U Glini je 8. rujna 1845. održana proslava stote godišnjice Prve banske pukovnije uz svečanu posvetu novih zastava, o čemu su izvijestile Novine horvatsko-slavonsko-dalmatinske iz Zagreba. Prema opširnom izvještaju, ovoj proslavi prisustvovali su vojnici ‘obojega věroizpovědanja’, zapovjednik pukovnije pukovnik Josip Jelačić i ban, koji je tom prilikom došao iz Zagreba. Čini se da je ova proslava bila povod da se na prostoru između nekadašnje vojne utvrde i civilnog naselja, na prostoru dotad poznatom kao glinski trg, posadi park.
Jelačić je 1848. godine postao ban, međutim, park se i dalje razvijao, a značajne zasluge za njegovo daljnje uređenje i proširenje imao je pukovnik Antun Benko, koji je 1854. postao zapovjednik Prve banske pukovnije. U njegovo vrijeme izrađen je tlocrt parka, koji se prvi put javlja na planu Gline iz 1856. On nam otkriva da je zasađen drvored u obliku kvadrata s obje strane staze. Staze su obuhvaćale dvije dijagonale i središnju poveznicu koja je bila poveznica župne crkve i druge strane trga. Na samome središnjem dijelu nalazio se kružni središnji prostor oko kojeg je zasađeno šest stabala. Također je uređen jugozapadni dio parka s vijugavim stazicama i travnatim otocima u kojima je posađeno ukrasno grmlje. Oko parka se nalaze zgrada glavne komande i pukovnijski uredi, stanovi pukovnika, potpukovnika, prvog i drugog majora, stanovi upravnog i građevnog kapetana. Također su ondje zatvor i ured vojnog suca, zatim škola, župni stan i župna katolička crkva, dok se parohijska pravoslavna crkva smjestila u glavnoj ulici, koja se nastavlja na park.
Nakon razvojačenja Vojne krajine i njenog pripajanja civilnoj Hrvatskoj, u Glini je 16. rujna 1877. svečano posvećena zastava glinskog domobranskog bataljuna, u katoličkoj, a zatim i u pravoslavnoj crkvi, a iza toga donesena je zastava u park, gdje su po tradiciji svečano zabijani čavli. Zatim je u petrinjskom listu Banovac od 23. kolovoza 1890. objavljen članak župnika Pavla Lebera ‘Župa glinska’ u kojem, između ostalog, piše da je ‘drvored na glinskom trgu’ zasađen 1845.
Krajem devetnaestog stoljeća zasađen je i sjeveroistočni dio parka, a početkom dvadesetog osnovan je ‘Klub za poljepšanje mjesta Glina’, piše petrinjski Banovac od 13. prosinca 1902. Čini se da je upravo njegovom inicijativom tada postavljena ukrasna drvena ograda oko parka, dok je u sjeveroistočnom dijelu uz ulaz na jednoj od dijagonala izgrađena drvena vrtlareva kućica. Izgled tadašnjeg parka zabilježio je fotografskim aparatom Vaso Jakšić, poznati glinski tiskar i knjižar, koji će napraviti čitavu seriju razglednica Gline tog vremena, među kojima istaknuto mjesto zauzimaju razglednice glinskog parka ili Šetališta.
Na povijesnim razglednicama tog vremena, Šetalište se nalazi na Jelačićevom trgu, koji je nakon stvaranja nove i zajedničke države Kraljevine SHS preimenovan u Trg kralja Aleksandra, kako nam otkriva Katastarska mapa porezne općine Glina iz 1924. Ovaj naziv zadržan je sve do atentata i smrti kralja, kada je na sjednici Općinskog odbora od 29. prosinca 1934. predloženo da se Trg kralja Aleksandra nazove Ulica Kralja Aleksandra, a dosadašnje Šetalište nazove Šetalištem Kralja Petra II. ‘Kako su ulica, šetalište i trg o kojima je reč na najlepšem mestu u Glini i po svom spoljašnjem izgledu dostojni da nose ovako visoka imena, Ministarstvo se slaže sa izveštajem područnih vlasti i mišljenja je da se ovo odobrenje može dati’, piše u odgovoru Ministarstva unutrašnjih poslova od 12. rujna 1935. Nedugo zatim, objavljen je i članak ‘Poljepšavanje Gline’ u kojem piše: ‘Općinska uprava dala je postaviti klupe kroz cijelu Zrinjsku ulicu do kolodvora. U najskorije vrijeme pristupiće se i uređivanju glinskog parka’, piše petrinjski Banovac od 18. travnja 1937. Nije nevažno spomenuti da je u to vrijeme općinski načelnik bio Svetozar Davidović.
Drugi svjetski rat i splet povijesnih okolnosti doveli su do sloma Kraljevine Jugoslavije i stvaranja ustaške NDH, koja je ideološki i politički bila dio ‘novog evropskog poretka’ pod dominacijom nacističke Njemačke. U rano jutro 12. travnja 1941., kao prethodnica njemačke 2. Armije, u Glinu je prva ušla njemačka 14. Panzer divizija (oklopna). Prema memoarskom zapisu Milana Despota, predratnog novinara i člana ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, ‘proglašena je NDH u atmosferi ratnog ambijenta. Glina je puna njemačke vojske. Tenkovi izrovaše prekrasni park i korzo, gdje su se naselili. I sve gaze, uništavaju nasade, ograde, sve što im smeta.’ No nedugo nakon odlaska njemačke vojske otpočeo je ustaški teror, koji je kulminirao genocidnim masakrom u noći s 12. na 13. svibnja 1941., kada je u obližnjoj Prekopi pobijeno oko 400 Srba iz Gline, među kojima su se također našli Svetozar Davidović i Vaso Jakšić.
Od 23. do 25. studenog 1943., prilikom neuspješnog pokušaja oslobođenja grada, vodila se bitka za Glinu između ‘Regiment Dänemark’ njemačke 11. SS dobrovoljačke Panzer (oklopne) grenadirske divizije ‘Nordland’, u sastavu njemačkog Wehrmachta i Sedme banijske udarne divizije, koja se vratila na Baniju nakon što je prošla teške bitke na Neretvi i Sutjesci. Prema sjećanju dr. Damira Mirkovića (1933.), rođenog Glinjanina i umirovljenog sveučilišnog profesora sociologije, ‘najmanje 12 Danaca poginulo je u tim borbama, pa su njihova trupla bila sahranjena u ljesovima i pokopana u središtu našeg parka. Par mjeseci kasnije Danci su se iz Gline povukli prema Petrinji i pri odlasku iskopali ljesove sa sahranjenim vojnicima, natovarili na kamione i otišli.’ Mirkovićeva sjećanja potvrđuju i dvije sačuvane fotografije grobova okupatorskih vojnika.
Nakon oslobođenja Gline 11. siječnja 1944. i konačnog oslobođenja zemlje 9. svibnja 1945., odlučeno je da se na mjestu uništene zgrade kotara i kotarskog suda, koje su se nalazile uz park, podignu dvije nove zgrade. Međutim, prilikom gradnje 1947–1948. zgrade nisu obnovljene na istom mjestu, čime su počinjene grube urbanističke pogreške. Nedugo zatim, donesena je i odluka da se park ubuduće zove ‘Park Narodnog heroja Nikole Demonje’, kako piše u zapisniku sjednice Narodnog odbora Gline od 30. ožujka 1948.
Nakon što je donesen novi Regulacioni plan Gline 1955. i prvi Urbanistički plan Gline 1963., u sisačkom listu Jedinstvo od 8. kolovoza 1966. objavljen je članak ‘Više brige o spomenicima’. U tom članku piše kako se u narednim godinama predviđa ‘podizanje Spomen-doma na mjestu pokolja u Glini’ i ‘podizanje spomen-bista narodnim herojima općine Glina u parku’. Nedugo zatim, novine pišu da će uskoro ‘otpočeti radovi na uređenju gradskog parka, koji je do sada bio u lošem stanju. Uredit će se cvjetnjaci, pješačke staze i ograda. U akciji će učestvovati i učenici glinskih škola’, piše sisačko Jedinstvo od 1. listopada 1966.
Godine 1973. na južnom obodu parka izgrađena je nova zgrada Pošte, ne toliko uspješan primjer modernističke arhitekture u staroj povijesnoj jezgri. Zatim je naredne 1974. na mjestu majorove kuće, odnosno porušene stare škole, izgrađen autobusni kolodvor koji je i po svojoj funkciji neprimjeren mjestu uz središnji gradski park, a da se ne govori da je rastočio strukturu parka, da je uvukao jak promet autobusima u središte grada, da je pojačao zagađivanje zraka a posebno se arhitekturom nametnuo i izdvojio od okoline. Premda se Glina ubrzano razvijala, u sisačkom Jedinstvu od 30. siječnja 1975. objavljen je članak ‘Park umro od stida’, u kojem je upozoreno na činjenicu da park ‘u posljednje vrijeme zapuštenošću bode oči mještana, čije primjedbe na njegov izgled postaju sve glasnije’.
Međutim, Jedinstvo od 24. kolovoza 1978. piše da ‘Park mijenja lice’. Prema tom članku, ‘radnici Poduzeća za ceste postavljaju posljednje metre asfalta na puteljke u Spomen-parku narodnih heroja u Glini… I radovi na dovršenju fontane i uređenju memorijalnog dijela parka, gdje će se postaviti poprsja sedmorice narodnih heroja koji su poginuli ili umrli, također su u punom jeku. Kako se očekuje Spomen-park u Glini bit će svečano otvoren uz Dan općine, u listopadu ove godine.’ Tako je i bilo: ‘Na velikom narodnom zboru govorio je Milutin Baltić, sekretar Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske i narodni heroj ovog kraja’, piše sisačko Jedinstvo od 12. listopada 1978., i dodaje: ‘Veliki narodni zbor završen je otkrivanjem spomen-bista sedmorici poginulih i umrlih narodnih heroja općine Glina, što su postavljene u parku narodnih heroja u središtu Gline. Otkrivene su biste Vasilja Gaćeše, Nikole Demonje, Ilije Španovića, Stojana Komljenovića, Jose Marjanovića, Nikole Šakića i Rade Grmuše. Biste je otkrio Milutin Baltić.‘
Narednih godina u parku su postavljene brojne klupe i uvedeno osvjetljenje, te uređeno dječje igralište u sjeveroistočnom i pozornica u jugozapadnom dijelu parka. Potom je 1980. objavljena knjiga župnika Mije Dukića ‘Glina i okolica’ u kojoj autor, između ostalog, piše i o glinskom parku. Zatim su od 6–8. listopada 1984. u Spomen-domu održani simpozij ‘Glina 1284–1944 – 1984.’ i proslava 700 godina Gline. Tim povodom objavljena su i dva prigodna albuma s odabranim motivima Gline, od kojih jedan krasi naslovnica s fotografijom parka. Nedugo zatim, na Dan općine 9. listopada 1985., u parku su svečano otkrivene još tri spomen-biste narodnih heroja, i to Steve Došena, Dušana Ćorkovića i Adama Petrovića-Gigca. Biste su otkrili narodni heroji Đuro Bakrač, Stanko Bjelajac i Milutin Baltić, koji je u to vrijeme član Predsjedništva SR Hrvatske.
Početkom 1990. Glina je razvijenija nego ikada, međutim, njen daljnji razvoj zaustavio je raspad Jugoslavije, ali i privremeni raspad Hrvatske 1991. O tim tragičnim i traumatičnim zbivanjima izvještavala je poznata novinarka HTV-a Heni Erceg i o tome ostavila memoarski zapis ‘Između triju zastava. Banija, srpanj 1991.’ U tom zapisu ona piše: ‘U velikom parku, u samom središtu Gline, brojni tenkovi. Olinjala siva gvožđurija. … Razaznajem da se na prostoru od nekoliko stotina metara nalaze pripadnici jugoslavenske vojske, srpski pobunjenici i pripadnici MUP-a Hrvatske. Tri zastave na uskom prostoru pitomog gradića koji pamti užase ustaškog terora u Drugom svjetskom ratu, ali i mirne dane poraća u kojemu se međusobnim ženidbama izmiješala slika o ‘čistim Srbima’ i ‘čistim Hrvatima’. Ovdje više nitko nije ‘čist’’, piše u njenoj memoarskoj knjizi ‘Ispodvijesti o ratu u Hrvatskoj’.
Završetak vojne akcije Oluja, kojoj je primarni cilj bio reintegracija teritorija, ali ne i ljudi, označio je i početak namjernog sprečavanja povratka Srba, koji su željeli da se vrate i nastave živjeti u Hrvatskoj. Već 23. rujna 1995. Općinsko vijeće Gline donijelo je ‘Odluku o određivanju imena ulicama i trgovima u Gradu Glini’, prema kojoj se prostor oko glinskog parka ubuduće zove Trg bana Josipa Jelačića. Istom odlukom Spomen-dom žrtava fašizma, koji je podignut na mjestu ustaškog pokolja i porušene srpske pravoslavne crkve, preimenovan je u Hrvatski dom, što je potpuno nerazumna odluka koja pokazuje nedostatak političke inteligencije. Međutim, malo je poznato da su u njegove podrumske prostorije tada smještene spomen-biste narodnih heroja, koje su prethodno uklonjene iz glinskog parka.
Od 2009. lokalne vlasti aktivno rade na izradi projektne dokumentacije za buduće uređenje parka. Prema dendrološkoj studiji iz 2013., u parku se nalazi 167 stabala, od toga 72 platane, čije monumentalne krošnje dominiraju prostorom, piše u ovoj važnoj studiji. Također je važno spomenuti da je u neposrednoj blizini parka svečano otkriven spomenik Suza, ‘podignut u znak sjećanja na 392 hrvatska branitelja i civila s glinskog područja, poginula u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. godine’, piše Večernji list od 6. kolovoza 2015. Zatim je 8. kolovoza 2017. svečano otkriveno i uređeno crkvište u ratu uništene župne crkve.
Početkom travnja 2019. počelo je uređenje parka pod službenim nazivom ‘Rekonstrukcija glavnog gradskog perivoja Bana Josipa Jelačića’, koji se uređuje sredstvima iz europskih fondova. Svečano otvaranje predviđeno je za kraj lipnja 2020. Međutim, iako je riječ o projektu kojim se obnavlja kulturno-povijesna baština Gline i potiče razvoj kulturnog turizma, šira javnost ne bi smjela gubiti iz vida dvije važne činjenice. Prvo, da je u dobroj mjeri zahvaljujući banijskim partizanima zavnohovska Hrvatska dočekala 1945. kao pobjednik na strani antifašističke koalicije, što je bio savez Velike Britanije, SSSR-a i SAD-a protiv fašističkih država Osovine u Drugom svjetskom ratu. I drugo, da su antifašističke vrijednosti evropske i svjetske vrijednosti, zbog čega bi dignitet herojskoj antifašističkoj borbi morao biti vraćen, možda kroz uređenje nekog novog parka u Glini, za što bi lokalne i državne vlasti mogle osigurati sredstva iz EU fondova. Bilo kako bilo, glinski park se ovih dana intenzivno uređuje i teško da će itko osporiti da mu se vraća njegov nekadašnji izgled, baš kao na starim razglednicama Vase Jakšića.
