Promatrajući s ceste uzorno obrađena slavonska polja razmišljali smo o tome da svaki stečeni mir za sobom neminovno ostavlja tragove (ratne) prošlosti. I zato ih valja potražiti među ljudima: između onih koji su proživjeli dvostruko, između onih prošlih i sadašnjih, koji su nastanili 159 kilometara četvornih, kolika je po prilici površina općine Erdut; oni koji na biciklima klize ravnicom ionako su neuhvatljivi. Na tom krajnjem istoku Hrvatske, uz državnu granicu, držimo se dakle Dunava i četverokutnih seoskih ulica uz koje u pravilnim nizovima sanjare stare panonske, "švapske kuće", neke odavno napuštene pa sad stoje kao baština, dok se druge sklanjaju pred onim modernijim, crvenih krovova.

U kuću obitelji Ljubojević, izgrađenu 1934. godine u Dalju, administrativnom centru općine, historija je jednom nogom kročila. Ali doći ćemo do toga. No kako smo došli do Ljubojevića, ljudi iz prošlog i sadašnjeg vremena?

Kako smo (pre)živjeli tu polovicu devedesetih? Imali smo za rata svinjokolje, ostaviš sebi koliko možeš da pojedeš, onda smo ostatak delili sa rodbinom. Unproforci su nam nosili veš na pranje, prala sam ga i peglala, i oni su plaćali tu uslugu – sjeća se Branka

Neka i to ostane po strani, recimo tek usput da nas je s ceste privukao glas poljoprivrednika Dragomira Ljubojevića, nadimka Bata, koji oslonjen na vlastitu kapiju, na kojoj oglašava prodaju bravaca (svinja), razmišlja o Meši Selimoviću, prije svega o njegovoj "Tvrđavi", o tome kako je pisac razmišljao i pisao o vlasti i smrti. Čitanje te svevremene i teške knjige, za koju čovjek mora biti mentalno spreman, preporuča se nakon određenog životnog iskustva. Vratit ćemo se Bati. Supruga njegova Branka radi u malom dućanu sa stočnom hranom tik do njihove kuće. Jednostavna žena prijateljskog pogleda i glasa, koja riječi veze kao pletivo, na trenutak se zamisli nad našim pitanjem, koje zatim ponovi i zausti:

- Najvažniji događaj u mom životu u zadnjih 25 godina? Moja deca. Četiri kćerke. Moja najstarija kćerka bila je prva generacija nakon mirne reintegracije koja je krenula u farmaceutsku školu u Osijeku. Najmlađa nije mogla upisati tamošnji Poljoprivredni fakultet, pa čak ni vanredno. A zašto? Iako je bila druga ili treća ispod crte, upisalo se prije nje velik deo braniteljske djece, od kojih su mnoga već na prvoj godini odustala od studija, čime su, po mom mišljenju, onemogućena ona deca koja zaista žele studirati ono što vole i završiti ono čime bi se doista bavila u životu.

Branka je iz mješovitog braka: od oca Hrvata, potomka Livnjaka, i majke Srpkinje. Ona sâma udana je za Srbina. U Dalju Srbi čine zamalo 60 posto stanovništva. Prošlo je punih 25 godina od službenog okončanja – u siječnju 1998. – mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Prethodio joj je Erdutski sporazum iz studenoga 1995. godine. U Erdutu, seocetu najbližem granici sa Srbijom, potpisali su ga ondašnji politički i vojni predstavnici Hrvata i Srba kao i najviši dužnosnici Prijelazne uprave Ujedinjenih naroda (UNTAES) za taj dio Podunavlja, koji su se ondje zadržali do samog kraja. Istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem bili su u prvoj polovici 1990-ih dio samoproglašene Republike Srpske Krajine. Ondje su se u to vrijeme dogodili brojni zločini i protjerivanje stanovništva, pa je jedan od glavnih ciljeva diplomacije bio vratiti povjerenje među ljude i razbiti kolektivnu krivnju koja se nametala starosjediocima Srbima, koji su sporazumom dobili određena jamstva vezana uz povratak, kulturnu i obrazovnu autonomiju, povrat imovine i ostalo. Mirna reintegracija označila je povratak tog područja pod kontrolu hrvatskih vlasti, bez ispaljenog metka i potencijalnih novih žrtava, što se i danas među mirovnim aktivistima i racionalnim protagonistima tog događaja smatra izuzetnim uspjehom diplomacije (uključujući i hrvatsku) i jednom od rijetko uspješnih operacija UN-a.

Branko Đurkov Kana i Dragomir Ljubojević Bata (Foto: Sandro Lendler)

Spomenuti historijski trenutak prepričava Branka Ljubojević:

- Kod nas je u kuću dolazio Žak Pol Klajn (američki general, porijeklom Francuz, prijelazni upravitelj UNTAES-a, op. a.). Došao je baš pred pravoslavni Uskrs jer je kod nas bio smešten neki Irac, koji je radio za UNPROFOR. Klajn je tada rekao da je mirovna reintegracija najbolja opcija, da ovo područje nikad neće biti Srbija, a nama je bilo najpreče da zavlada mir i da možemo normalno živjeti.

- Što je meni rekao Klajn 1993. ili 1994? - zapitao se, kao za sebe, nešto kasnije 65-godišnji Dragomir.

- Kazao je da ćemo mi Srbi imati maksimalna prava. Nadodao je još, uz obostranu rakijicu, da se moramo izmiriti. Poštujem ga, bio je u to vrijeme izuzetan čovjek. Mada sve točke prema Erdutskom sporazumu nisu provedene. Pitate li mene, nije trebalo ni doći do reintegracije, odnosno do rata.

Njegova supruga se nadalje prisjeća:

- Pa mi nismo na početku rata punih šest mjeseci imali ni struje ni vode. Vadili smo vodu iz bunara, veš iskuhavali vani u kotlovima, prali robu ručno, ali to nije trajalo nedelju dana, već – šest meseci! Ovo područje je tada bila Krajina, odsekli su nam jednostavno struju, sve dok nam je nisu doveli iz Srbije. Kako smo (pre)živjeli tu polovicu devedesetih, pitate me. Imali smo za rata svinjokolje, ostaviš sebi koliko možeš da pojedeš, onda smo ostatak delili sa rodbinom. Unproforci su nam nosili veš na pranje, prala sam ga i peglala, i oni su plaćali tu uslugu. Prije tog nesretnog rata radila sam u Borovu, nisam znala tko je Srbin, a tko Hrvat. I nikad kod nas nije bilo deljenja. Iza reintegracije i kad je uspostavljena hrvatska vlast dolazili su da popisuju stanovništvo. Šta sam po nacionalnosti? Ja sam se uvijek izjašnjavala kao – Jugoslavenka. Toga više nema, kažu. A što onda mogu biti, pitala sam. Moj otac je Hrvat, majka Srpkinja. Uvijek se pisalo po ocu, odgovorili su mi. U redu, ako je po ocu, onda sam Hrvatica - govori Branka Ljubojević.

I napiše gospođa P. upravo tako.

Jedan moj tetak Panišić je bio dobar s Crnjanskim. Ne znam kako. Ali ga je poznavao. Volio sam ja i Milana Kunderu dok je bio Čeh, našeg Kapora, drag mi je i Ante Tomić Splićanin, ponešto laganije knjige – nabraja Dragomir

- Onda popisujem četvero dece, odnosno moje kćerke. Pita mene gđa P. što su oni. Srpkinje, rekoh. Gledala me bledog lica. Pa jeste li meni rekli da se piše po ocu, kažem. Ako je po ocu, onda su Srpkinje. Gledajte, mi smo slavili oba Uskrsa, oba Božića i nikad nismo razlike pravili, što je bila vrlina u našem porodičnom odgoju - nastavlja Branka.

- Ja sam se prije rata izjašnjavao kao Jugoslaven - reče Dragomir. - A sada ne mogu reći da sam Hrvat, kad mi ne daju da budem Jugoslaven. I moji otac i majka su pravoslavci, i što sam dakle ja nego Srbin. Crkva naša pravoslavna u selu je iz 18. stoljeća, najveća takva u Hrvatskoj. Znate li tko je izgradio katoličku crkvu u selu? Pa Čarnojevići.

- Vuče na literaturu. Na Crnjanskog - potaknemo nastavak priče.

- Jedan moj tetak Panišić je bio dobar s Crnjanskim. Ne znam kako. Ali ga je poznavao. Volio sam ja i Milana Kunderu dok je bio Čeh, našeg Kapora, drag mi je i Ante Tomić Splićanin, ponešto laganije knjige - govori Dragomir.

Što je još donijela mirna reintegracija u taj dio Podunavlja? Čini se da su ljudi učili živjeti ispočetka. Kao kad malo dijete uči prve korake, pa se spotiče i ustaje iznova. Tako je to kad su životne promjene toliko intenzivne.

Branka Ljubojević spominje da je nekad u birački spisak bila upisana kao Hrvatica pa je glasala na većinskim listama. Ali ona je željela glasati kao manjina, na manjinskoj listi. Zašto?

- Kad bih odlazila na biračko mesto, govorila bih tim pravnicima: mene ne interesuju Osijek, Zagreb, već ovo ovde i htela bih da glasam kao manjina za Dalj u kojem živim. Mene brinu problemi koje mi imamo u Dalju. Svaka čast svima, ali tako je. Ne može, odgovarali su, moram na većinsku listu. Srbi imaju pravo da biraju hoće li glasati na manjinskim ili većinskim listama, a ja nemam. I onda sam otišla u Osijek da izborim pravo da glasam na manjinskoj listi. Ali za to bih morala biti iz redova manjinskog naroda. Službenica S. pitala je konačno: Koju ćeš manjinu? Eskim, bubnem. Toga nema. Možete biti Mađarica ili Srpkinja, Slovakinja..., veli službenica. Onda pišite da sam Srpkinja, kažem. I vi ćete iz većinskog preći u manjinski narod, pitala me iznenađeno. Ako mi je to uslov da mogu birati ondje gdje živim, onda ću tako reći. Sad se pišem kao Srpkinja - priča Branka.

Načelnik Općine Erdut Jugoslav Vesić (Foto: Sandro Lendler)

Naiđe pred Batinu kapiju u jednom trenutku Branko Đurkov Kana iz Erduta. Hrvat. Netko mu je, govori nam, zapalio kuću odmah iza rata. On je bio u izbjeglištvu u Osijeku. Javio mu je telefonski onomad netko tu informaciju. U Erdutu je u to vrijeme bio kamp za obuku zločinca Arkana i njegove paravojske. Kad govori o dobrobiti mirne reintegracije, Kana priznaje da su odnosi između ljudi u općini danas ipak bolji. Povratilo se izvjesno povjerenje, ljudi surađuju kako je to bilo i tristo godina unazad. Kana tapša Batu po ramenu, možda je i obrnuto. Prema popisu iz 2021. u općini ima 5.436 stanovnika, od čega Srbi čine 53,68, a Hrvati 38,5 posto. Inače većinski hrvatski narod ovdje dakle konzumira manjinska prava. Po brojnosti slijedi mađarska manjina, koja čini 4,93 posto. Možda je važnije reći da ukupno 1.497 stanovnika općine ima 65 i više godina, dok njih 559 ima 75 i više godina.

Čuli smo zatim i sljedeće:

- Aljmašani su duše od ljudi, mi kažemo pajte. Prijatelji. Plemeniti su Šokci ljudi. Arkan? Zločinac! Daj bože da je mrtav. Sve najgore. Šešelj? Oni nisu trebali.

Kao i drugdje, i ondje su na ogradama istaknuti oglasi za prodaju kuća. Od jedne mještanke doznajemo da se ruševna kuća s velikom okućnicom koja se nalazi tik uz njezinu prodaje za svega 12 tisuća eura. Za ozbiljnog kupca vlasnica, rođena 1935. i trenutno u Domu za starije, spremna je spustiti cijenu. Od te kuće, koja se nalazi u zavučenijoj i time mirnijoj ulici, svega je dvjestotinjak metara do Dunava. A zapravo, malo što ondje remeti mir. Dunav pust i prazan, brodica nigdje. Šetnica podugačka, bez kraja i početka. Do druge obale rijeke, gdje počinje nova granica, spretniji gotovo mogu dobaciti kamenom. Restoran "Stari mlin" tek pruža određenu živost i važnija je točka sela, čije središte može i otuda započeti.

Sporazum nije do kraja proveden. U nekim institucijama nemate proporcionalnu zastupljenost pripadnika srpske manjine pri zapošljavanju. Kod nas u općini, gdje većinski hrvatski narod konzumira manjinska prava, posve je suprotno – ističe Jugoslav Vesić

Nešto kasnije općinskog načelnika Jugoslava Vesića podsjećamo kako je u ožujku 2007. više od 550 mještana Aljmaša i Erduta zajedno potpisalo peticiju za izdvajanje iz sastava današnje općine Erdut i osnivanje dviju novih jedinica lokalne uprave, odnosno općine Aljmaš – Erdut. Kao razlog naveli su da se u ta sela s većinskim hrvatskim stanovništvom ništa ne ulaže. Premda u to vrijeme nije bio na političkoj funkciji, Vesić kaže da je bilo nerealno očekivati takvo prekrajanje. Prigovori su bili zbog činjenice da je riječ o Erdutskom sporazumu, a središte općine je u Dalju.

- Mi smo 2002. proveli referendum na kojem se do 90 ili čak preko 90 posto građana iz čitave općine Erdut izjasnilo da središte općine bude u Dalju - ističe Vesić.

Domislili su se kasnije u općini kako započeti graditi proces povjerenja među ljudima. Organizirali su tako 2001. malonogometni turnir na kojem su sudjelovala oba daljska kluba – nominalno srpski NK Radnički Dalj i hrvatski NK Dunav Dalj. Svrha turnira bila je dakle pomirbenog karaktera. Tada su prvi put nakon mnogo godina porazgovarala dva nekadašnja prijatelja. A danas u Radničkom, priča načelnik, od dvadeset igrača 15 je Hrvata, dok su u Dunavu, rekosmo "hrvatskom klubu", kompletna uprava i ljudi koji rade oko kluba Srbi.

Načelnik ističe pomirbu kao najveći uspjeh mirne reintegracije iz devedesetih. Činjenicu da su ljudi shvatili da moraju živjeti zajedno. Da velika većina u tom smjeru razmišlja potvrđuje i pedesetak mješovitih brakova koji su u općini sklopljeni u zadnjem desetljeću.

Manjkavost vidi u dijelovima Erdutskog sporazuma, koje bi danas valjalo preispitati. O tom se sporazumu u javnosti previše ne govori, politika ga uglavnom zaobilazi, kao i školski programi... A Dan općine Erdut upravo se proslavlja 12. novembra, kad je 1995. sporazum potpisan. Načelnik ističe da je to najbitniji dan na njihovom terenu, ne samo za općinu već za cijelu regiju. Pa ipak, u samom Erdutu ne postoji ploča koja bi svjedočila o tom događaju.

- Četiri puta smo je postavljali, isto toliko puta je bila uništavana ili izmještena. Ono što osjećamo kao srpska manjina na celom prostoru istoka Slavonije je to da sporazum nije do kraja proveden. U nekim institucijama, sudovima ili slično, kao što je to u Vukovaru, Belom Manastiru ili Iloku, nemate na primer proporcionalnu zastupljenost pripadnika srpske manjine pri zapošljavanju. Kod nas u općini, gdje većinski hrvatski narod konzumira manjinska prava, posve je suprotno, npr. pročelnica za financije je Hrvatica. Kao načelnik iz redova srpske zajednice moram voditi računa da nemamo međunacionalnih problema. Kažu, Srbi su na vlasti, ali mi jako dobro znamo u kojoj državi živimo. Ali ima i takvih poslodavaca koji ističu da kod njih Srbi ne rade, no to su doista iznimke - govori Vesić.

Profesor etike i hrvatskog jezika Zoran Kojčić (Foto: Sandro Lendler)

Srednja škola u Dalju, koja broji preko pedeset učenika, posve je zelena institucija. U velikom plasteniku (dva su ukupno) učenici i njihovi mentori nastavnici pikiraju sadnice rajčica. Jagode su prolistale, u maju će biti spremne za branje i prodaju. Škola tako potiče učeničko zadrugarstvo. Od prodaje sadnica i lisnatog povrća, koje se na prvi pogled uzgaja u većim količinama, učenici i nastavnici zarade za nekoliko dana ljetovanja. Uz poljoprivredni postoji i ekonomski smjer. Neki učenici žele nakon završetka školovanja otvoriti svoj OPG ili obrt i već imaju prve ideje čime će se baviti, neki međusobno surađuju, počinju svoje prve poduzetničke korake. Kroz praksu ondje se osim proizvodnje uči i kako reklamirati, plasirati i prodati proizvod na tržištu. Nastavnici im, uvjerili smo se osobno, nastoje pokazati da budućnost ondje ima smisla. Jer u općini radi 430 obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i ima deset tisuća hektara obradivog zemljišta.

Profesor etike i hrvatskog jezika Zoran Kojčić ponosni je Daljac, premda danas živi u Borovu naselju u Vukovaru. Devedesetih i u doba mirne reintegracije bio je dječak. Ni on, kao ni druga djeca, nije mogao razumjeti što se zaista događa izvan njegovog djetinjeg svijeta. Odrasle je vidio kao prilično uznemirene, a budućnost kao neizvjesnu. Vjeruje da je to bilo zato što nisu znali kome mogu vjerovati, posebno nakon "Oluje" i svih strahota o kojima su slušali od onih izbjeglica koje su došle u njihovo selo nakon te vojne operacije. Govoreći danas o tom vremenu, Kojčić navodi da postoje objektivni razlozi zašto se mirnu reintegraciju smatra izuzetnim diplomatskim uspjehom, ne samo administrativno i pregovarački, nego u broju spašenih života i sudbina na ovom području. Siguran je da velik broj ljudi koji su prošli kroz taj proces i danas svjesno živi s potencijalnim strahotama onoga što se moglo dogoditi, o čemu su strahovali. Ipak, oni danas mogu misliti o boljoj budućnosti, mogu nešto planirati, na primjer kako će urediti svoje živote, čime će se baviti njihova djeca i koje će sve prilike imati. Da se na području Podunavlja dogodio suprotni scenarij, nebrojeni bi ljudski životi bili ugroženi.

Ni sami ne znamo jesmo li nešto posebno očekivali od posjeta Erdutu. Uličice puste, tek se čuje poneka kosilica iz udaljenog dvorišta. Hučemo, jeke nema. Hodamo gore-dolje. S rukama u džepovima, glave iznad oblaka. Sjednemo, odmaramo se. Promatramo ispred, iza sebe, sa strane. Hajdemo, rekoh kolegi Lendleru. Nemajući više kud, nanovo tražimo potencijalna lica, neki događaj, šum, žubor, vjetar, kišu, zraku, pticu. Prije svega lica, ona za koja bi možebitno Krleža rekao da bi "trebalo o njima pisati studiju", baš zbog tog ljudskog dualiteta u vremenu: ljudi prošlosti, lica sadašnjosti. Spuštamo se utonulih misli, pa se uzdižemo naseljem Dalj Planina, gdje se hektari uzorane zemlje pružaju unedogled. Podunavske večeri. I dokle tako?

Skrećemo prema Aljmašu. Ima još toga, što treba zabilježiti.

 

(Nastavlja se)

 

Klikom na naslovnu fotografiju pogledajte sve slike u galeriji.

 

Drugi dio reportaže iz istočne Slavonije, 25 godina od završetka mirne reintegracije, pročitajte na ovom linku.