Nema nekrologa za večne dečake – napisala je beogradska novinarka Jovana Gligorijević u tekstu na sajtu Forum.tm povodom smrti Vlade Divljana i doista, nekrolog nije baš primjerena forma za nekoga tko je tako neuvijeno slavio mladost, ljubav i život.

Vladimir Vlada Divljan je u svojim pjesmama djevojčice i dječake učio što je to ljubav: nekada je laka i zabavna, nekada fatalna i sudbonosna; od ljubavi, kakva god bila, ne treba bježati ili strahovati. Kako se nije rodio u Liverpoolu ili L.A.-u, glavni poetički problem bio je (i ostao) ne estetski odnos prema tradiciji, već prema čudima balkanskih sentimenata i glazbenih stereotipa. Taj odnos nikada nije jednoznačan, a kako je bio dovoljno hrabar da i jedno i drugo okrene u smjeru campa a ne parodije (njegov prvi i pravi umjetnički uzor bio je i ostao Bryan Ferry), čarolija emotivne i poetske nostalgije mogla je ponovno proraditi: Ti si kao mala kutija/ otvaram te danima, napisao je u pjesmi ‘Ja sam tu’, i to je šifra Idola i Divljana – lijepo, pomalo smiješno, ali ipak dirljivo.

Vladi Divljanu je uspjelo autorski destilirati balkanske utjecaje na podnošljivu estetsku razinu, što je možda dio klasičnog građanskog drila: u njegovim pjesmama našlo se mjesta i za šlagere, klasični pop rock, punk, novi val, ali i za starogradske pjesme i sevdah. Beatlesi i Kinksi druže se s Dubrovačkim trubadurima, Zvonkom Bogdanom, Mišom Kovačem i Dragom Britvićem. Šaper i Krstić – kreativni tim Idola – u tome su svijetu prepoznali genijalni umjetnički koncept i pospajali ga gotovo vorholovski spretno. Tako su zapravo nastali Idoli, samo što su Divljana s vremenom počeli uzrujavati termini kao što su ‘marketing’, ‘koncept’ ili ‘mediji’. Intuitivno je shvaćao da taj put, popločan visprenim odlukama, vodi u estradnu, a vjerojatno i političku prostituciju. Zanimala ga je samo muzika, a u životu se pouzdavao u čistoću vlastite unutrašnje poetske inspiracije. Kad je napisao narodnjak, samo jedan ali stvarno moćan, ‘Ja je zovem meni da se vrati’ u interpretaciji Jahije Gračanlić, to nije bilo zbog ‘arta’, ‘koncepta’ ili ‘marketinga’, već zbog emocionalnog poriva ili možda vlastitih muzičkih preispitivanja.

To što su Idoli postali pomodna roba urbanoj, često snobovskoj eliti, sigurno je bilo zabavno sve dok se nije javilo pitanje novih trendova, moda i koncepata. Tu je Divljan bio nepokolebljiv i konzervativan: njegov ukus i talent ne trpe preinake, ucjene ili cenzure. Zašto bi se njega ticalo ako više nije pomodno poigravati se konvencijama zabavne i narodne glazbe ili punka? Problem, naravno, nije u žanru, već u namjerama i ukusu, a Vlada kao da je sav bio sazdan od ukusa: pristojnost, uglađenost i samozatajnost; kao da je jedino tako mogao komunicirati sa svijetom oko sebe. Možda ni sam nije bio svjestan koliko je utješno da postoji netko poput njega u poplavi barbarske bahatosti i samoljubivosti i kojekakvog primitivizma, ne samo na estradi već i u kulturi općenito. Naprosto je neprocjenjiv bio njegov otpor da karijeru nakon Idola vodi na način kako se umjetničke karijere vode na Balkanu, a vode se uvijek nasilno, preko tuđih leševa, ili barem prijetvorno, obmanjivački i s očitom željom da se publici otmu pare na bilo koji način i još da joj se, ako je moguće, napakosti. Divljan nije želio šurovati s biznismenima, skorojevićima, nacionalistima, političarima (dobro, ipak je svirao na nekoj konvenciji LDP-a), a i odnose s medijima i industrijom zabave sveo je na minimum. Njegov primjer govori da se na Balkanu možda može i drukčije živjeti kao umjetnik – samo kako i gdje? Pa i sam je Divljan na početku rata pobjegao iz Srbije u Australiju – ali bome i tamo ima Srba i Hrvata, i to još kakvih – pa se naposljetku vratio u tajnu balkansku rezidenciju, Beč, koja je od Srbije i Hrvatske i dovoljno daleko i dovoljno blizu.

Rođen 1958. u antikomunističkoj porodici, Banaćanin po majci, Hercegovac po ocu (staro porodično prezime Karadžić!), najbolje je prijatelje stekao u Zagrebu. Diplomirao je na Rudarsko-geološkom fakultetu, odsjek petrologije i biokemije. Prvi bend osnovao je još kao desetogodišnjak, no Idoli su bili njegov životni projekt (premda ne ipak samo njegov), čudnovato sastavljen od muzičke sekcije na čelu s Divljanom i basistom Zdenkom Kolarom (sentiš momak i katolik, kako su ih Branko Vukojević i Nebojša Pajkić svojevremeno predstavili u ‘Džuboksu’) i tandema Krstić – Šaper, koji su sve što je muzička sekcija proizvela znali genijalno konceptualno i marketinški zapakirati.

Već su ‘Maljčiki’ bili neponovljiva muzičko-politička provokacija, koja i danas nepogrešivo opisuje onaj čudnovat, ispremiješan osjećaj rusofilije i rusofobije. Prvi singl je bio gay štos, ‘Retko te viđam sa devojkama’, pa zatim uspjela obrada pjesma Darka Kraljića ‘Devojko mala’ iz filma ‘Ljubav i moda’ (1960). Idoli ipak nisu bili štos bend, jer je Divljan brzo isporučio sijaset sjajnih ljubavnih nostalgičnih pjesama, koje su maštale o boljim prohujalim vremenima koja nikada nisu postojala. Divljan je bio Autor, ali ni Idole kao umjetnički koncept ne treba podcjenjivati: bez Idola ne bi bilo ni Đavola ni Plavog orkestra, i zapravo je šteta što su Divljan i Šaper jedan drugome išli tako na živce, jer je Divljanu kasnije u karijeri ipak trebao neki umjereniji Šaper da mu osmisli umjetnički koncept i prepakuje pjesme u primjerne umjetničke projekte.

U svakom slučaju, Idoli su ostavili puno dobrih pjesama i dva važna albuma. Danas ‘Odbrani i poslednjim danima’ (1982) – ploči koja je bila toliko hvaljena – pomalo blijedi reakcionarni buntovni sjaj, a više izbija neka zloslutna predapokaliptična atmosfera iza željezne zavjese, u kojoj ideologija, religija i historija već plešu svoj makabrični ples. ‘Čokolada’ (1983) – u svoje vrijeme strahovita popljuvana – zapravo je divan eskapistički pop-album, konceptualno i produkcijski uravnotežen i sjajno odsviran, zapravo najbolja ploča Idola.

Idoli su se raspali već 1984., a Divljan je žudio za jednostavnijim muzičkim poslovima: radom u studiju, pisanjem muzike za film i slatkim projektima kakvi su ‘Rokenrol za decu’ i ‘Rokenrol bukvar’. Još se jednom 2000. vratio u pop-mejnstrim sa sasvim dobrim samostalnim albumom ‘Sve laži sveta’, no to je već bilo neko drugo, novo vrijeme. On je svejedno i dalje pisao i surađivao na mnogim projektima i s mnogim glazbenicima, i danas taj opus traži strpljivog urednika koji će tu muziku istražiti te izdavača koji će sve to objaviti. Umjetnik Divljan je to zaslužio, ali zaslužila je to i šarolika publika koja ga je svih ovih godina nepokolebljivo voljela i slušala.