Tomislav Karamarko i HDZ počeli su ultimatumima lupati Most po glavi kako bi ga konačno sveli na razinu manjeg poslušnog partnera, a Zoran Milanović i SDP važu hoće li priskočiti u pomoć Mostu i preslagivanjem saborske većine zajedno s njim preuzeti vlast. I jedni i drugi pristupaju Mostu kao kompaktnoj i homogenoj političkoj skupini, iako on to odavno nije. HDZ-ovi ultimatumi možda i urode plodom kod dijela mostovaca, ali jednake su šanse i da dio njih reagira poput donedavnog im šefa zastupničkoga kluba Ivana Kovačića te uzvrate psovkom i prekidom suradnje.
I SDP-ovi čelnici, koji bi vlast radije preuzeli preslagivanjem parlamentarne većine nego izlaskom na izbore, teško mogu računati na sve mostovce, jer je očito da ih ni sam Božo Petrov više ne može držati na okupu, pregovarajući i dogovarajući u njihove ime. Ako je vjerovati Milanu Bandiću, SDP-ovci bi i s njim morali dogovarati prelazak svih mostovaca na njihovu stranu ulice. Petrov i nekolicina najbližih mu suradnika valjda su jedini koji još vjeruju u predizborne iluzije da će uspjeti premostiti političke, ekonomske i društvene konflikte koje je decenijska kriza dodatno produbila te zemlju uspješno i brzo preusmjeriti ka brzom oporavku i modernizaciji.
U tu je predizbornu iluziju povjerovao iznenađujuće velik broj birača i Most se vinuo u političke visine uvjeren da može ostvariti nemoguće. No kao što golema većina birača zapravo nije znala što je Most i tko su doista njegovi lideri i politički eksponenti, tako ni Mostovi čelnici pojma nisu imali, i još ne znaju, tko su im birači i što od njih žele i očekuju. Ankete javnog mnijenja pokazuju da se Mostovi birači ubrzano trijezne nakon izbornog pijanstva, pa njegov stranački rejting pada kao kamen bačen u vodu. S druge strane, Božo Petrov i drugi čelni mostovci u ubrzani gubitak biračke podrške gledaju kao tele u šarena vrata, ne shvaćajući zašto se to događa tako brzo i toliko masovno. Ako im je bilo jasno da im je dio birača okrenuo leđa nakon što su šupirali SDP-ovu koaliciju i odlučili koalirati s HDZ-ovom, sadašnji gubitak birača još ne mogu objasniti ni sebi ni drugima.
U prvih sto dana Oreškovićeve vlade njezini se članovi iz Mosta nisu posebno isticali ni u dobrom ni u lošem svjetlu. Najviše nezadovoljstva i javnog otpora dosad je izazvalo troje HDZ-ovih ministara (kulture, zdravstva te rada i socijalne skrbi), a i najveće afere u procesu predlaganja i izbora novih ministara planule su oko kandidata te stranke, pri čemu su mostovci uz podršku premijera igrali ulogu korektora koji spašava što se u tom času od Vladina kredibiliteta dade spasiti. Unatoč tome, HDZ-ov rejting je stabilan, a Mostov se spustio zamalo na trećinu izborne vrijednosti. Ako su Mostovi birači skloniji suradnji s lijevom koalicijom digli ruke od Bože Petrova i društva odmah pošto su na vlast doveli HDZ-ovu, ovi koji ga i poslije toga masovno napuštaju po svoj prilici naknadnom pameću uviđaju da su im izborni favoriti najslabija karika u postizbornoj strukturi vlasti. Prevladavaju li pritom među njima oni koji misle da su mostovci u Vladi i parlamentu (makar kilavi i jalovi) korektori rabijatne nacional-konzervativne politike Domoljubne koalicije ili oni koji ih doživljavaju kao kočničare realizacije takve politike, i nije tako bitno – u svakom slučaju, Mostu, ali ne i HDZ-u, ispostavljaju račun za prvih sto proćerdanih dana Vlade i plandovanja saborskih zastupnika.
Većina Mostovih birača već je presudila da su njihove izborne uzdanice glavni krivci za postizborno tavorenje zemlje i glavinjanje u potrazi za obećanim reformama koje bi je trebale pokrenuti s europskog dna za koje je tijekom krize prikovana. Most će biti glavni krivac i za izvanredne parlamentarne izbore ako do njih dođe, jer su njegovi lideri odlučili upravo s Domoljubnom koalicijom formirati parlamentarnu većinu, a iskamčili su i da na čelo Vlade (umjesto Karamarka kao neupitnoga političkog lidera te koalicije) s poslovno-menadžerskog Marsa padne politički početnik Tihomir Orešković, čije iskustvo u biznisu prikuplja ponešto simpatija javnosti, ali nimalo ne pomaže u obavljanju premijerske, primarno političke dužnosti, pogotovo zato što je svakodnevno prinuđen birati hoće li odgovarati na signale daljinskog upravljača u Karamarkovim rukama ili će se kopitati i odbijati poslušnost stranci čijom je političkom voljom ušetao u Banske dvore niotkuda i mimo izbora.
Sadašnja jalova pat-pozicija trajat će sve dok i HDZ ne počne gubiti podršku svojih birača, a to će se dogoditi ako Karamarko uskoro ne slomi Mostove i Oreškovićeve otpore, svodeći ih na smokvin list svoje ‘domoljubne’ konzervativne revolucije, koja mu je i bila namjera prije nego što je zbog izbornog podbačaja morao ući u pregovore s Mostom i tako Milanoviću preoteti vlast. Nezadovoljstvo HDZ-ovih birača Karamarko neće moći još dugo stišavati lovom na komunističke i jugoslavenske vještice, ustašonostalgijom i fašizacijom društva, što zbog sve jačeg unutarnjeg, a što zbog još jačeg vanjskog otpora i pritisaka kojima je Hrvatska već izložena zbog bujanja rigidnoga nacionalizma, mržnje i netolerancije.
Mogu Karamarko i štovatelji njegova lika i djela uvjeravati ‘domoljubne’ birače i svekoliku javnost da je netko oklevetao Hrvatsku, mogu u Tuđmanovoj maniri upirati prstom u ‘judoškudaše’, vragove svih boja i domaće izdajnike stranih gospodara, ali će baš poput njega odvući zemlju u izolaciju, ako ne, kao onomad, u političku i sveobuhvatnu, a ono u poslovno-investicijsku, jer malo je na ovome svijetu investitora-kockara koji se odlučuju riskirati ulažući u zemlje s manjkom stabilnih institucija i poslovnog okruženja, a s viškom nacionalističkog ludila i političkih i društvenih konflikata.
Ne bi se to srljanje u nove domaće i međunarodne konflikte zaustavilo ni kad bi Most pristao na ‘domoljubne’ ultimatume te HDZ-u predao vlast u policijsko-obavještajnim službama i odustao od arbitraže oko Mola i Ine: to bi bio kraj Mosta, ali i razlog za održavanje izvanrednih parlamentarnih izbora. Većina Mostovih birača već sada njegovim saborskim zastupnicima i članovima Vlade poručuje da su izigrali dobiveni mandat – u demokratskim zemljama to u pravilu znači da ga trebaju vratiti raspisivanjem novih izbora, a ne ih do posljednjeg daha zloupotrebljavati i koristiti za naknadno i dodatno političko trgovanje, samo da što dulje ostanu u foteljama. Od političke sudbine koju su im ispisali birači mostovci ne mogu pobjeći ni dogovarajući sa SDP-om novo preslagivanje vlasti, jer će se kad-tad morati suočiti s biračima. Ipak, u situaciji kad su Most i drugi glavni politički akteri (a time i zemlja u cjelini) zaglibili u jalove politike i konflikte, bolje je da do tog suočavanja dođe što prije, pa neka birači sami odluče kome će dati novu šansu da upravlja Hrvatskom.
