Novinari su za Ivu Banca konji ili neka druga manje plemenita marva koju ljudi zauzdavaju kako bi teglila umjesto njih. U svojem najnovijem političkom pamfletu u ‘Jutarnjem listu’, u kojem se po tko zna koji put bavi Srbijom kao bolesnikom Balkana oko kojega Hrvatska i drugi susjedi trebaju formirati sanitarni koridor, Banac dijeli savjete i upute hrvatskim vlastima i političarima, ali i lekcije i packe srpskim manjinskim strankama, udrugama i njihovim liderima. Nakon što je ustvrdio da Nikolić-Vučićeva Srbija opet patronizira srpsku manjinu u Hrvatskoj, Banac poentira: ‘Posjednički odnos prema vlastitim manjinama opet postaje dio šire zone međusobnog propitkivanja. Ovdje je zanimljivo primijetiti do koje mjere srpske manjinske stranke i udruge u Hrvatskoj odnedavno uopće ne izbjegavaju tenzije. Kad bi Milorad Pupovac, u svim svojim licima i funkcijama, tek malo zauzdao svoje raznovrsne medijske poluge i instrumente, svoje pišteće jastrebove i iluzionističke ljevičarske inicijative, lakše bi se disalo. Štoviše, sama ideja matičnih zemalja posve je retrogradna, danas čak i više nego prije dvadeset godina.’
Ne tako davno, kandidat za budućeg premijera Tomislav Karamarko i kandidat za budućeg ministra pravosuđa Ivan Turudić također su najavili ‘zauzdavanje medijskih poluga i instrumenata, pištećih jastrebova i iluzionističkih ljevičarskih inicijativa’. Lideru HDZ-a i vedeti zagrebačkog Županijskog suda Banac se pridružio kao dugogodišnji aktivist i čelnik HHO-a i drugih organizacija za zaštitu ljudskih prava i sloboda. U opkoljavanju srpskih manjinskih stranaka i udruga te ‘pištećih jastrebova i iluzionističkih ljevičarskih inicijativa’ u hrvatskom medijskom prostoru, Banac je zatvorio treću stranu trokuta: budućoj državnoj i pravosudnoj vlasti pridodao je i dio civilnog sektora koji personalizira i godinama predstavlja.
Nekadašnji pripadnik krda stoke sitnog zuba, u koje je Tuđman i njega smještao, danas se nudi kao gonič manjinskog i ljevičarskog stada koje je u javnosti nužno zauzdati, a ako to neće ili ne može prozvani Milorad Pupovac, onda ima tko hoće i može. Među inima, i Ivo Banac, koji bi u budućem Karamarkovu režimu očito vrlo rado preuzeo ulogu koju je u Tuđmanovu igrao Ivan Aralica. Uloga liberalno-demokratskog prosvjetitelja koju obožava igrati u hrvatskoj javnosti Bancu više nije dovoljna, pa bi je osnažio organiziranjem lova na vještice, vjerno slijedeći politiku i metode makartističkog antikomunizma koji sve otvorenije zagovara, tražeći moćne partnere za iskorjenjivanje ostataka Titove ‘crvene aždaje’ koja je, uvjeren je, još uvijek najveća opasnost razvoju liberalno-demokratske i europske Hrvatske. Po gorljivoj želji koju javno iskazuje u progonu Titovih antifašista i komunista, Banac kao da se utrkuje s Vojislavom Šešeljem, koji godinama prijeti da će u beogradskoj Kući cvijeća u Titov grob zabiti glogov kolac. Šešelj to radi u ime četništva, a Banac, navodno, u ime liberalne demokracije.
U makartističkom lovu na Titove antifašističke i komunističke vještice, Banac je naciljao i srpske manjinske stranke i udruge te navodne Pupovčeve ‘raznovrsne medijske poluge i instrumente, pišteće jastrebove i iluzionističke ljevičarske inicijative’, pridodavši im i optužbu da su opet, kao u Miloševićevim vremenima, marionete u rukama aktualnih vlasti Srbije. U tom galimatijasu optužbi Banac ne precizira oko kojih pitanja i sadržaja srpske manjinske stranke i udruge u Hrvatskoj ‘odnedavno uopće na izbjegavaju tenzije’, ali zna način kojim bi ih se trebalo početi privoditi pameti: zauzdavanjem Pupovčevih medijskih poluga i instrumenata, ‘pištećih jastrebova i ljevičarskih iluzionista’.
Naravno da Bančev recept nije originalan: prije njega pokušali su ga primijeniti i hrvatski predsjednici koje Banac nije volio (Tuđman i Josipović), ali unatoč uloženom velikom naporu, dio medijskih ‘pištećih jastrebova i ljevičarskih iluzionista’ nisu uspjeli zauzdati. Bancu bi odavno trebalo biti jasno da Pupovcu, kad bi to i htio, ne bi uspjelo zauzdavanje navodno njegovih medijskih poluga i instrumenata. Ako sumnja u to, mogao bi se i osobno uvjeriti jer bi, kako sada stvari stoje, uskoro mogao dobiti šansu da u Karamarkovu režimu bude ‘veliki lustrator’ koji će osobno moći zauzdavati ‘pišteće jastrebove i ljevičarske iluzioniste’ te srpske manjinske stranke i udruge, a sve kako bi odustale od ‘retrogradne ideje matične zemlje’ i marionetske uloge koju navodno igraju kad primjerice traže da se poštuju i primjenjuju njihova zakonima propisana manjinska prava i slobode ili ravnopravni status u rješavanju izbjegličkih i povratničkih problema te procesuiranju ratnih zločina.
Iako se kune u liberalnu demokraciju, Ivo Banac je svoj cenzorski zahtjev upakirao u omiljeni paket hrvatskih šovinista i desničara kad se obračunavaju sa srpskom manjinom u Hrvatskoj i ‘pištećim jastrebovima i ljevičarskim iluzionistima’: i on ih, naime, prvo proglašava marionetama velikosrpske četničke vlasti u Srbiji i sljedbenicima Titovog zloćudnog antifašističkog i komunističkog pokreta, da bi ih zatim zauzdao i navodno priveo zdravoj liberalno-demokratskoj pameti, kako bi konačno postali dio modernog Zapada, a ne mračnog Balkana i opakog Istoka. Tu staru shemu hrvatskih desničara i šovinista Banac nadograđuje tako što u svoju cenzorsku priču uvodi aktualni sukob Zapada i Putinove Rusije: odbijanje vlasti u Srbiji da se izjasni ‘hoće li naprijed u EU ili bočno u ruski zaklon’ po njemu je dodatni razlog da se Hrvatska angažira u podizanju ‘sanitarnog koridora oko Srbije’ i presijecanju navodne marionetske povezanosti srpske manjine i ‘pištećih jastrebova i ljevičarskih iluzionista’. Jer ako Beograd odabere ‘ruski zaklon’, eto Putinove Rusije i u Hrvatskoj. Zato je nužno preventivno zauzdati Pupovčeve medijske poluge i instrumente. Oni će, valjda po nalogu iz Beograda, spašavati Putinovu Rusiju i dovući je na Balkan, jer im je zbog velikosrpske i titoističke zadojenosti bilo kakva Rusija uvijek draža od europske i zapadne liberalno-demokratske civiliziranosti.
Takve i slične Bančeve otvorene i prikrivene tvrdnje i fantazmagorije nemaju veze sa stvarnošću, ali ni s razumom, jer i manje razumnima je valjda jasno da Putinovu Rusiju neće srušiti srpske sankcije nego eventualna odluka najmoćnijih članica Europske unije da potpuno prekinu ekonomske i sve svoje druge veze s Moskvom. Jer one su ključni europski partneri Rusije, a ne Srbija ili sve balkanske zemlje zajedno. No u zahtjevu za zauzdavanjem medija, ‘pištećih jastrebova i ljevičarskih iluzionista’ s kojima se ne slaže, sukob Zapada i Rusije, politika aktualnih vlasti Srbije, njihov odnos prema srpskoj manjini u Hrvatskoj, zapravo su tek povod za Bančev obračun s neistomišljenicima na domaćem terenu, a u konačnici će poslužiti za uvođenje cenzure koju HDZ-ovi i neki drugi kandidati za buduće hrvatske vladare učestalo najavljuju uoči parlamentarnih izbora. ‘Zdrave snage’ u medijima već su se počele odazivati njihovom pobjedničkom zovu, a Ivo Banac istaknuo je kandidaturu za velikog meštra svih lustratora, koji kao zapete puške čekaju priliku da počnu zauzdavati nepoćudne manjinske stranke i udruge, odnosno, kao u Tuđmanova vremena, stoku sitnog zuba.
