Zatraživši od dvojice potpredsjednika Vlade da podnesu ostavke, Tihomir Orešković je istovremeno omogućio Tomislavu Karamarku da pokuša izbjeći parlamentarno glasanje o svom opozivu i preslagivanjem parlamentarne većine zasjedne u premijersku fotelju, a ako u tome ne uspije, ipak bi kao stranački predsjednik poveo HDZ na izvanredne izbore. Je li se to dogodilo slučajno?
Ne bih rekao da je to dogovoreno. Iako to nije izričito rekao, Orešković je faktički odstupio s premijerske dužnosti i proglasio kraj ove Vlade. Pritom je omogućio Karamarku, uvjetno rečeno, častan uzmak. Za Karamarka je ovo najmanje loša mogućnost i on je vjerojatno spašen od daljnje blamaže i sramote u parlamentu, iako za njega spasa nema i na odlasku je iz politike. Po svemu sudeći, Karamarko ne bi preživio glasanje o povjerenju u Saboru, a sada je dobio šansu da zatraži mandat za sastavljanje nove vlade i vjerojatno će ga dobiti. To će mu dati priliku da pokuša formirati novu vladu, pa čak i tako da opet premijersku dužnost prepusti nekome drugome kako bi dobio podršku barem dijela mostovih zastupnika, jer puno je lakše mobilizirati zastupnike da glasaju za sastavljanje nove vlasti nego kad ih nagovaraš da te spašavaju od optužbi za korupciju. Hoće li ta privlačnost vlasti Karamarku biti dovoljna, u ovom trenutku ne znam, ali i ako eventualno uspije skrpati neku parlamentarnu većinu i sastaviti novu vladu, ona sigurno neće dugo trajati. Čini mi se da u ovom trenutku i opoziciji odgovara da Karamarko formira takvu nestabilnu vladu, jer oporbene stranke još nisu spremne za izvanredne izbore: sve se ovo dešavalo mimo njih, nisu pokretale nikakve bitnije političke procese, nisu mobilizirale svoje članstvo i birače i nemaju definirane izborne programe. U ovom trenutku izbori bi odgovarali Živom zidu i sličnim alternativnih strankama i pokretima, a etabliranim opozicijskim strankama bi odgovaralo da politička agonija Karamarkova HDZ-a potraje još neko vrijeme.
Prodor građana u politiku
Što je s Mostom? Je li Orešković zahtjevom da i Božo Petrov podnese ostavku krivnju za pad Vlade svalio i na njihova leđa?
U svojoj političkoj naivnosti Orešković je pokušao napraviti balans između HDZ-a i Mosta, nadajući se da će HDZ to prihvatiti, ali Karamarko i njegova stranka ni to nisu mogli i neće prihvatiti. Što se tiče Mosta, moram priznati da sam se u njima prevario. Zbog povezanosti njihovih ključnih lidera s Crkvom procjenjivao sam da će poslušno provoditi klerikalnu konzervativnu politiku i da će izbjegavati sukobe s HDZ-om i njegovom koalicijom. No pokazalo se da oni, izgleda, doista imaju poštene namjere. Možemo zamisliti što bi se dogodilo da se ostvario HDZ-ov juriš na državni represivni aparat, na policiju, tajne službe, pravosuđe, DORH… Činjenica je da ih je Most u tome spriječio i mostovci su pokazali da doista žele u politiku unijeti nešto novo, da su im namjere poštene kad je riječ o funkcioniranju državnog aparata, ali su istovremeno pokazali i svoju političku naivnost. Oni su talentirani politički igrači koji su igrali u drugoj ligi i preko noći su prebačeni u Ligu prvaka, a za to još nisu sazreli i unatoč talentu nisu kompetentni za tu razinu političkog natjecanja. Ipak, u politiku su donijeli novi vjetar i obavili su jednu značajnu funkciju.
Mostovci su pokazali da su im namjere poštene kad je riječ o funkcioniranju državnog aparata, ali istovremeno su pokazali i svoju političku naivnost. Oni su talentirani politički igrači koji su igrali u drugoj ligi i preko noći su prebačeni u Ligu prvaka, a za nju još nisu sazreli
U kojem smislu?
Kad analiziram ovo što se događa, polazim od toga što je bio HDZ-ov opći politički plan kad je krenuo u osvajanje vlasti, zaključno s parlamentom i Vladom. HDZ-u su kao sredstvo za osvajanje vlasti poslužili nacionalizam, antikomunizam, zagovaranje lustracije i sl., ali sad se vidi da imaju dva ključna politička cilja: prvi je osvajanje represivnog aparata jer su njihovi glavni lideri potekli iz tog tajnopolicijskog miljea, ali još im je važnije bilo zaštititi se od djelovanja tog istog zaštitno-represivnog aparata prema njima zato što im je drugi glavni pravac političkog djelovanja usmjeren na završetak privatizacije. Dakle ono što je HDZ radio devedesetih godina sad je trebalo privesti kraju: prva je na redu bila Ina koju je trebalo do kraja prepustiti MOL-u, uslijedila bi privatizacija ACI-ja, a potom privatizacija svih preostalih tvrtki čija je vrijednost vjerojatno veća od onih koje su privatizirane za Tuđmanove vlasti. Privatizacija preostalih tvrtki osigurala bi im u sljedećih nekoliko godina priljev dodatnih sredstava u državni proračun, što bi omogućilo da postignu i neke pozitivne rezultate kojima bi prikrili koruptivne aranžmane, poput ovoga Karamarkova s Molom, koje su sklopili ili namjeravali sklopiti tijekom novog vala privatizacije. U toj ih je namjeri, vjerojatno nesvjesno, spriječio Most, kao nova politička opcija nastala na valu nezadovoljstva građana etabliranim političkim elitama.
Hoćete reći da političko djelovanje Mosta ponajprije pokreće pobuna građana nezadovoljnih političkim elitama koje su do sada upravljale zemljom?
Naše su se političke elite udaljile od građana i njihovih interesa i bez obzira na povremene smjene na čelu države, HDZ i SDP kao najdominantnije stranke zemljom su upravljale na sličan način; unatoč međusobnim razlikama, one igraju neke svoje igre moći. SDP bi poštenije od HDZ-a upravljao zemljom, ali bi se također oslanjao samo na svoje ljude, koji su jednako nekompetentni i nestručni kao i oni HDZ-ovi, pa se pokazuju nesposobnima da rade u općem interesu. Sve više građana protivi se takvom njihovom vladanju, o čemu ne svjedoče samo izborni uspjesi Mosta, Živog zida i sličnih političkih opcija koje se pojavljuju kao alternative etabliranim političkim strankama, nego to još uvjerljivije dokazuje prošlotjedni masovni prosvjed građana protiv političkog uplitanja u provođenje reforme obrazovanja. Bio sam na tom skupu i uvjerio se da su se na njemu spontano i masovno okupili građani koji žive od svojega rada i čija je osnovna poruka bila – struka ispred politike. Za razliku od okupljanja građana koja organiziraju pojedine udruge, same ili uz pomoć različitih institucija i organizacija koje na njih dovode svoje članove, simpatizere i istomišljenike, ovo je bio spontani prodor građana u politiku, sličan ili jednak prosvjedu zbog Radija 101.
Može li se taj, kako kažete, spontani prodor građana u politiku organizirati i pretočiti u izborni rezultat i osvajanje vlasti?
Ako se izbori brzo dogode, onda taj prodor građana i njihovih interesa neće uroditi plodom, ali ako Karamarko uspije sklepati neku privremenu vladu i zadrži se još neko vrijeme na vlasti, produžujući ovaj kaos u kojemu živimo, onda bi se taj pritisak građana pojačao i mogao bi rezultirati krupnijim promjenama u političkoj eliti.
Crkva želi katoličku državu
Most je upravo najavljivao takve i slične promjene, tvrdeći da će upravljanje zemljom povjeriti stručnim i kompetentnim ljudima, ali nije ih uspio realizirati. Nije uspio čak ni značajnije smanjiti podršku birača HDZ-u i SDP-u. Mogu li tako heterogene i ad hoc organizirane političke skupine provesti krupne reformske promjene?
Kad govorim da se prodor građana i njihovih interesa u politiku mora dogoditi, ne mislim da on mora ići samo preko tih trećih političkih opcija ili prosvjeda građana, nego i preko etabliranih političkih stranaka, pa i HDZ-a i SDP-a, ali se one moraju prethodno demokratizirati i otvoriti građanima. Ovaj pritisak građana koji se sada događa, na prosvjedima i glasanjem za Most i Živi zid, i njih će natjerati da se mijenjaju, da se prestanu oslanjati samo na svoje sve potrošenije i nesposobnije kadrove. Ako se ne promijene i ne otvore prema građanima, gubit će birače i bit će marginalizirane, kao što se to već dogodilo brojnim donedavno moćnim i utjecajnim političkim strankama. Naša politička elita nije i društvena elita: ljudi izvan stranaka su sposobniji i obrazovaniji od onih koji predvode političke stranke i kreiraju njihove politike, političke stranke u svoja vodstva i na izborne liste selektiraju drugorazredne i trećerazredne kadrove koji se onda nađu u situaciji da upravljaju državom i našim životima, i to je naš najveći problem koji će se pod pritiskom građana, na ovaj ili onaj način, morati riješiti.
Hrvatska vojska imala je ustavnopravnu zadaću da oslobodi okupirano područje, njezine su vojne operacije imale uporište u međunarodnom pravu i bez obzira na to što su tijekom njihova izvođenja počinjeni i zločini, njihova pravedna suština ne može biti dovedena u pitanje. Tako je i s partizanskim pokretom
Most je spriječio HDZ da ostvari dva ključna politička cilja, kontrolu nad represivnim aparatom i dovršetak privatizacije, no očito se suglasio s provođenjem ‘domoljubne’ konzervativne revolucije koja je produbila podjele u društvu, rasplamsala konflikte i blokade, ali i počela gurati zemlju prema novoj izolaciji i rastjerivati investitore. Zašto se nije suprotstavio i tom dijelu HDZ-ove politike koji mu je bio glavno sredstvo za osvajanje vlasti, ali i za njezino zadržavanje?
Zato što iza konzervativne nacionalističke revolucije stoji vrh Katoličke crkve koji želi poništiti ustavno određenje Hrvatske kao sekularne države i pretvoriti je u katoličku državu. Njihov je cilj klerikalizacija društva. Zagrebački prosvjednici zapravo nisu trebali prosvjedovati na Trgu bana Jelačića, nego nekoliko stotina metara sjevernije – na Kaptolu, ispred Nadbiskupskog dvora, gdje je sjedište konzervativne revolucije koja se, između ostalog, protivi i predloženoj reformi obrazovanja. Crkva ima pravo zagovarati svoj moral, ali je neprihvatljivo to što ga pokušava propisivanjem zakona i državnom prisilom nametnuti čitavom društvu. Crkveni vrh pritom djeluje preko HDZ-a, ali i preko brojnih udruga i organizacija, pa dijelom i preko Mosta. Karamarkov HDZ nije im bio prva opcija, kao što ni Karamarku nije prioritet konzervativna revolucija nego kontrola represivnog aparata i privatizacija, ali su našli zajedničke interese.
Zašto se pritom oslanjaju na ekstremnu nacionalističku desnicu i reviziju ustaštva i zločinačkog karaktera NDH, izjednačavajući ih s partizanskim pokretom i komunističkim režimom?
Bolna je točka Katoličke crkve njezina uloga u Drugom svjetskom ratu i zato pokušava relativizirati zločinački karakter NDH i ustaškog pokreta, a posebno je nabrušena na komunistički režim, prije svega zbog ogromne imovine koju joj je oduzeo i zato što ju je gurnuo na margine društva. I Crkva i HDZ to uglavnom ne rade direktno, nego puštaju da ekstremni desničari proglašavaju partizane zločincima, u najmanju ih ruku izjednačavaju s ustašama, e da bi onda mogli reći da su oni protiv svih totalitarizma, pa i ustaškog i komunističkog. Pavelićevoj NDH i ustaškom pokretu, međutim, nije najveći krimen to što nisu bili demokratski, što nisu vlast osvojili na izborima, što im je režim bio totalitaristički, nego to što su bili zločinci, što su njihov program i ciljevi bio zločinački, što su im zakoni bili zločinački, što su bili sastavni dio europskog fašističko-nacističkog zločina kojim su istrebljivani čitavi narodi. S druge strane, imamo i demokratske poretke i države koje su počinile teške zločine. Da ne idemo daleko: Hrvatska vojska imala je ustavnopravnu zadaću da oslobodi okupirano područje i vrati ga u okrilje državnog suvereniteta, njezine su vojne operacije imale uporište u međunarodnom pravu i bez obzira na to što su tijekom njihova izvođenja počinjeni i zločini, njihova oslobodilačka i pravedna suština ne može biti dovedena u pitanje. Tako je i partizanski pokret bio oslobodilački, antifašistički i pravedan: bez obzira na to što su na kraju i odmah poslije rata počinjeni zločini, oslobodilačka i pravedna suština partizanskog pokreta ne može se dovoditi u pitanje, a pogotovo se oni ne mogu navodnom osudom svih totalitarizama izjednačavati s ustaškim zločinima i zločinačkom suštinom NDH.
