Suradnja pisaca južnoslavenskih naroda puno je starija od jugoslavenske države, a nakon stvaranja države bezbrojni su primjeri ne samo suradnje, već i prožimanja. Uostalom, naše su književnosti prepune primjera pisaca tzv. dvojne, ili čak trojne pripadnosti, da spomenemo samo kapitalce: Ivu Andrića (srpska-hrvatska-BiH), Vladana Desnicu (hrvatska-srpska), Mirka Kovača (srpska-hrvatska-crnogorska), Boru Ćosića (srpska-hrvatska)… Specifične primjere srpske i crnogorske književnosti da i ne spominjemo. Stoga srpska književnost hrvatskoj nikad ne može biti isto što i bugarska (ma što uvaženi profesor Stanko Lasić o tome mislio).
Suradnju hrvatskih pisaca u srpskim časopisima i obratno ili objavljivanje knjiga tamo, iza sadašnjih državnih granica, da i ne spominjemo. Prve tri zbirke pjesama Tina Ujevića objavljene su Beogradu i Nikšiću. Pa i u vremenima socijalističke Jugoslavije takva je pojava bila normalna. Čak i pisci, koje je pratio glas da su nacionalisti, objavljivali su često i rado knjige preko današnjih granica (primjerice, Donat i Šoljan), a u Zagrebu je, recimo, objavljena jedna od najvažnijih knjiga suvremene srpske književnosti ‘Grobnica za Borisa Davidoviča’, a nedugo zatim i Kiševa sabrana djela. U prestižnoj biblioteci HIT zagrebačkog Znanja srpski su pisci bili podjednako zastupljeni kao i hrvatski.
Što se dogodilo nakon 1991.? U prvoj fazi bili smo suočeni s naglašenim nastojanjem državnih institucija da se onemoguće sve kulturne veze, pa i književne. Tome su se odupirale tek dvije disidentske skupine okupljene oko alternativnih, disidentskih novina: Ferala i Arkzina. Situacija se unekoliko izmijenila nakon promjene vlasti u Hrvatskoj i Srbiji početkom dvijetisućitih. Hrvatski pisci češće objavljuju kod srpskih nakladnika, srpski kod hrvatskih. Međutim, zajedničko tržište knjiga ne postoji iako svi govore kako nema previše smisla da se iste strane knjiga prevode istodobno i u Beogradu i u Zagrebu i u Sarajevu. A još manje smisla ima da isti naslov ‘domaćeg pisca’ izlazi (i to na istom pismu) i u Srbiji i u Hrvatskoj.
Osobno sam na obnovi suradnje radio kao glavni urednik časopisa ‘Sarajevske sveske’ koji je u razdoblju 2002-2017. okupljao vodeće književnike iz regije; izlazio je u dva dvobroja godišnje, financiran uglavnom sredstvima EU i fonda Otvoreno društvo. Mislim da smo, ponajprije zahvaljujući zalaganju operativne urednice Vojke Đikić Smiljanić ostvarili visoku literarnu razinu i ostavili snažan pečat u bar djelomičnom rekonstruiranju pokidanih književnih veza. Tih godina su Hrvatsko društvo pisaca i Srpsko književno društvo planirali pokretanje zajedničke književne revije koja se trebala zvati ‘Matoš ekspres’, ali je ideja propala zbog nemogućnosti da se nađu financijeri.
Čini mi se, međutim, da je danas suradnja potpuno prepuštena nekolicini entuzijastičnih pojedinaca, koji vode male izdavačke kuće (Dejan Ilić, Vladimir Arsenijević, Buybook).
Međutim, pojavom interneta suradnja je poprimila posve nove oblike: literarni blogovi, elektronska izdanja knjiga (uglavnom piratska), društvene mreže; sve je to pridonijelo da se visoko podignuti zidovi, koji bi trebali spriječiti kulturnu razmjenu, ipak preskaču.
