U srijedu popodne, kad je zaključivan ovaj članak, odnos snaga u parlamentu nije išao u korist Tomislavu Karamarku, prvom potpredsjedniku Vlade i predsjedniku HDZ-a. Opozicijski SDP pokrenuo je prije nepuna tri tjedna parlamentarnu proceduru Karamarkovog opoziva s funkcije prvog potpredsjednika Vlade, a dosad je uz tu inicijativu, mimo SDP-ova 42 zastupnika, što službeno, što neslužbeno, stalo njih još najmanje trideset i petero, što znači da trenutačno postoji saborska većina za opoziv Tomislava Karamarka. Uklanjanje šefa HDZ-a iz Vlade zatraženo je nakon ‘Nacionalovog’ otkrića konzultantskih ugovora između tvrtke Drimia, u vlasništvu Karamarkove supruge Ane, i tvrtke Peritus savjetovanje čiji je vlasnik Josip Petrović, bivši član Uprave INA-e pa odmah potom, i do danas, masno plaćeni agent mađarskog MOL-a u visokim hrvatskim političkim i poslovnim krugovima, s dobrim vezama u zagrebačkom kriminalnom miljeu. Karamarko je, po vlastitom priznanju, četvrt stoljeća prijateljski povezan s prostodušnim i šeprtljavim Petrovićem, a poslovno su združeni najmanje dvanaest godina, odnosno otkako je 2005. Karamarkova firma Soboli, na inzistiranje člana uprave Petrovića, dobila vrlo unosan posao s INA-om u području sigurnosnog savjetovanja. Ugovori između tvrtki Ane Karamarko i Josipa Petrovića ne bi bili toliko sporni da Tomislav Karamarko s funkcije prvog potpredsjednika Vlade i šefa HDZ-a tjednima prije objave tih ugovora nije javno zagovarao odustajanje Hrvatske od arbitraže s MOL-om. Po svim relevantnim izvorima, hrvatsko odustajanje od arbitraže išlo bi na ruku Mađarima, koji su četiri godine plaćali Karamarkovoj supruzi najmanje dvije i pol tisuće eura mjesečno preko Petrovićeve firme.
‘Karamarko je zaista pritiskao Vladu, odnosno premijera Oreškovića i potpredsjednika Petrova, da se odmah donese odluka o napuštanju arbitraže. To je bio njegov izričit zahtjev’, kaže za ‘Novosti’ izvor blizak Boži Petrovu i dodaje da će Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa, po svoj prilici, ispitati sve sudionike sastanaka u Vladi na temu odnosa INA-e i MOL-a. ‘Ne znam je li Karamarko razmišljao o tome da će ga taj zahtjev oko arbitraže politički pokopati. Mislim, zapravo, da je Karamarko morao ići s tim zahtjevom zbog svojih privatnih obaveza prema nekim ljudima, ne sluteći u što bi ga to moglo odvesti.’
Ravno dva tjedna prije 17. lipnja, kad bi se u Saboru trebalo glasati o povjerenju Karamarku, postoje osamdeset i tri sigurna ili vrlo izgledna glasa, sedam više nego što je potrebno za opoziv. Teško da u četrnaest dana brojka može spuznuti ispod potrebnih 76, premda ne treba sumnjati da će HDZ poduzeti sve da se dogodi upravo to
Kad su uvidjeli da Karamarko misli ozbiljno o hrvatskom izlasku iz arbitraže, Orešković i Petrov zatražili su od odvjetničke ekipe iz najveće i najmoćnije američke odvjetničko-lobističke kompanije Squire Patton Boggs, koja zastupa Hrvatsku u arbitraži s MOL-om, da dođu u Zagreb i pruže im informacije o stanju u tom postupku. Nakon tog sastanka, Petrov je najbližim suradnicima počeo govoriti da je ‘INA bitka svih bitaka’. Otprilike mjesec dana poslije, u javnost su izišli ugovori Ane Karamarko i Josipa Petrovića. U dva svoja istupa nakon objave tih ugovora Tomislav Karamarko napad je usmjerio upravo prema Squire Patton Boggsu: jedan od dva njegova argumenta za obustavu arbitraže jest taj što Hrvatska skupo plaća odvjetničke usluge. Motiv za napad na američku tvrtku, između ostalog, leži u Karamarkovom sasvim pogrešnom uvjerenju da protiv njega, iz Washingtona, rovari Miomir Žužul, zaposlenik Squire Patton Boggsa. Zbog tog pogrešnog uvjerenja šef HDZ-a definitivno je pokidao spone s Antom Gotovinom i njegovim krugom, spone koje su ionako postale krhke nakon što je za ravnatelja SOA-e, suprotno Karamarkovoj želji, imenovan Daniel Markić, kojeg je Gotovina javno podržao: spomenuta američka odvjetničko-lobistička kuća, u kojoj radi i Luka Mišetić, ima, naime, velike zasluge za Gotovininu oslobađajuću presudu u Haagu.
Elem, tko trenutačno, uz 42 SDP-ovca, čini većinu za Karamarkov opoziv? Tu je devetero zastupnika HNS-a, troje laburista i dvoje iz HSU-a, što s trojicom zastupnika IDS-a, čini 59 glasova u Saboru. Gdje je preostalih sedamnaest? Dvanaest je Mostovih zastupnika, barem u ovom času, premda bi ih moglo biti i trinaest (Ivan Lovrinović). To je 71 ruka protiv Karamarka. Zatim Vilibor Sinčić i Stipe Petrina. Sedamdeset i tri. Za Karamarkov opoziv glasat će Drago Prgomet i Irena Petrijevčanin-Vuksanović iz Hridi, te dvojica HDSSB-ovih zastupnika – Branimir Glavaš i Josip Salapić. Glavaš će tako postupiti iz pragmatičnih razloga: HDZ mu ništa nije dao, a HDSSB-u odgovaraju novi izbori, jer su na prošlima dobili samo dva zastupnika, za razliku od njih šest u prethodnom parlamentarnom sazivu. To je sedamdeset i sedam, glas više od potrebnih sedamdeset i šest. Reformist Radimir Čačić također je sve više sklon glasanju za Karamarkovu deložaciju iz Banskih dvora. A tu su i petorica zastupnika nacionalnih manjina: Milorad Pupovac i Mile Horvat iz SDSS-a, Furio Radin, Veljko Kajtazi i Šandor Juhas. Svaki od ovih ljudi, naročito dvojica iz SDSS-a, ima dobre političke razloge da digne ruku za opoziv prvog potpredsjednika Vlade, ali zasad nisu naročito željni da budu presudni faktor u akciji koju je poveo SDP.
‘Bilo bi dobro da se skupi sigurnih 76 glasova bez manjinskih zastupnika, jer ne bi bilo mudro Karamarku, HDZ-u i nacionalističkom dijelu javnosti otvarati prostor da tvrde kako su im presudili manjinski zastupnici i da tako pokreću novi krug međunacionalne napetosti u zemlji. Ali ako bude nužno, vjerujem da je svih pet manjinskih zastupnika spremno glasati za opoziv’, kaže naš sugovornik blizak manjinskom parlamentarnom klubu. Pritom valja imati na umu da SDSS-u također odgovaraju prijevremeni izbori: to je prilika da vrate treći saborski mandat izgubljen zahvaljujući domoljubnoj ‘otmici’ Mirka Raškovića. HSLS, koalicijski partner HDZ-a, još nije dao naslutiti kako će se njihovih troje zastupnika, uključujući Gordanu Rusak, postaviti prema Karamarku.
Ravno dva tjedna prije 17. lipnja, kad bi se u Saboru trebalo glasati o povjerenju Tomislavu Karamarku, to su dakle osamdeset i tri sigurna ili vrlo izgledna glasa, sedam više nego što je potrebno za Karamarkov opoziv. Teško da u četrnaest dana brojka može spuznuti ispod potrebnih 76, premda ne treba sumnjati da će HDZ poduzeti sve da se dogodi upravo to. Na meti im je oko dvadeset saborskih zastupnika, među kojima treba pridobiti njih najmanje sedam. To nije neizvedivo, no manevarski prostor jako je skučen. Em se nema mnogo vremena, em čitava javnost budno prati koga će i kako Karamarkovi (i Bandićevi) emisari pokušati slomiti, em je svakom tko politički misli na duže od tjedan dana sasvim jasno da je vezivanje uz Karamarka i HDZ u ovom času samoubilački čin. Jer neovisno o tome hoće li Karamarko biti opozvan u Saboru ili neće, parlamentarni izbori dogodit će se u idućih nekoliko mjeseci, a na njih nije pametno izići sa stigmom Karamarkovog i HDZ-ovog saveznika, odnosno ‘prodane duše’. Prema svim anketama, hitne izbore traži najmanje dvije trećine birača, a jednako je toliko i onih što smatraju da se Karamarko treba povući, i ti postoci rastu iz istraživanja u istraživanje. Osim toga, u krugu oko Bože Petrova vjeruje se da će u narednih desetak dana u javnost izići još neki sporni ugovori Ane Karamarko: u proteklih dvadesetak dana političkim i medijskim kuloarima prostrujale su dvije konkretne priče o kompromitantnim ugovorima gospođe Karamarko, no nijedna od tih priča dosad nije potvrđena objavom dokumenata.
Ako ne uspije vrbovanje dovoljnog broja zastupnika, to jest ako Karamarko procijeni da se okupilo 76 ljudi za njegovu smjenu, on će svakako nastojati smjesta izazvati pad Vlade, naravno, pod uvjetom da ga HDZ nastavi čvrsto podupirati, a po onome što je viđeno na općem saboru te stranke u subotu, nema ozbiljnijih naznaka da bi mu partija mogla tako brzo okrenuti leđa. Karamarko je spreman na sve da bi izbjegao opoziv u parlamentu, jer to bi bio prvi takav slučaj u demokratskoj povijesti Hrvatske i to bi bio udarac u bradu poslije kojeg dotičnom ne bi preostalo drugo nego da sudačko odbrojavanje odgleda iz žablje perspektive. Padom Vlade, Karamarko bi, ako bi mu se smilovala predsjednica Republike, možda mogao dobiti trideset dana za teško izvediv pokušaj sastavljanja nove saborske većine, a kad bi i to propalo, što bi se najvjerojatnije zbilo, slijedili bi izbori.
Jasno je da HDZ na izborima nema izgleda za uspjeh s Karamarkom kao predsjednikom stranke i premijerskim kandidatom, bez obzira na to što će kazati Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa. Jasno je također da je HDZ-ov koalicijski potencijal, pogotovo onaj postizborni, usporediv s vodnim resursima Sahare: tko će se pametan i pragmatičan htjeti upustiti u dogovore s predsjednikom stranke koji je već dosad toliko kompromitiran da o premijerskom položaju može prestati i sanjati, te s njegovim zamjenikom, Milijanom Brkićem, koji nije bio podoban da zauzme nevažno mjesto ministra branitelja u Oreškovićevoj vladi? Od glavinjanja prema provaliji, čemu upravo svjedočimo, HDZ se može spasiti samo tako da eventualne nove afere Karamarka dovedu do toga da nema druge nego napustiti funkciju predsjednika stranke, pa da na jesenske izbore iziđu s novim liderom. Andrej Plenković, HDZ-ov europarlamentarac, svojim je nježnim protukaramarkovskim istupom na kongresu stranke zauzeo startnu poziciju za pohod na HDZ-ov tron. Plenković je oprezan i nesklon rovovskoj unutarstranačkoj borbi, koja podrazumijeva i prljave metode, pa nema sumnje da se prije subotnjeg govora savjetovao s mnogima u HDZ-u, vjerojatno i s onima za koje procjenjuje da su mu nužni za bezbolno preuzimanje stranke. A eventualni dolazak Plenkovića na čelo HDZ-a prije izbora sigurno bi donekle zakomplicirao izbornu matematiku koja sad pokazuje izgledan trijumf ljevice.
Karamarkova četvorka
Unatoč pokušaju manifestacije monolitnosti, borbenosti i optimizma, subotnji sabor HDZ-a u Lisinskom pokazao je porast stranačke distance prema predsjedniku Karamarku: pljesak je bio beskrvan, zabrinutost i zbunjenost mogli su se omirisati. Dio HDZ-a već dugo je nezadovoljan činjenicom što je Josip Petrović najutjecajniji čovjek u stranci i što je Karamarko odlučio sudbinu HDZ-a vezati uz tog čovjeka kojem, uza sve ostalo, uskoro počinje suđenje na zagrebačkom Županijskom sudu: optužen je da je zajedno s Vladom Rajićem, svojim zemljakom iz Rame u BiH, inače kumom i poslovnim partnerom ubijenog Vinka Žuljevića Klice, kupovao informacije o policijskim akcijama uperenima protiv njegove persone i bliskih mu ljudi. Nezadovoljni su i što, uz Petrovića, u krug povlaštenih Karamarkovih sugovornika i tajnih savjetnika spadaju Zdravko Mamić i Milan Bandić, obojica s teretom ozbiljnih USKOK-ovih optužnica, koji nastoje ovu situaciju, kao i Ivo Sanader, iskoristiti za rješavanje svojih privatnih nevolja.
Što se tiče stranke i Vlade, Karamarko se može pouzdati u svega četvoricu ljudi koji su na funkcijama isključivo zahvaljujući aktualnom šefu HDZ-a: to su ministar obrane Josip Buljević, zamjenik ministra unutarnjih poslova Davor Blažević Tigar, ministar kulture Zlatko Hasanbegović i ministar vanjskih poslova Miro Kovač.
Rejting-efendija
Premijer Tihomir Orešković pokušava uvjeriti čelnika Mosta i potpredsjednika Vlade Božu Petrova da odustane od zahtjeva da Karamarko napusti Banske dvore, a pritom se koristi argumentom da u Zagreb sredinom lipnja stižu stručnjaci iz međunarodnih agencija za kreditni rejting: unatoč rastu BDP-a, njihove ocjene neće biti povoljne ako Vladu nastave tresti nestabilnost i nefunkcionalnost. Premijeru se fotelja očito toliko svidjela da nije sposoban vidjeti kako više nikoga ne može uvjeriti u stabilnost i održivost svoje Vlade, bez obzira na to što poduzima sve da bi zamazao oči i domaćoj i međunarodnoj javnosti.
