Selo se zapravo većim dijelom, ako ne i posve, uobličuje u kocku, i usput: tri paralelne ulice iz kojih se može ovamo i onamo, zapravo kamo god. Radnici su na svakom koraku, uređuju se kilometri nogostupa, strojevi drndaju, malo dalje – zabranjeno prometovati. Stupovi, osim reklamama za drugoligašku nogometnu utakmicu, oblijepljeni su osmrtnicama na ćiriličnom pismu. Nešto prije devet sati prvi stanovnici, te rane "ptice pjevice", raspredaju uz prvu kavu i gorku žesticu – o čemu? Uobičajene teme, male životne radosti, politika i ljetina, manje sport, više bolja prošlost, zapravo daleka prošlost, doskočice i žovijalne ludosti (Oženio sam se na šanku, nesretniče, kao ironijski krešendo iz razgovora dvojice gostiju) čine kavanu živopisnog imena "Mali raj" dosljedno – malim rajem.

To je Bijelo Brdo, selo od 1500 stanovnika, manje nego ikad u zadnjih pola stoljeća, a dvadeset i pet godina nakon završetka mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Da je sve u toj seoskoj kocki, pripovijeda nam mještanin Đ. (na koncu nije želio da ga imenujemo, jer ne treba njemu publicitet, kao što ne treba nikome, premda je publika uvijek znatiželjna pa prisluškuje), blago oslonjen na šank. "Bolje u kocki nego na kocki", pomislimo.

A društveni život je posve stao u seoski centar. I takav nema nitko, jer sve je na jednom mjestu: općina, škola, tri gostionice, ambulanta, crkva, igralište, mjesna zajednica, nogometni klub BSK... Tako je redom nabrajao Đ. i zatim zaključio:

- Jedno selo koje nema života, a ima sve. Mada nemamo mi korist od toga, ali nema veze. Lijepo izgleda - reče nekako poetski.

I što bi nakon takve konstatacije trebalo dalje zapitati Bjelobrdce? Kako živite? Kako gledate na bližu i dalju prošlost? Što vam se zanimljivo dogodilo u minulih četvrt stoljeća?

- Na što konkretno mislite? Zašto baš u tom periodu? - zapitat će se oni širom otvorenih očiju, koje pomalo odaju čuđenje.

- Pa možda smo za ovu priliku skloni novi početak nečijeg ili nečijih života, nakon svih ratnih zbivanja, računati od januara ili siječnja 1998., dakle od završetka mirne reintegracije - odgovorit ćemo.

Kako je? Dobro je. Bolje je nego rat, svakako. Bio je to pametan politički potez ondašnjih vlasti. Tako se trebalo miriti odmah 1991., a ne mrziti. Najgore su prošli oni koji su otada završili u zemlji i na jednoj i na drugoj strani – komentira prolaznik na biciklu

Doista, što biste (na)dalje zapitali čovjeka koji stoji uz šank "Malog raja" u devet ujutro s gorkom čašicom ispred sebe i koji izgleda kao jedna od "noćnih ptica" iz realističnih slika Edwarda Hoppera? I koji vam usput skreće pažnju na lokalne legende, pa spominje kako su književnicu i novinarku Mariju Jurić Zagorku onomad opljačkali baš u Bijelom Brdu, zbog čega je kasnije prokopan i tok rijeke Drave.

- Njezin čuveni roman "Vitez slavonske ravni", eto, on se dešavao ovdje kod nas u selu. Jest, poznati smo i po lopovima, u redu, ali i po Mariji. Selo je napravito kad je Čarnojević (Arsenije III. Čarnojević, srpski patrijarh, op. a.) došao vamo. U to doba moj je djed bio seoski knez - govori Đ.

Ali kakve veze ima Zagorka s tokom Drave i njezinim prokopavanjem? Govori li Đ. o fikciji ili stvarnosti? Jer treba reći da se legende ovdje raspredaju od pamtivijeka, čak se i reklamiraju u ovom našem dobu valjda kao turistički putokaz: poznata je nadaleko ona o bjelobrdskim gusarima koji su na Dravi dočekivali lađe iz Beča i pljačkali ih. To su mogli činiti jer je kod tog sela rijeka pravila velike meandre i usporavala tok, što je omogućavalo približavanje brodovima i noćnu pljačku – baš zbog toga su navodno izmijenili tok Drave pa danas Brdom prolazi samo njezin rukavac. Sad otpuštamo legende da otplove starim tokovima, pa pitamo Đ.-a da nam nešto kaže o ratu prije i miru poslije na ovom prostoru.

- Ovdje nikad nismo imali problema s drugima, odnosi se nisu poremetili, za razliku od recimo Dalja, koji je vrlo mješovita sredina. Drugim riječima, nismo pravili probleme. Bijelo Brdo je gotovo čisto srpsko stanovništvo. Naši Hrvati, koji su malobrojni, oko njih nije bilo nikakvih problema. Za vrijeme rata smo ih čuvali, skrivali ("spremili ih na prvoj liniji da ih nema"). Nitko nije poginuo, nikog nisu ubili, pa nije bilo nikakve odmazde. Ni poslije rata ovdje nitko nije optužen za zločine ili takvo što. Mi smo naše ljude sačuvali - ističe Đ.

Priču o tome kako Bjelobrdci i susjedni Hrvati Aljmašani njeguju prijateljske odnose kroz vjekove i ratove čuli smo u više navrata u tom dijelu istočne Slavonije. Riječ koja najbolje opisuje tu uzajamnost bila bi već spomenuto – čuvanje. Pa mnogi su među njima u prošlosti bili u rodbinskim odnosima. Mi smo uvijek jedni druge čuvali, više puta nam je dano na znanje. Čuvali su se bez obzira na to koja je vojska u danom trenutku bila na vlasti.

Mirna reintegracija? Zašto politika i javnost općenito uglavnom prešućuju tu činjenicu iza koje stoji jedan od rijetkih političkih i diplomatskih uspjeha na ovim prostorima, želimo čuti. Slušamo zatim kako je više ljudi otišlo u zadnje vrijeme nego u doba reintegracije.

- Moj djed, koji je bio učesnik jednog drugog rata, govorio je: dijete, drži se sredine. Ideš li naprijed, bit ćeš kriv onima, ideš li zadnji, bit ćeš kriv svojima. Zato, drži se sredine, sve će to proći i opet ćemo biti zajedno. I upravo se tako dogodilo - mudro će Đ.

Opći stav je da mirna reintegracija i idućih 25 godina tamošnjim ljudima nisu donijeli neki poseban materijalni prosperitet. Kako Srbima, tako i Hrvatima. Hoće se reći da se bolje živjelo za vrijeme bivše države. Kaže nam jedan Bjelobrdac:

- Ja sam iz boljeg života otišao u gori. Iako imam završen zanat, ostao sam seljak. Sve što sam imao prije rata, izgubio sam. Hoću reći, puno sam bolje živio prije od poljoprivrede.

Jako mali broj ljudi se vratio. Svatko se zapravo snašao i ostao negdje drugdje; vratilo se većinom starije stanovništvo, a premda je bilo postratne obnove, kuće su uglavnom ostale prazne. I prije zadnjeg rata ovdje je, priča Đ., bilo 150 praznih kuća i isto toliko njih s jednim stanovnikom. Ipak je to, zaključuje, tristo praznih domaćinstava.

Nalazimo se u ulici nečijeg djetinjstva, nazvanoj Školski trg, preko puta stadiona BSK-a. I ovdje se neke kuće prodaju, a naglašeno su istaknuti brojevi prodavatelja. "Zlo i naopako" – netko je upravo riječ "naopako" napisao slovno naopako na jednom zidu. Dalo nam je misliti.

Ispred jedne kuće sjedi čovjek, zanimljivog lica, iz kojeg se ogleda mješavina Panonije, rijeke i nomadskog života. Ni tako izveden naš zaključak nije posve jasan, ali je barem najiskreniji dojam na prvi pogled. Taj čovjek nam ponudi društvo i reče nam da mnogi ne znaju ni kako se zove ni kako se preziva. Doista? Miroslav Trbić. Inače, Mirko. A kako se Mirko kaže na mađarskom?

- Imre - reče.

- A tko je bio Petofi Sandor u prevodu na srpsko-hrvatski? - upita nas zatim. - Petrović Aleksandar - odmah odgovori.

- Vi ste Mađar? - zapitamo kad je već krenuo s imenima i etnonimima.

- Nisam.

- Rom? - nagađamo.

- Srbin - reče.

Naš reporter u razgovoru s gospođom Verom u Aljmašu (Foto: Sandro Lendler)

Čim smo doznali navedene pojedinosti, malo-pomalo družina se povećala: eto ti dvojice na biciklima, izgledaju kao poštari, što možda i nisu, ali nekakva radna uniforma ili što već odaje neodređenu dužnost. Ili su ipak tek u prolazu. Razgovorljivi su, dobrohotni – pa kako oni žive u ovom dijelu Slavonije, mirno reintegrirani, 25 godina poslije?

- Kako je? Dobro je. Bolje je nego rat, svakako. Bio je to pametan politički potez ondašnjih vlasti. Tako se trebalo miriti odmah 1991., a ne mrziti. Najgore su prošli oni koji su otada završili u zemlji i na jednoj i na drugoj strani - komentira jedan od "poštara".

Mirko čita novine, različitu štampu, bez razlike. Voli historiju svakog sela, mjesta, kraja. Naširoko. Tako da mu je poznata i ona o njegovom – Bijelom Brdu.

- Ne daj bože goreg. A nikad više neće biti bolje. Reintegracija jest donijela bolje. Ali nije trebalo doći do tog jebenog rata - kaže.

Kako u ono socijalističko vrijeme nije uplaćivao u mirovinski fond, Mirko danas nema penziju. Bilo je onomad skupo uplaćivati, objašnjava, jer su Bjelobrdci bili svrstani u prvu klasu zbog pogodnosti i dostupnosti obradive zemlje pa su im nametnuti visoki porezi. Ne sjeća se iznosa, no ilustrira nam to primjerom da si morao utoviti i prodati pet-šest bravaca da bi platio godišnji porez. Danas živi ponovno od zemlje, u zakup je dao svojih 10-12 hektara. Kaže da je to kao da prima socijalnu pomoć.

Naiđe i poznanik iz "Malog raja", ne onaj s kojim smo naširoko razglabali, već jedan iz kuta kafića.

- Politika je napravila to da su ljudi otišli. Ne mi, ne on, ne ja... - dometne kružeći prstom.

- Nemam nikakav važan događaj, samo tužne - dobaci nam u prolazu, u žurbi, jedna vremešna Milica.

Sve je manje mladih familija. Oni koji imaju drugu mogućnost, odlaze. Selo izumire, složit će se narod, a među njima i naš Imre.

Do Aljmaša je časak. Kao nulta točka tik uz državnu granicu, on živi uglavnom od vikendaša. Pitamo za najpogodniji parking i usput tog mladića, na kojeg smo se namjerili, kakav je život u mjestu.

- A kako, Srbi su opet na vlasti - odgovara.

Na što se ova konstatacija konkretnije odnosi, teško može zaključiti netko tko je ovdje tek kratko vrijeme. Ipak, sudeći po viđenom, Aljmaš je mjesto koje ne privlači samo vjerske turiste. Kažemo, nismo se ni snašli a već smo nabasali na zagrebačke supružnike koji ovdje dolaze svake godine i jako hvale svoj odabir za odmor. Zapravo, kuće u tom mjestašcu već kupuju i Nijemci (dakako, i istočna Slavonija je dio šire unijske Europe), doznajemo u jednoj tamošnjoj konobi koju od lani drži prijazna bjelobrdska obitelj. Doista, kad ne biste znali gdje se nalazite, posebno navečer kad ulična rasvjeta obasja prvu ulicu do Dunava, i ladanjske prizemnice i katnice, pomislili biste da ste u najmanju ruku na – francuskoj rivijeri, recimo u Saint-Tropezu.

Vratimo se nakratko crtici iz konobe, jer iako "nisu znali što mogu očekivati" kad su preuzeli lokal, u njemu se povjerenje i briga između domaćih Aljmašana i bjelobrdskih ugostitelja više puta potvrdila u toj maloj zajednici. Priču o dva susjedna mjesta koja se usprkos ratu, a možda i zahvaljujući mirnoj reintegraciji, uvažavaju, već smo spominjali – čuvaju se na neki svoj osoben način. Nikome ne smeta pritom kad sa zvučnika blizugraničnog Radio Apatina (koji se zbog odlične muzike često sluša u konobi) naizmjence idu i tamburica i narodna muzika, jugoslavenski sint-pop i Bajaga, srpski i hrvatski bendovi iz 1980-ih.

U Ulici Matije Gupca drvoredi trešanja i višanja, većinom potonjih, ali ponešto prorijeđenih. Ljudi koji su odavde izbjegli 1991. počeli su se vraćati 1998., nakon završetka mirne reintegracije. Ipak, nije ih se mnogo vratilo, kaže nam gospođa Vera, rođena Aljmašanka.

- Oni koji su u to vrijeme bili djeca otišli su u Osijek, završili ondje ostatak osnovne i srednju školu, fakultet i zasnovali obitelji. U Aljmaš navraćaju obično vikendom. U ulici je nekoć bilo četrnaestero djece od deset do 14 godina, danas njome trče svega dva djeteta. Ove godine će se još dvoje roditi - izračunala je ova žena, nekim svojim algoritmom.

Stvari su se od reintegracije popravile, smatra i ona poput mnogih drugih. Mir koji je nastupio bio je neprocjenjiv. Ali globalizacija, migracije i nove tehnologije nisu zaobišle ni ovaj mali kraj. Iseljavanje je problem, prije svega. Utoliko su ljudi pomalo i razočarani. Kao ona priča s početka o selu koje ima sve, a nema života. Ali barem lijepo izgleda.

(Kraj)

Klikom na naslovnu fotografiju pogledajte sve slike u galeriji.

Prvi dio reportaže iz istočne Slavonije, 25 godina od završetka mirne reintegracije, pročitajte na ovom linku.