Način na koji Tomislav Karamarko i njegov HDZ preuzimaju vlast neodoljivo podsjeća na antibirokratsku revoluciju Slobodana Miloševića u Srbiji 1990-ih godina. Slučajno? Previše je podudarnosti u tom svojevrsnom vremeplovu da bi se to moglo povjerovati. Isti postupci vode prema istom cilju.
Onda, kao i sad, glavna je bila mobilizacija na ugroženosti nacije – onda srpstva, a sad hrvatstva – i stvaranje paranoje plašenjem navodnom zavjerom nenarodnih elemenata. U skladu s tim dokazuje se i efikasnost nove Vlade, pa HDZ-ov ministar vanjskih poslova Miro Kovač kaže kako su već odlučili obnoviti pokroviteljstvo nad Bleiburgom i nazvati novu zračnu luku Zagreb imenom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Kako se onda može reći da se ne donose važne odluke? Kad su to čuli (u televizijskom izvještaju sa sabora Tepešovih pravaša), osiromašeni su građani sigurno odahnuli.
Sad, kao i onda, moral je proglašen relativnim. Miloševićev je režim bio civilizacija laži (kako je to rekao Bogdan Bogdanović), u kojoj je po starom makijavelističkom principu bilo istinito i dozvoljeno sve što služi našem cilju (tvrdi se naciji, ali to bi već bilo mnogo teže dokazati). Obnavljaju se nacionalni mitovi, revidira prošlost, vodi borba s nepostojećim Jugoslavenima i komunistima, rehabilitira NDH, samo da bi se skrenula pažnja s četvrt stoljeća propadanja zemlje i zadržao legitimitet vlasti koja je do toga dovela. Nismo krivi mi, već naši vjekovni neprijatelji od kojih vas samo mi branimo. Tako se stvara klima u kojoj su moguće i mnoge druge ‘korisne’ laži. Čak je i plagirani diplomski rad postao nešto normalno. Pa nije to doktorat, kaže Karamarko, svjesno ili nesvjesno pozivajući time sve učenike u zemlji da prepisuju svoje zadaće, odnosno da lažu. U doba interneta to je mnogo lakše nego prije. Copy-paste civilizacija.
Da bi to funkcioniralo, Karamarko sad, kao i Milošević nekad, pokušava staviti medije u službu svoje politike. Metoda je također ista. Kadrovi rješavaju sve probleme, rekao je i baćuška Staljin, pa se prvo provode čistke, a onda upražnjena mjesta popunjavaju svojim ljudima. Naravno, rukovodeća mjesta. Ostali će se, u strahu za koricu kruha, najvećim dijelom prilagoditi novoj stvarnosti. Veži konja gdje ti gazda kaže. Najvažnija je, naravno, televizija, a najjači argument novac. Za državnu lovu (kojom se, očito, smatra i pretplata) radit ćeš što ti ja kažem. Jer država to sam ja. Na isti način, novcem, pokušava se ugasiti i list koji držite u ruci. Tuđman je to pokušavao s ‘Feralom’ uvodeći mu posebni porez na šund. Šund je, naravno, bilo sve ono što se suprotstavljalo njegovoj nacionalističkoj politici. Feralovci su izvedeni i na sud zbog ukazivanja na Tuđmanov povijesni revizionizam, ali zapravo zbog cijele uređivačke politike koja je pokazivala da nema razlike između Miloševićevog i Tuđmanovog šovinizma i težnji za teritorijalnim proširenjem. Stvaranja velike Srbije i male velike Hrvatske (kako je to, u trenutku iskrenosti, nazvao Tuđmanov čovjek za dogovore s Miloševićem, Hrvoje Šarinić), naravno na račun Bosne i Hercegovine.
Čistke i kadrovska ‘obnova’, kao u Miloševićevo vrijeme, šire se cijelim hrvatskim društvom, pa se suprotno boljim međunarodnim običajima mijenja i velik broj ambasadora. Čak ni komunisti, koji su na vlast došli ratom i revolucijom, nisu mijenjali predratne ambasadore. Uvjet je bio da služe svojoj zemlji, a promjene su nastupale postupno. Milošević nije imao taj problem. Kad je on preuzeo vlast, najveći je broj ambasadora odbio da mu služi i to ne samo Hrvata ili Slovenaca, već i Srba (Živorad Kovačević u Washingtonu ili Žarko Papić pri OECD-u u Parizu). Sad nije takva situacije, riječ je samo o normalnoj demokratskoj smjeni vlasti, misle aktualni hrvatski ambasadori. Jeste, poručuje im HDZ. Opet se radi o nacionalističkoj revoluciji.
Kao nekad Miloševićevo događanje naroda, i sad javni prosvjedi ubrzavaju željene promjene. Uočljiva je, na primjer, usklađenost okupljanja pred uredom Mirjane Rakić nakon što je reagirala na grubi iskaz nacionalne mržnje (na televiziji Z1) i odmah potom pronalaženja ‘nezakonitosti’ u njezinom radu i njezine smjene. Činjenica da je u urlanju pod prozorima Mirjane Rakić sudjelovao i jedan potpredsjednik Sabora pokazuje da na javnu scenu izlazi ista vrsta ljudi kao u Miloševićevo vrijeme. Neki hrvatski šolevići ili kertesi. Javno se napalo čak i ministra unutrašnjih poslova Vlahu Orepića iz Mosta čim se usudio suprotstaviti Karamarkovom planu smjenjivanja ljudi u njegovom resoru. Pritom dio branitelja preuzima ulogu koju su kod Miloševića imale postrojbe iz Stare Pazove. Zato ih se i proglašava većim svecima od Stepinca.
Ovladavanje policijom i tajnim službama Miloševiću je nekad išlo lakše. Tu, naime, sad nije riječ samo o povjerenju predsjednice, već i o povjerenju prijatelja iz inozemstva, u prvom redu iz NATO-a i SAD-a. Naše tajne službe čvrsto su povezane s njihovima, pa se na primjer, vjerojatno ne bez razloga, pretpostavlja da je podatke o slovenskom pokušaju prevare u arbitraži oko granice na moru Hrvatska dobila iz Amerike. I istraga protiv predsjedničina prijatelja Zdravka Mamića vjerojatno je inicirana s iste adrese, koja je pokrenula isušivanje močvare u cijelom svjetskom nogometu. Nije ni gospodin Tim Orešković bez razloga tvrdoglav. I on, uz ostalo, mora misliti kuda će kad mu završi ovaj čudni mandat, čiji je rok sasvim neizvjestan.
Kao Milošević nekad na srpstvo, i Karamarko uspostavlja monopol na hrvatstvo. On i njegova stranka su svenarodni, a svi ostali su protunarodni, kako je otvoreno prozivao Kukuriku koaliciju, koja je istovremeno imala većinu o kakvoj on ne može sanjati ni u najluđim snovima. Naziv Domoljubna koalicija također implicira da pravi patriot nije nitko osim njih. Odnosno, tko se smatra domoljubom, mora biti uz njih. U takvom mentalnom sklopu nema mjesta za pravo višestranačje i demokraciju. Jedan narod, jedna stranka, jedan…, ali ne vođa već ajatolah. Optužujući vlast, dok je još bio u opoziciji, Karamarko je pred TV kamerama rekao: Zamislite, oni ne slušaju ni crkvu. A ta crkva koja ga bezrezervno podržava ne čini to zbog novca, koji su joj osiguravali i Ivica Račan i Zoran Milanović, već zbog moći i utjecaja. Zato što dio biskupa ne priznaje odvajanje crkve od države provedeno još u vrijeme Francuske revolucije.
I konačno, kao i u Srbiji Slobodana Miloševića gdje su se stalno obećavali neki veliki projekti (na primjer izgradnja brzih pruga), premijer Orešković sad nudi fatamorganu koja glasi ‘euro odmah’. Vjerojatno se nada da će time prikriti izostanak očekivanih promjena koje bi povećale zaposlenost i barem usporile onaj Karamarkov opjevani egzodus sto tisuća Hrvata. A možda čak i djelovati mobilizirajuće kao ono slovensko ‘Europa zdaj’ u posljednjim godinama Jugoslavije. Ali hrvatsku javnost ne treba podcjenjivati. Ona odavno zna sve i o Europi i o euru. Kao, uostalom, i o metodama Slobodana Miloševića.
