju Srba u Hrvatskoj tako i o poziciji Hrvatske kao samostalne države koja može, ali ne mora biti dio eventualne buduće, realno baš i ne vjerojatne, jugoslavenske zajednice.

Podršku SDF-u pružila je koncem listopada 1991. skupina od 47 srpskih intelektualaca liberalno-demokratske orijentacije, među kojima i Vesna Pešić, Nataša Kandić, Ivan Čolović, Žarko Korać, Mirko Tepavac i drugi

Srbi u Hrvatskoj bili su u čudnoj poziciji. Na izborima održanima u proljeće 1990. godine većina Srba svoj je glas dala Savezu komunista koji je svoj naziv dopunio i tako postao SKH-SDP (Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena). Znatna manjina svoj je glas dala Srpskoj demokratskoj stranci osnovanoj u veljači 1990. godine u Kninu. Ta je stranka pretendirala postati nacionalnom strankom Srba u Hrvatskoj, ali je na izborima osvojila tek pet mandata (od ukupno 351). Međutim, upravo je tu stranku HDZ, nova hrvatska vlast, prihvatio već u kasno proljeće i rano ljeto 1990. godine kao glavnog sugovornika s kojim će se razgovarati o položaju Srba u Hrvatskoj. Dominantnu stranku za koju su Srbi glasali, SKH-SDP, o tome se nije mnogo pitalo, a ni ona nije hitala da se o tome izjasni. Od ljeta 1990. do ljeta 1991. godine SKH-SDP je, poput Jugoslavije, bio u stanju raspada, a SDS je postao tvrda, nacionalistička i secesionistička stranka. Sredinom 1991. godine stanje je bilo takvo da je ratno krilo SDS-a, predvođeno Milanom Babićem i Milanom Martićem, potisnulo onaj dio SDS-a koji jest bio nacionalistički, ali se protivio ratu i prihvaćao je pregovore, a predvodio ga je osnivač SDS-a Jovan Rašković. Zastupnici SDS-a nisu bili na konstituirajućoj sjednici Sabora 30. svibnja 1990. godine, a nakon toga su, uz povremene dolaske, uglavnom izbivali iz Sabora. SKH-SDP toliko se raspao da je dio njegovih zastupnika srpske nacionalnosti (ali ne svi srpske nacionalnosti) prestao dolaziti u Sabor. Dijelom su prestali dolaziti zato što su prelazili na radikalne političke pozicije, dijelom zato što su zbog činjenice da žive na područjima u kojima su Srbi većina i koje kontrolira SDS bili pod golemim pritiskom militantnog krila te stranke. Osim toga, srpska zajednica u Hrvatskoj bila je izložena još jednom unutarnjem rascjepu. Ona se počela dijeliti po liniji ruralni Srbi – urbani Srbi, pri čemu su ruralni Srbi većinom živjeli na području koje je kontrolirao SDS i bili su manji dio srpske zajednice u Hrvatskoj, a urbani Srbi većinom su živjeli u gradovima (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Šibenik, Karlovac, Sisak...) koji su bili pod kontrolom hrvatske vlasti i bili su veći dio srpske zajednice u Hrvatskoj.

SDF je i prikupljao podatke o kršenjima ljudskih prava Srba u Hrvatskoj. Imali su informacije o zločinima u Gospiću, Pakracu, Osijeku, Daruvaru, Zagrebu i drugdje. Srbi ostaju bez svoje imovine, izbacuje ih se iz stanova, sumnjiči ih se i maltretira...

U takvoj situaciji, već i prije Brionske deklaracije, postavljeno je pitanje tko će predstavljati Srbe u Hrvatskoj i tko će razgovarati i pregovarati s hrvatskim vlastima o budućnosti Hrvatske i položaju Srba u Hrvatskoj. U takvim okolnostima u Lipiku je 13. srpnja 1991. održan osnivački skup Srpskog demokratskog foruma (SDF). Na tom skupu SDF je formiran de facto, ne i de iure (to će biti u prosincu iste godine u Zagrebu). Znatan dio Srba u Hrvatskoj osjećao se politički nepredstavljenim: nisu htjeli da njihove interese artikulira ratoborni SDS, a SDP za to nije bio zainteresiran. Pojavila se potreba osnivanja nove organizacije. Uoči sastanka u Lipiku održana su barem dva pripremna sastanka. U Zagrebu je održan sastanak na kojem su bili, istina ne svi, predstavnici Srba iz općina u kojima su Srbi većinsko stanovništvo. Drugi sastanak održan je u Karinu. Na njemu su bili Dušan Starević, tada potpredsjednik vlade SAO Krajine (kasnije 1991. bit će smijenjen), Dmitar Obradović, predsjednik Skupštine općine Vrginmost (zbog njegove mirovne politike 1992. godine likvidirale su ga krajinske vlasti) i Milorad Pupovac, tada predsjednik Lige socijaldemokrata. Razgovor je vođen na terasi Starevićeve kuće, a u jednom trenutku prekinula su ga dva naoružana čovjeka, vjerojatno pripadnici krajinske milicije, koji su došli u kontrolu, da čuju što oni koji nisu bili na cijeni kod ratnog krila SDS-a govore.

Izvještaj Slobodne Dalmacije sa SDF-ove press-konferencije, 1992. 

U Lipiku su se okupili različiti predstavnici Srba u Hrvatskoj. Bili su među njima izabrani predstavnici, od lokalne do republičke razine, političari koji nisu bili na vlasti, pa ni izabrani u neko predstavničko tijelo, intelektualci bez određenog stranačkog političkog angažmana. Na sastanku su bili Srbi iz SAO Krajine i Srbi koji nisu iz SAO Krajine. Zaključeno je da treba formirati pregovaračku skupinu od ljudi koji predstavljaju srpski narod i osnovati Srpski demokratski forum kao nadstranačku organizaciju. Zaključeno je i da odmah treba obustaviti sukobe, bezuvjetno uspostaviti mir. Okupljeni su izjavili da su spremni ići među srpski narod kako bi to osigurali. Formirana je i pregovaračka skupina koja je trebala osigurati pretpostavke, a zatim i započeti političke razgovore s predstavnicima hrvatskog naroda i Republike Hrvatske. Skupina, koja nikada neće profunkcionirati, bila je veoma raznorodna. U nju su imenovani: Jovan Opačić, Milivoj Vojnović, Veljko Džakula, Dušan Starević, Goran Hadžić, Kosta Mićović, Stanko Korać i Milorad Pupovac. Na sastanku u Lipiku bio je i osnivač i predsjednik SDS-a Jovan Rašković. Iz njegovih izjava bilo je jasno da se u SDS-u dogodio raskol, a iz zbivanja na terenu da je Rašković onaj koji ubrzano gubi moć i utjecaj. Rašković je novinarima izjavio da je spreman pregovarati, da su i hrvatska država i Krajina činjenice, ali i da vodeći krajinski ljudi zbog ratobornosti i sile nisu u stanju pregovarati. Izrijekom je apostrofirao Milana Babića, tada predsjednika vlade SAO Krajine. Rašković je zaključio da "gospodin Babić vjerovatno spada u one ljude koji više cijene autoritet vlasti i sile", a za sebe je zaključio da više cijeni autoritet duhovnosti. Predložena deklaracija o interesima i pravima srpskog naroda u Hrvatskoj te postupcima njihova ostvarivanja, koja je trebala poslužiti kao platforma za pregovore s hrvatskim vlastima, nije usvojena. U svom je izvještaju Hina navela da je Rašković rekao da je neusvajanje posljedica prethodnog dogovora da se deklaracija usvoji isključivo konsenzusom.

U rujnu 1991. dostavljena mu je Promemorija o položaju srpskog naroda u Hrvatskoj – lord Carrington (Foto: Wikipedia)

U prijedlogu deklaracije prvi zahtjev je zaustavljanje sukoba, odnosno "povećanja konfliktnosti". Konflikt treba razriješiti mirno i demokratski, a u uvodnom je dijelu navedeno i da posebno treba uvažavati interese hrvatskog naroda. Definirana su tri interesa srpskog naroda u Hrvatskoj. Prvi je da sa svima živi u miru i slozi, na osnovu uzajamnog uvažavanja i priznavanja. Drugi je da u etničkom i kulturološkom smislu ostane dio jedinstvenog nacionalnog korpusa u Jugoslaviji. Treći je da vodi računa o svojim etničkim i kulturnim posebnostima, ali tako da uvijek ima na pameti kulturno zajedništvo i veze s ostalim narodima, posebno hrvatskim. Nakon ciljeva definirana su i prava Srba u Hrvatskoj. Na prvom je mjestu navedeno pravo srpskog naroda u Hrvatskoj da odlučuje u kojoj i kakvoj državi želi živjeti, pri čemu se u tome rukovodi ograničenjem koje proizlazi iz istog takvog prava svakog drugog naroda. Drugo je pravo da u dogovoru s hrvatskim narodom postigne konstitucijsko rješenje Hrvatske i njenog odnosa prema ostalim jugoslavenskim republikama. Treće je pravo insistiranje na takvoj organizaciji vlasti u Hrvatskoj koja bi vodila računa o nacionalnim, tradicijskim i razvojnim interesima i koja bi uvažila volju srpskog naroda o mogućoj teritorijalno-političkoj autonomiji u Hrvatskoj. Kao posljednje pravo navedena je kulturna autonomija u mjeri koja je potrebna ne bi li se spriječila kulturna asimilacija. Definirani su i postupci ostvarivanja prava i interesa. Predloženo je formiranje nadstranačkog tijela, obnavljanje nacionalne stranke, što je ocijenjeno kao urgentna potreba jer su Srbi u Hrvatskoj bez političkih predstavnika, te formiranje pregovaračke grupe.

Od mirovnih nastojanja nije bilo ništa. Oružani sukobi su tokom ljeta intenzivirani, prerasli su u rat u koji se na strani pobunjenih Srba izravno uključila i JNA. Da je radikalno krajinsko vodstvo nespremno za razgovore bilo je jasno i iz intervjua koji je Milan Martić, tada ministar unutarnjih poslova SAO Krajine, dao titogradskoj "Pobjedi", a koji je objavljen 7. srpnja. U njemu je izjavio da je SAO Krajina praktično u ratu protiv Tuđmanove vlasti, a tadašnju je Hrvatsku nazvao ustaškom državom.

Veljko Džakula na SDF-ovoj konferenciji za medije, 2011. (Foto: Borna Filić/PIXSELL)

Sljedeći skup trebao se održati u Vojniću početkom rujna. Dakle, planirano je da se održi u mjestu u kojem su Srbi većina, a koje (još) nije bilo zahvaćeno ratom, svakako ne u mjeri u kojoj su bila zahvaćena brojna druga mjesta. Međutim, neodržavanje sastanka u Vojniću pokazalo je i koliko je dubok rascjep među Srbima u Hrvatskoj. Sastanak je na koncu održan u hotelu Korana u Karlovcu, a njegovo održavanje u Vojniću spriječio je SDS Krajine. Predsjednica stranke Ljubica Šolaja potpisala je priopćenje u kojem je SDF prozvan za izdaju. U dokumentu stoji da je osnovna intencija SDF-a da "poništi dosadašnju borbu srpskog naroda Krajine za definitivno razgraničenje i oslobađanje od fašističke Hrvatske". Takav skup je moguće održati, ali izvan Krajine, a kao moguće mjesto sastanka Šolaja sugerira Kumrovec, dok su na teritoriju SAO Krajine takvi skupovi nepotrebni i samo mogu izazvati zabunu. SDF za SDS Krajine nije ni srpski ni demokratski, "on je destruktivno totalitaran i defetistički". Na koncu, SDS Krajine "iznenađuje aktivnost takozvanih srpskih demokratskih intelektualaca okupljenih u fantomskom forumu na omalovažavanju i osporavanju volje srpskog naroda Krajine, kada se zna da se upravo ovih dana SAO Krajina nalazi pred međunarodnim priznanjem". Skup u Karlovcu važan je i zato što na njemu nije bio nijedan Srbin iz SAO Krajine. Jovan Rašković iz Beograda je poslao pozdravni telegram. Postalo je razvidno da će SDF u praksi artikulirati interese Srba u Hrvatskoj, ali ne onih koji žive u tadašnjim krajinama.

Tabla SDF-ove podružnice za zapadnu Slavoniju

Čelni čovjek SDF-a i prije formalnog osnivanja bio je Milorad Pupovac. Dijelom i zahvaljujući njemu, njegovoj dotadašnjoj političkoj biografiji i stavovima, SDF je vrlo brzo postao relevantan sugovornik međunarodnoj zajednici u razrješavanju jugoslavenske krize, ali i prihvatljiv sugovornik hrvatskim vlastima. SDF, organizacija koja formalno još nije postojala i nije bila registrirana, vrlo je brzo uključen u rad Konferenciji o Jugoslaviji i to na inicijativu Europske zajednice, odnosno europske trojke. SDF je stvarao međunarodne kontakte i nastojao utjecati na završetak rata u Hrvatskoj i rješavanje položaja Srba u Hrvatskoj. Koncem rujna 1991. lordu Carringtonu, predsjedavajućem Ministarske konferencije o Jugoslaviji, dostavljena je Promemorija o položaju srpskog naroda u Hrvatskoj. Na početku dokumenta iznimno precizno se detektira sudbina Srba u Hrvatskoj, odnosno posljedice koje će rat po njih imati. Rat je suprotan interesima srpskog naroda u Hrvatskoj i priprema mu višestruku tragediju: stvaranje nepremostivog jaza između Hrvata i Srba, cijepa Srbe u Hrvatskoj i prijeti da uništi najvitalniji dio srpskog naroda u Hrvatskoj zbog velikog egzodusa i stradanja. Navodi se nekoliko razloga zbog kojih su Srbi u Hrvatskoj gurnuti u rat. Nova hrvatska vlast poništila je konstitucijsku poziciju Srba, definirala suverenitet Hrvatske i uvjete odcjepljenja samo na temelju volje većinskog naroda, simboličkim i retoričkim radnjama izazvala je povijesne strahove kod Srba. Republika Srbija kao nosilac većinske srpske politike je instrumentalizirala reakcije, proteste i pobunu Srba za poticanje srpskog separatizma kao reakcije na hrvatski. Posljedica toga je jednostrano proglašenje SAO u Hrvatskoj, a konzekvenca toga je reduciranje rješenja srpskog pitanja u Hrvatskoj od većinske srpske politike na zauzimanje teritorija u Hrvatskoj na kojem su Srbi većina. JNA je svoj "doprinos" dala time što je iskoristila strahove Srba i njihovu želju da Jugoslavija opstane za to da se postavi za zaštitnika srpskog naroda, čime je uvelike zaslužna za njegovo uključivanje u rat. Apostrofira se i odsustvo političke tradicije i političke kulture kod pobunjenog dijela Srba u Hrvatskoj. U osnovi je riječ o nerazlikovanje između političke i nepolitičke borbe za prava. Konstatira se i da su Srbi u Hrvatskoj cilj većinske srpske politike "svi Srbi u jednoj državi", većinske hrvatske politike "nezavisna država Hrvatska" i JNA koja bi da očuva Jugoslaviju i svoj položaj. Nijedan cilj ne odgovara Srbima u Hrvatskoj. Prvi ih odvaja od hrvatskog naroda, drugi ih bez njihove suglasnosti odvaja od ostatka srpskog naroda na području Jugoslavije, a treći bi da očuva Jugoslaviju koja nije u interesu većine onih koji u njoj žive, a posebno nije u interesu Hrvata.

SDF je i u Hrvatskoj postao relevantan sugovornik, primjerice u raspravi o Ustavnom zakonu o nacionalnostima, kako se u rujnu radno nazivao zakon koji je trebao regulirati položaj i prava nacionalnih manjina. Gostujući u HTV-ovoj emisiji "Spektar", Pupovac je kazao da taj zakon mora sadržavati sve elemente novog hrvatsko-srpskog sporazuma koji je jedino rješenje za trajni mir i stabilnost Hrvatske. Za SDF su Srbi u Hrvatskoj suveren narod koji zajedno s predstavnicima Hrvata odlučuje kako iznutra urediti Hrvatsku (primjerice strukturu parlamenta, o čemu odlučivati konsenzusom, o čemu većinom i kakvom, pitanje županijskog ustroja i drugo). Za SDF dvojni suverenitet nije suprotan građanskom suverenitetu. U istoj emisiji tadašnji potpredsjednik Vlade i predsjednik komisije za izradu spomenutog Ustavnog zakona Zdravko Tomac odbacio je ideju Hrvatske kao zemlje dvojnog suvereniteta – Hrvatska mora biti država u kojoj hrvatski narod nije ograničen u donošenju svojih povijesnih odluka.

Pismo premijeru Franji Greguriću iz veljače 1992.

SDF je nastojao djelovati i u Srbiji. Ubrzo nakon sastanka u Karlovcu predstavnici SDF-a predvođeni Pupovcem zaputili su se u Beograd, gdje su predstavnicima tadašnje vlasti i opozicije nastojali objasniti za što se zalažu. Njihov posjet ostao je uglavnom neprimijećen jer su ga beogradski mediji većinom ignorirali. Podršku SDF-u pružila je koncem listopada skupina od 47 srpskih intelektualaca liberalno-demokratske orijentacije. Mahom je riječ o ljudima koji su već godinama bili protivnici režima Slobodana Miloševića, ali i protivnici opozicije kakvu su tada utjelovljivali Vuk Drašković i Vojislav Šešelj. Podršku SDF-u dali su, među ostalima, Vesna Pešić, Nataša Kandić, Ivan Čolović, Žarko Korać, Mirko Tepavac i drugi.

Srpski demokratski forum i formalno je osnovan 8. prosinca 1991. godine u Zagrebu, gotovo punih pet mjeseci nakon što je počeo djelovati, a u trenutku osnivanja bio je etablirana organizacija i u zemlji i u inozemstvu. Kao udruženje građana registriran je 27. prosinca 1991. Od početka je imao tri stupa djelovanja: bio je kontrapunkt politici srpskog secesionizma u Hrvatskoj, njegovo je djelovanje bilo mirovno i protivio se podjeli na ruralne (krajinske) i urbane (izvankrajinske) Srbe.

Od osnutka u Lipiku SDF je nastojao snažiti svoju organizaciju, a osim pokušajima uređenja položaja Srba u Hrvatskoj i zaustavljanja rata bavio se i prikupljanjem podataka o kršenjima ljudskih prava Srba u Hrvatskoj. Već početkom 1992. raspolagao je prilično preciznim podacima (ali nepotpunim), a o događajima je obavijestio tadašnjeg predsjednika Vlade Franju Gregurića. U pismu se navodi da je riječ o ljudima koji ničim nisu dali povoda za sudbinu koju su doživjeli. Navodi se da je iz Hrvatske zbog pritisaka, fizičke nesigurnosti i straha izbjeglo između 30 i 40 posto Srba, samo iz Zagreba je od početka listopada otišlo njih 20.000. U Hrvatskoj je zbog "čiste odmazde i razbojničkog zločinstva" pobijeno nekoliko stotina Srba, procjenjuje se njih 400, "tzv. lojalnih Srba koji ni na koji način nisu ugrožavali ni poredak ni druge građane". SDF je imao informacije o zločinima u Gospiću, Pakracu, Osijeku, Daruvaru, Zagrebu i drugim mjestima. Navodi se i da je na područjima koja nisu zahvaćena ratom uništeno više tisuća zgrada građana srpske nacionalnosti, mnogi su Srbi ostali bez posla jer su "trofazni", "čede", "boljševici" ili "snajperisti". Srbi ostaju bez svoje imovine, izbacuje ih se iz stanova, one koji se vraćaju iz izbjeglištva sumnjiči se i maltretira, a Srbi u Hrvatskoj generalno su demonizirani. O svemu tome obaviješten je, i ne prvi put, Gregurić.

SDF je svoje djelovanje nastavio sve vrijeme rata, i mnogo poslije rata. Za vrijeme rata njegov se status nije bitno promijenio – za jedne, hrvatske vlasti, uglavnom je bio skupina ljudi s kojima se da razgovarati, ali su sumnjivi zato što su Srbi, a za druge, srpske vlasti, uglavnom je bio skupina ljudi s kojima se i može razgovarati, ali su u osnovi izdajnici srpstva. To da je SDF 1992. javno tražio od Srbije i Crne Gore da priznaju Hrvatsku kao preduvjet okončanja rata i uređenja odnosa uglavnom se nije primjećivalo.