Među porukama podrške koje je portal Mašina dobila u povodu obilježavanja 10 godina rada, izdvojit ćemo onu Željka Bodrožića, predsjednika Nezavisnog udruženja novinara Srbije, koji kaže kako ste "na mnogo načina i javni servis Srbije". Kako vi vidite vlastitu ulogu?
Od početka smo se trudili da stvorimo medijski prostor za sve one ljude, probleme i politike koji nisu dovoljno ili uopšte vidljivi u javnom prostoru. Radničke borbe, problemi koje nosi privatizacija javnih dobara i resursa, feministička teorija i zahtevi savremenih ženskih pokreta, ekološke borbe u malim seoskim zajednicama, kritički glasovi u umetnosti i kulturi i njihove borbe za bolji radni i materijalni položaj. To su samo neke od tema koje smo od početka pokrivali i koje su polako, u velikoj meri upravo zahvaljujući takvom sadržaju na Mašini, uspevale da dođu do mejnstrim medija ili je u taj mejnstrim ušlo drugačije razumevanje društvenih dešavanja i pogleda u budućnost. U nekakvim drugačijim političkim i društvenim odnosima, ovo je medijski sadržaj koji bi, pre svega, trebalo da proizvodi javni servis, kao ključni razlog svog postojanja, a i budući da ga čitavo društvo finansira – pa bi tako trebalo i da služi sveopštem društvenom interesu. Otuda paralela.
Što u organizacijskom smislu podrazumijeva preživljavanje medija poput Mašine u Srbiji?
Rekli bismo ništa manje, ali ni više nego bilo koja druga nezavisna medijska organizacija koja pripada tom tzv. civilnom, to jest vaninstitucionalnom sektoru. To je zaista osećaj konstantne neizvesnosti i večite borbe za preživljavanje. Ono što, makar u Srbiji, čitavu situaciju dodatno otežava jeste kontinuitet agresivnih napada vladajućih struktura i sa njim povezanog privatnog kapitala, u vidu konstantnih neutemeljenih demantija, pretnji tužbama, kao i naravno, samih tužbi koje iscrpljuju nezavisne medije, a naročito one male kojima samo jedna izgubljena tužba može da znači gubljenje infrastrukture i gašenje.
Mašina je također prisutna i na društvenim mrežama kroz različite medijske formate. Opći je dojam da desnica dominira novim platformama; osim što memuje samu sebe, kako ljevica živi na mrežama i komunicira s novom publikom?
Moramo biti realni i priznati da je levica organizaciono i infrastrukturno već dugo slabija strana političkog spektra. To se preslikava i na učinak na društvenim mrežama i medijima generalno. Ipak, kako reče drug Če, pravi revolucionari su realni i očekuju nemoguće – možda se upravo u takvoj kontradikciji levice nalaze i sadašnji napori mnogih ljudi koji rade na vidljivosti levih politika i očekivanja nekih budućih značajnijih iskoraka. No, sad bez cinizma, uprkos navedenom stanju stvari, čini nam se i da na tom planu ima pozitivnih pomaka. Primetan je porast taktičkog korišćenja društvenih mreža i pokušaja da lokalna levica svoje ideje i aktivnosti komunicira i van kruga svojih istomišljenika – sve direktnijim obraćanjem i davanjem glasa ljudima na društvenoj margini i obespravljenima.
