Knjiga ima izuzetnu važnost, jer dokumentira 300 godina postojanja srpske zajednice u Imotskoj krajini, njen suživot s Hrvatima i stradanje u ratu 90-ih, rečeno je na predstavljanju knjige "Srbi u Imotskoj krajini" autora Božidara Simića upriličenom 24. novembra u prostorijama Biblioteke Srba u Hrvatskoj u Zagrebu.

- Prikupljajući podatke za svoj istraživački rad, ustanovio sam da su se te teme rijetko obrađivale i da se nitko nije dublje uhvatio posla. Štoviše, ljudi nisu znali da u Imotskoj krajini žive Srbi. Prva saznanja proizlazila su iz tekstova i priča, a brojne informacije mogle su se naći u arhivskim dokumentima. Zato sam nastojao da ta knjiga bude drugačije od prethodne u kojoj sam pisao o Srbima u Cetinskoj krajini - rekao je Simić.

- Prvi dio obrađuje bližu i daljnju prošlost Imotske krajine, drugi 160 pravoslavnih porodica prema prezimenima i titulama koje su neki njihovi članovi nosili, treća donosi crtice vezane za sudske parnice u Kotarskom sudu u Imotskom, dok četvrti dio čini više priloga- istaknuo je i zahvalio uredniku Milanu Šarcu i izdavaču Srpskom narodnom vijeću iz Zagreba.

Naglasio je da su Srbi na područje Imotskog došli kao svojevrsni krajišnici. Kad je 1717. Mletačka republika otela Imotski od Turaka, u naredne dvije godine došli su katolici, onda i pravoslavci.

- Oni su 1719. godine došli na poziv providura Mocceniga koji se ranije uvjerio u njihove borbene vještine i dogovorio doseljavanje iz Popovog polja, Carina, Zubaca i drugih mjesta. Ti su ljudi naseljeni u prazne turske kuće. Bili su oslobođeni od kuluka, a njihov je zadatak bio da u slučaju turske navale preko granice - koja je i danas na tom mjestu - sa svoje četiri čete (banderije) brane Imotski i druge pogranična utvrđenja. Tako su tamošnji Srbi, isprva 44 porodice, bili i ostali jedna pravoslavna enklava u većinskoj rimokatoličkoj sredini – objašnjava autor.

Nažalost, kako je primijetio Simić, citirajući onovremene spise, nakon 130 godina od doseljenja nisu znali ništa o svojoj historiji. Sjećali su se jedino hajduka jer je hajdučija u tom kraju bila prisutna. Podsjetio je i na veliku važnost sveštenika Spiridona Margetića koji je za sobom ostavio brojne zapise.

- Tokom nekoliko mjeseci od izlaska knjige, čiji je cilj bio da se sačuva razasuto historijsko blago o Srbima u Imotskoj krajini, nije bilo nikakvih negativnih reakcija. Štoviše, knjiga je potakla grupu ljudi porijeklom iz tog kraja da pokrenu pitanje koncentracionog logora za Srbe u Glavini, o čemu se do tada nije govorilo - podvukao je Simić.

Naučnik i jedan od suradnika na knjizi Filip Škiljan govorio je o suradnji sa Simićem s kojim se upoznao prije sedam godina preko Dušana Stojanca, još jednog srpskog aktivista, kada je skupljao građu o Srbima u Cetinskoj krajini i uvjerio se u Simićevo izvrsno poznavanje materije.

- Kad smo prikupljali iskaze stanovništva, ispostavljalo se da je Simić bolje znao povijest njihovih porodica od njih samih - rekao je Škiljan i podsjetio da je po popisu iz 1991. u Imotskom i okolnim selima živjelo 1140 Srba, da bi se po popsiu iz 2011. taj broj više nego prepolovio i sveo na njih 508, prije svega zbog gubitaka u ratovima, ekonomskim migracijama, ali i svemu onom što se dešavalo 90-ih kad su ljudi protjerivani ili se plašili da se izjasne što su.

Književnik i novinar Ante Tomić naglasio je da nitko od dva naroda koji tamo žive nije autohtoniji ili da ima više prava, jer su u taj kraj stigli istovremeno. Ukazao je na važnost postojanja knjige koja dokumentira historiju, kako srpske zajednice, tako i samog kraja u kojem je živjela i živi, čak i nakon uništavanja kuća u selima i prisiljavanja ljudi na izbjeglištvo. Zato je knjiga Božidara Simića važna jer u svijest današnjih generacija vraća upravo one kojih više nema – imotskih Srba, čiji je doprinos razvoju kraja i grada zaista nemjerljiv - rekao je Tomić.

Novinar Saša Kosanović u knjizi se pozabavio događajima 90-ih.

– Pisati o 90-im kao Srbin iz Imotskog, znajući da će to čitati ljudi iz Imotskog, bilo je prilično zahtjevno, s obzirom da je i tamo suočavanje s prošlošću manjkavo. Nitko ne zna da su rušene kuće u Nebriževcima ili Crnogorcima ili se tvrdi da su ti ljudi sami otišli, pa je netko palio napuštene kuće. Oni su otjerani. Kad nisu htjeli otići sami, kuće su im uništavane da bi ih se natjeralo na odlazak iz kraja u kojem imaju pravo živjeti- kazao je Kosanović Podsjetio je da su Srbi imali brojne parcele na istoku Imotskog, pa je na zemlji koju je prodala jedna od srpskih porodica sagrađeno i katoličko groblje.

- Ti ljudi koji danas žive u strahu u Imotskom ili su po Srbiji i drugim zemljama trebaju da im se prizna da im se 90-ih desilo zlo - rekao je Kosanović, podsjetivši da su od 1990. Srbima na razne načine slane poruke da su "strano tkivo" i da nisu poželjni u gradu. Ipak, ima i pozitivnih primjera.

- Kad je počeo rat, a pop otišao, ikonostas i druge dragocjenosti iz pravoslavne crkve u Glavini ljudi su dali na čuvanje gvardijanu samostana u Imotskom koji je, kad se pop vratio 1999. uručio što mu je povjereno i tako je ikonostas dan danas u crkvi - rekao je Kosanović.

U živahnoj raspravi koja je uslijedila nakon predavanja moglo se čuti da su se za vrijeme ratova, uključivši i Drugi svjetski rat, ljudi međusobno pomagali, pa su i svećenici skrivali pripadnike druge vjere od ustaša, odnosno od četnika. Ipak, koliko god su se ljudi međusobno uvažavali, mješoviti brakovi do iza 1945. nisu bili rado dočekivani, čulo se u diskusiji.

U dvorani je bilo dosta ljudi porijeklom iz Imotske krajine, pa je i Branko Ivkošić ukazao da je nad Srbima 90-ih genocid iskazan i u knjigama u kojima nije spomenut nitko od Srba, ili da u Nebriževcima ne postoji ni znak s imenom tog srušenog sela.

– Grupa vucibatina vrši teror i nad Srbima i nad Hrvatima, pa bi i jedne i druge trebalo braniti od takvih Hrvata - bio je rezolutan Ivkošić.

Knjiga je do sada izazvala veliku pažnju s obzirom na brojne upite Imoćana i njihovih potomaka iz cijelog svijeta o prošlosti njihovih porodica, a u izgledu je i da s obzirom na interes doživi svoje drugo izdanje. A Simić, koji je inače i predsjednik VSNM Splitsko- dalmatinske županije, priprema i treći dio trilogije o Srbima na području Srednje Dalmacije – "Srbi splitskog zaleđa i trogirske i kaštelanske zagore".