Tomislav Karamarko ne odustaje od visoke politike, premda je tokom četverogodišnjeg ili nešto malo dužeg boravka u tom svijetu pokazao, prije svega, ozbiljnu limitiranost kad je riječ o razumijevanju i politike, i društva, i demokracije. Karamarka je ta nesposobnost shvaćanja konteksta te nemogućnost da se otrgne neartikuliranom ideološkom bijesu, sitnim privatnim interesima i krupnim osvetničkim pakostima učinila prolaznom i nevažnom pojavom, nekim tko danas nema ni utjecaj ni pristaše ni informacije, ali on se ne predaje, on bi i noktima i zubima da se uzvere na ultradesničarska i antimanjinska zaprežna kola koja klepeću i zveckaju niz ulicu čekajući da posrne Andrej Plenković i njegov krhki koncept relativno umjerenog HDZ-a: nije, doduše, objavio što mu je s misterioznim poslovnim projektom za koji je prije nekoliko mjeseci izjavio da bi trebao osigurati budućnost njegovoj djeci i da ga mora dovršiti prije političkog povratka. Nakon više od dvije godine ‘analitike uzroka i posljedica političkog uspona i pada’, Karamarko je dao, odnosno napisao intervju za tjednik 7Dnevno, s pretenzijom da to što piše bude njegova programatska karta za ukrcavanje na spomenuto prijevozno sredstvo, čijem je pokretanju dao veliki doprinos, a onda se okliznuo i ispružio po asfaltu. Što se tiče samog Karamarka, intervju je ispao tragikomičan, kao i obično kad je posrijedi odsječenost od realnosti, s primjesama ponovnog šoka zbog činjenice da je čovjek s tako suženim i destruktivnim političkim pogledima bio predsjednik najjače hrvatske stranke i jedno kraće vrijeme, od siječnja do travnja 2016., najmoćnija osoba u Hrvatskoj. Što se tiče Hrvatske, nije bezopasno, jer ideje bivšeg predsjednika HDZ-a, prvog potpredsjednika Vlade, ministra policije i ravnatelja centralne tajne službe žive u hrvatskoj politici i javnom prostoru, i čekaju svoju priliku. Samo što, eto, nedorasli i zadojeni Karamarko, usto još izgubljen i temeljito neupućen, nije materijal za lidera tog štetnog ‘domoljubno-suverenističkog’ projekta koji se, uza sve ostalo, hrani još štetnijom politikom i verbalnim eskapadama predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i njegovih ljudi.
I ona tri-četiri mjeseca na vlasti bila su dovoljna da se posije sjeme karamarkovsko-hasanbegovićevske vizije Hrvatske i da iz tog sjemena niknu trajne društvene posljedice
Karamarko u intervjuu iznosi kako bi Hrvatska trebala izgledati i na čemu bi se trebala temeljiti, iznosi scenarij koji je ova zemlja izbjegla uglavnom zahvaljujući spletu okolnosti: em Nacionalovom otkriću o unosnim poslovima supruge tadašnjeg prvog potpredsjednika Vlade s lobistom mađarskog MOL-a Jozom Petrovićem, em tome što je Most nezavisnih lista tada žarko htio dokazati da nije HDZ-ov prirepak nego poštenija i populističkija verzija HDZ-a, em što se pokazala promašenom zamisao o nestranačkom predsjedniku Vlade u liku politički nepismenog Tima Oreškovića. No i ona tri-četiri aktivna mjeseca bila su dovoljna da se posije sjeme karamarkovsko-hasanbegovićevske vizije Hrvatske i da iz tog sjemena niknu trajne društvene posljedice. Da je potrajalo duže, odnosno da je bilo vođeno malo pametnije i malo manje primitivno, možda bi se zemlja još više približila idealu koji Karamarko zagovara u povratničkom intervjuu. Ukratko, to je država jednoumlja i diktata u pogledu Domovinskog rata i zločinačkog karaktera četrdeset petogodišnjeg razdoblja Titove Jugoslavije i ovdašnje varijante komunizma, to je država relativizacije antifašizma i Nezavisne Državne Hrvatske, to jest forsiranja ustaštva i ozloglašavanja partizanstva, to je država uniformirane kulture i sistemskog ugnjetavanja svih koji žele slobodno misliti i stvarati, to je država u kojoj su nehrvati građani drugog ili trećeg reda, to je država bezobrazne laži i tjeranja inata s činjenicama i civilizacijskim dostignućima, to je država povijesnog revizionizma i života u teorijama protuhrvatskih zavjera.
Kratkotrajna vladavina Tomislava Karamarka i njegovih ideoloških komesara učinila je to da se u javnom i političkom životu bez ikakvog zazora mogu promovirati teze o Jasenovcu kao radnom logoru u kojem gotovo da i nije bilo likvidacija po nacionalnom i političkom principu. Legalizirano je i legitimirano nabacivanje psovkama, kletvama i izmišljenim difamacijama u smjeru svakoga tko ne pokazuje oduševljenje etničkom i svjetonazorskom isključivošću. Zastrašivanje i osveta uvedeni su među uobičajene političke tehnike. Zaživjelo je shvaćanje političke moći kao poligona za liječenje privatnih trauma i frustracija zbog podataka iz vlastite biografije. Karamarku sigurno nije lako gledati kako plodove njegovih napora i akcija ubiru ili čekaju da uberu neki drugi ljudi – od Zlatka Hasanbegovića do Nikole Grmoje, od Željke Markić do Davora Ive Stiera, od Milijana Brkića do Velimira Bujaneca – i utoliko je jasna njegova ambicija da se vrati, odnosno da podsjeti na sebe i svoje zasluge, pa da ga se ima na umu kad Plenkoviću krenu kola nizbrdo i kad se bude zidala konstrukcija nove desnice predvođene, naravno, novim-starim HDZ-om. On je tu i neka ga se sjete kad kucne čas, jer on je radikalizmom i borbenošću spasio HDZ od katastrofe nakon afera Ive Sanadera i poraza na izborima 2011., a da nije bilo toga, tko zna kako bi se, uz ostalo, razvijala Plenkovićeva politička karijera.
Grčeviti napori da se sve ekstremnijim idejama otrgne zaboravu Karamarka dodatno guraju među brojne političke likove koji su se otisnuli u redikule jer nisu shvatili gdje im je mjesto
‘Jedino iskrenom pomirbom i zajedništvom domoljuba, suverenista i kršćanskih demokrata moguće je stvoriti kritičnu masu za promjene u Ustavu Republike Hrvatske, a to se može ostvariti ili stvaranjem nove, snažne političke i suverenističke opcije, koja bi polučila odlične, čak pobjedničke rezultate na budućim izborima, ili na masovnom narodnom referendumu’, kaže Karamarko u intervju, pa nastavlja: ‘Danas je HDZ ponovo odlutao s demokršćanske trase dajući neojugoslavenskoj ljevici umjetno disanje, ali uvjeren sam da u HDZ-u ima dovoljno kvalitetnih domoljuba koji znaju o čemu govorim i koji će u datom trenutku prepoznati što im je činiti.’ I još: ‘U svakom slučaju, HDZ-u je prijeko potreban jaki koalicijski partner na desnom političkom spektru u Hrvatskoj i bilo bi pametno da ohrabre i infrastrukturno pomognu snaženje baš te i takve političke opcije.’
Tomislav Karamarko, dakle, nije načistu koji je najbolji put do definitivnog pretvaranja Hrvatske u totalitarni brlog u kojem se ne smije naglas misliti drugačije. Nova ultradesna partija koja bi pomela izbornu konkurenciju, uključujući i HDZ, što je puno bliže dokonom fantaziranju nego realnosti. Ili narodni referendum koji bi prekrojio politički poredak, no ta je mogućnost upitna, jer karamarkovska Hrvatska počiva na obespravljenju manjina, a referendumskom većinom svih birača odlučivati o položaju manjina nije demokracija nego obijesno iživljavanje. Ili prevrat zdravih snaga u HDZ-u: tu soluciju nije pametno očekivati sve dok Plenković, kako-tako, bude održavao HDZ na vlasti. Ili nova ultradesna partija koju bi HDZ namjenski instalirao desnije od sebe da pokupi glasove radikala, pa zatim s njom formirao vlast, valjda po uzoru na vladajući model Milana Bandića u Zagrebu. Nisu ovi scenariji sasvim nevjerojatni, neki od njih dugoročno možda uopće nisu nerealni, ali potpuno je izvjesno da je Karamarko samo pretežak teret u eventualnoj realizaciji bilo koje od gornjih nacionalno spasonosnih opcija. Grčeviti napori da se sve ekstremnijim idejama otrgne zaboravu dodatno ga guraju među brojne političke likove koji su se otisnuli u redikule jer nisu shvatili gdje im je mjesto.
Komunističko-fašistički režim bivše Jugoslavije
Iz obilja Karamarkovih mudrosti u intervjuu listu 7Dnevno, ovdje izdvajamo tek nekoliko najupečatljivijih.
‘Hrvatska može biti zemlja mira, tolerancije, zajedništva, blagostanja, a nadasve suverenizma! To sve su nam pokazali naši nogometni mađioničari, vrijedni i prekaljeni profesionalci i hrvatski narod koji je iskazao toliku ljubav prema tim simbolima i vrijednostima hrvatske pobjede.’
‘Treba kontekstualno razlikovati totalitarni režim koji je nasilno nastao u ozračju nemilosrdnog rata i onaj diktatorski režim, koji je provođen u kontekstu mira nakon završetka Drugog svjetskog rata.’
‘Bilo bi najjednostavnije posipati se pepelom po glavi i priznati neke svoje zablude, no mislim da se veličina čovjeka krije u spremnosti priznati svoje pogreške.’ (O višegodišnjoj bliskoj suradnji sa Stjepanom Mesićem.)
‘Tijekom njegovih dvaju mandata u proračun Republike Hrvatske nije vraćena ni jedna jedina kuna opljačkanog novca i nije pokrenut ni jedan jedini proces protiv ratnih profitera.’ (O Mesiću, premda je on, Karamarko, gotovo cijeli drugi Mesićev predsjednički mandat bio na pozicijama šefa tajne službe i ministra unutarnjih poslova.)
‘Konačno, danas mogu egzaktno dokazati da je upravo Stjepan Mesić bio jedan od glavnih kreatora moje političke eliminacije i to je pravi dokaz o karakteru mog odnosa s njim.’
‘Jedini relevantni antifašisti u Hrvatskoj su hrvatski branitelji koji su porazili diktatorski komunistički, a samim time i fašistički režim bivše Jugoslavije.’
‘U komunističkoj diktaturi nema parlamenta, nema parlamentarizma, nema demokracije, pa je zbog toga besplodno tvrditi da je ZAVNOH sam po sebi imao bilo kakve zasluge za nastanak današnje Republike Hrvatske.’
‘Kada bih bio u poziciji, zalagao bih se za jednu hrvatsku izbornu jedinicu, bez manjinskih lista i dvostrukog prava glasa.’
