Ćirilica je vazda vibrantna tema u hrvatskom javnom prostoru, i, nema ni tjedna ni mjeseca bez prirodnog podražaja eda bi se makar i jedan jedar razlog propustio u situ pomnje, a da se o njoj ozbiljnije ne piše ili govori. Nagađam da je takav nekakav interes potaknut i motiviran neprirodnim i pomalo skarednim njezinim izopćenjem iz opće ovdašnje kulture, budući su njome ispisani neki među najvažnijim hrvatskim dokumentima? Eh, kad bi kolektivno neznanje bilo u iole zrcalnom odnosu naprama ukupnosti znanja u koje se i kunemo i kladimo...
Eno, koliko ima da je u Omišu nekakav ćosavi i čubavi mamlaz, čiji su roditelji pri odgoju očito napravili nedosuđeni prekršaj za crveni karton, u naponu kratkog spoja u obama mozgovima – i onom malom i onom, sva je prilika, još manjem – nogama iskasapio ploču s ćiriličnim natpisom? Istog sam se časa, ne znam zašto, sjetio naslova knjige kazališnih eseja Ranka Marinkovića, čije je puno ime ovo: "Nevesele oči klauna"... Jasno, široku bi elaboraciju zahtijevala genijalna sintagma vješto skrojena, "nevesele oči klauna", koju bi se moglo obrazlagati i s aspekata književnosti i teatrologije, i s vidikovca sociologije i psihologije, ali jamačno i s promatračnice antropologije i psihijatrije. Neslučajna motivacija, vjerujem, pri mojoj inspiraciji bila je datost što se riječ klaun rimuje s imenicom – majmun.
Premda, o majmunima sve najbolje.
Kad se bio stao topiti dvanaesti vijek u klepsidri vremena, nastao je najstariji dosad pronađeni dokument pisan hrvatskim jezikom, konkretno čakavskim jezikom. Bila je to "Povaljska listina" napisana na pergamentu i, gle vraga, na – ćirilici
Lako za Marinkovića, rečeni mamlaz nije poslušao ni univerzalnu poruku Tina Ujevića, onu iz "Igračke vjetrova", kad promućurni Vrgorčanin, i delikatni cinik, onomad preporuči: "Pati bez suze, živi bez psovke,/ i budi mirno nesretan." Čuj ovo: "i budi mirno nesretan"... Bit će da mladi tumban Ujevića nije obadavao zarad toga što je ovaj svoje najbolje knjige tiskao baš u Beogradu, pa još na ćirilici!? "O, sancta simplicitas!" – precizno bi dijagnosticirao slučaj Jan Hus. A u sklopu umjetničkog festivala Almissa Open Art što je bio upriličen na Poljičkom trgu u Omišu, umjetnik Anand Štambuk na famoznoj je ploči i ćiriličnim i latiničnim pismom poslao sjajnu kršćansko-humanističku poruku: "Kad se Srbin i Hrvat slože i olovo plivati može."
Ali ne, je li koja ratna trauma i sanirana, a rana možda počela i zacjeljivati, naravno, vazda se nađe nekakav namćor i noćobdija koji će noktom oderati krastu u potrazi za vonjem friško prokapane krvi...
A onda je nedavno stigao i službeni popis stanovništva u Hrvatskoj, učinjen 2021. godine, i, naravno da je odmah kanonada verbalnog topništva ponovno počela padati po Vukovaru, odnosno ćirilici. Tamo je registriran pad stanovnika srpske zajednice ispod trećine ukupnog broja žitelja, čime se nisu stekli zakonski uvjeti da manjina ima i nadalje pravo na svoj jezik i pismo.
Vlasti u Vukovaru promptno su zaprijetile progonom ćirilice iz grada, javno i jadno deklarirajući vlastiti primitivizam, ter potvrđujući onu narodnu kako jedna pokvarena jabuka izaziva truljenje svih plodova u kašeti. A tako je fino počela ova 2023. godina, sva u duhu kršćanske i humanističke zajedničkosti: u zagrebačkom hotelu gdje je Srpsko narodno vijeće upriličilo tradicionalni božićni domjenak i okupilo moćnu reprezentaciju nikad jaču dosad, poslane su nedvosmislene poruke pomirbe i uspostave trajnog mira koji nema alternativu. Bremenito povijesno naslijeđe na ovim prostorima ima dijalog kao jedinu stvarnu šansu za prevenciju ikakvog budućega rata i krvoprolića. No, u nas vazda tinja neugasiva težnja za gnojnom netrpeljivošću i dubokim podjelama.
Sustavno blaćenje ćiriličnog pisma tim je jadnije što Hrvatska napokon postaje u punoj mjeri istinska Europa: s otvorenim granicama do Baltika i Atlantika, zajedničkom valutom i kulturom za koju je i Hrvatska kroz vjekove dala značajnijih doprinosa. S druge, pak, strane, Srbija – ma koliko (na vlastitu štetu!) ekvilibrirala između civilizacijske Europe i inkvizicijske Rusije – ipak je povukla neočekivani potez i u Vladu Srbije imenovala – Hrvata! Vođu Hrvata u Vojvodini: takoreći vukovarskom šoru i sokaku, komšiluku s kojim su Hrvatska i Srbija povezane i kulturom i poviješću, i glazbom i folklorom, i jezikom i pismima...
A što ćirilica zapravo predstavlja Hrvatima i hrvatskoj baštini?
Ergo, hodeći po sve češćem zvučnom tragu halabuke koja se, u ovo naše recentno doba, redovito podiže oko ćirilice, uvijek nam iznova važnim ima biti pravo doprijeti do godine 1184. Pa ponovimo onda: kad se bio stao topiti dvanaesti vijek u klepsidri vremena, nastao je najstariji dosad pronađeni dokument pisan hrvatskim jezikom, konkretno čakavskim jezikom. Bila je to "Povaljska listina" napisana na pergamentu, neka vrsta pravne isprave o posjedu iz kartulara benediktinskog samostana svetog Ivana Krstitelja u Povljima na Braču, a bijaše napisana, gle vraga, na – ćirilici. Oni sa svilenijim ušesima kazat će hrvatskoj ćirilici, da se njihovi tankoćutni bubnjići, nacionalistički stremeni i ksenofobni nakovnji srednjih ušiju u klaustrofobičnosti lubanje ne bi našli ugroženi pored toliko kulture. Kao da je ovdje važno je li ćirilica hrvatska, domaća, iz Primorskog Dolca ili Dugopolja, ili je ćirilica, baš kao i latinica, jedna važna tekovina svjetske uljudbe i pismenosti.
Pripadam onoj generaciji kojoj je učenje ćirilice bila osnovnoškolska obaveza. To što čitam i pišem ćirilicu, majuskolama i minuskolama, smatram bogatstvom vlastite osobe. Biti ćirilično pismen, bolje je nego biti latinično moralno i duhovno nepismen
Najstariji, dakle, dokument s ikojim hrvatskim jezičnim tragom na sebi nosi sadržaj ostavljen ćiriličnim pismom, potječe s kraja XII. stoljeća, a do nas je dopro sačuvan u vidu prijepisa, datiranom 1. prosinca 1250. Znaju li to oni koji se grozničavo zajapure već pri samom spomenu ćirilice, a nekmoli i pri suočavanju s mogućnošću njezine aktivne primjene?
E, pa kao što u Hrvatskoj postoji Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva, i obilježava se 22. veljače – čime apodiktički potvrđujemo i dokazujemo svoju svijest o važnosti pisane nam baštine – zašto ne bismo mogli proglasiti i Dan hrvatske ćirilice i ćirilištva pa ga slaviti 1. prosinca, u nadnevak kad je, eno, 1250. godine i bila pronađena sama "Povaljska listina", najstariji hrvatski dokument?
Istinabog, novija povijest na našem prostoru poškropljena je krvlju, a blato zemlje i krvi traži odgovore... Krivo može biti pitanje prije puta do pravog odgovora, ali kriv može biti i odgovor sam. Krivo može biti i vrijeme. Taj krvavi glib u nas prouzročen je u ratu ne sa Srbima, već s onim huljama među njima, istočnjačkim iredentistima, što su bili zadojeni velikosrpskim huškanjima od strane vlastitih vođa. Da, na našem terenu. Srbi pišu ćirilicom. I hulje njihove i huškači, ali i ljudi među njima, prijatelji naši i pravednici. No, ćirilica ne može sinonimom za Srbiju biti. Tolstoj i Dostojevski, Puškin i Jesenjin najljepše stranice svjetske književnosti napisali su baš na ćirilici.
Pa i "Poljički statut" iz 1440. godine, napisan u susjedstvu onoga mamlaza iz Omiša, čije je roditelje obilježio pad koncentracije pri odgoju. A i prvi pokušaji objavljivanja Biblije na nekom hrvatskom jeziku, na čakavskom jeziku, bili su učinjeni na ćirilici. Jerbo, Stipan Konzul i Anton Dalmatin u Njemačkoj su, u Urachu, još 1562. i 1563. godine na ćirilici štampali svoj prijevod kompletnoga Novog zavjeta u dva sveska. I na glagoljici također. Znaju li naši čistokrvni dušobrižnici u Hrvatskoj, što marljivo progone ćirilicu, pročitati ili napisati ama i jedno slovo na glagoljici, tom također starom hrvatskom pismu? Bi li oni možda čak i spalili Sveto pismo na ćirilici? A, vidjesmo, prvi Novi zavjet tiskan na nekom hrvatskom idiomu, eto, bio je baš na ćirilici...
Ne zaboravimo ni da je ćirilica pokrivala velik prostor Dalmacije, o čemu je sa znanstvenom aparaturom kompetentno pisao i Branko Fučić, navodeći i crtajući kako su granice njezine uporabe činila koritâ rijekâ Krke i Vrbasa. Pa zar onda doista ne bi bilo kulturološki itekako važno za domaću nam uljudbu, proglasiti 1. prosinca kao – Dan hrvatske ćirilice i ćirilištva?
I, prije nego što se počne difamirati i kompromitirati ma koji i ma kakav fenomen ili svojstvo, jezik ili pismo, valjda bi pristojno bilo malo se informirati i raspitati, podučiti i obrazovati što, u stvari, predmet napadanja u suštini jest. Jerbo, kad bi nagrizatelji svega ćiriličnog doznali da su "alphabetum cyrillicum" iliti klimenticu izmislili negdje u Bugarskoj ili Makedoniji potkraj IX. ili spočetka X. stoljeća (njezino se tvorstvo pripisuje sv. Ćirilu makar za to nema egzaktne scijentističke potvrde), zacijelo bi se disonantnost hajke na nju ponešto ublažila, ako ne i sasvim tonalno ugodila. Nadalje, upravo je s Balkanskog poluotoka ćirilica dospjela i do Rusije: nije ćirilica "ruska", kakvom se čini u percepciji našeg stanovnika, ali nije ni ekskluzivno "srpska", s obzirom na to da su je s ponešto kompliciranije glagoljice transliterirali Bugari, odnosno Makedonci... I, hoće li sad, po hrvatskoj prijesnoj analogiji, Ukrajinci tražiti ukidanje ćirilice zbog dušmanske agresije Rusije na njihovu zemlju?
Čakavština na ćirilici iz 1184. godine, ovjereni prijepis iz 1250. – "Povaljska listina" (Foto: Pero Dragičević)
Pripadam onoj generaciji kojoj je učenje ćirilice bila osnovnoškolska obaveza. To što čitam i pišem ćirilicu, majuskolama i minuskolama, smatram bogatstvom vlastite osobe; istovjetno onom odjeku koji prepoznajemo po pučkoj maksimi: "koliko jezika znaš, toliko ljudi vrijediš". Nije pametno ništiti dio naše bogate kulture iz tupih političkih ili inih neukih razloga. Biti ćirilično pismen, bolje je nego biti latinično moralno i duhovno nepismen. A nije baš odlika pismenosti da se domaća nam pisanost – štoviše, njezini sami počeci, fundamenti – neutraliziraju kiselinom koja nagriza i rastače. Zašto bismo onda iz svoje kulture amputirali vrijedan ekstremitet koji našu povijest čini vitalnijom i bogatijom, reljefnijom i univerzalnijom?
Iz svega dosad izrečenoga jasno je da struganje ćirilice iz tezaurusa baštine jedne uljudbe zapravo je oinvalidnjenje njezine kulture, njezinog identiteta, njezinog postanka; struganje ćirilice tada je ruganje samima sebi, čupanje vlastitih korijena, te istinska diploma tuposti, sjajna verifikacija gluposti kojoj je još Krleža tepao frazeološkom kovanicom "svemirska sila".
Zaista, zaista kažem vam, bolje je biti ćirilično kulturno pismen, nego latinično moralno i duhovno nepismen...
A da bi čeljade samoga sebe, u ovo naše recentno doba, imalo potrebu potvrditi kao relikt evolucijski osakaćenog majmuna, e, to mora biti torzoidni i obogaljeni razum što do detalja iscrtava hiperrealističku sliku smanjene intelektualne upotrebljivosti i, nažalost, demonstrira jednu od žilavijih i življih tendencija u našem društvu friškijega doba. Naravno da to počiva na ideološkim postamentima, te da takvu vrstu pogane subverzivnosti i destruktivne bestijalnosti artikuliraju vrlo grlati pripadnici i moralni invalidi s akutno ekstremne desnice na hrvatskoj političkoj skali.
Pad koncentracije pri izradi i provedbi našega obrazovnog sustava i jest doveo do mjestimične disfunkcionalnosti vlastite nam države, pa je ona samu sebe dovela u talačku poziciju gdje nije u stanju suzbiti vrlo otvoreni govor mržnje i profilaciju međuljudske netrpeljivosti u javnom prostoru. To se evidentno manifestira u mogućnosti da oni koji bi trebali biti pod stručnim nadzorom specijaliziranih institucija u Republici Hrvatskoj, u Republici Hrvatskoj pišu i objavljuju na tjednoj bazi takozvane novine, dok se s tobože objektivnim "novinarstvom" u svojim skarednim i manipulativnim prilozima i razgovorima javljaju s televizijskih ekrana i tri do četiri puta sedmično.
A naš premijer, također u cikličkim bugarenjima s vremena na vrijeme, lamentira kako nam u društvu cvate radikalizam. Pa naravno da cvate: eno ga u vrlo njegovanim lijehama sredinom šetemane na kioscima, eno ga svaku drugu večer po uru vremena na patuljastim televizijicama i francavim portaloidima. Eno ga, i evo ga, tog radikalizma, jer pristajemo na talačku situaciju u kojoj se zakoni provode selektivno, a mamlazi puštaju kroz školu iz razreda u razred bez kućnog odgoja i usvojenog obrazovnoga gradiva. Pa se onda na jednom mjestu nekažnjeno mogu čekićima razbijati službene tabele s hrvatskim državnim grbom, a na drugom nogom lomiti ploče s humanističkom porukom na sebi. U Vukovaru su nastradali i ćirilica i latinica i državni grb, dok su u Omišu istriskani "samo" ćirilica i latinica... A podsjetimo li se kako je u vandalskom pohodu na ušću Cetine posrijedi bilo govorenja o umjetničkom djelu, e, onda su tu već i simptomi za čistu dijagnozu neke šporke bolesti...
A dok do toga ne dođe, do prolijevanja krvi, dotad ćemo i nadalje imati ustrajnu – s onoga (zatočenoga) vrha države šutnjom odobrenu – više latentnu i manje otvorenu propagandu: najmanje jednom tjedno na kiosku, i najmanje triput sedmično na televiziji. Prolijevanje krvi, u narodima gdje se njeguju veze sa svojim precima primatima, jedini je način da se načini država...
Ali, nećemo se dati, nećemo na to pristati... Zaista, zaista kažem vam: ne dirajte ćirilicu, uspomenu u meni, ne dirajte ćirilicu, jer mir će se vratiti! Na dobro nam, nama kulturnima i nama pismenima, doskora došao 1. prosinca – Dan hrvatske ćirilice i ćirilištva.
Smrt fašizmu!
Vazda budi!
