Povratak na Kantridu – tako glasi radni naziv gradnje novoga riječkoga nogometnog stadiona, predstavljene prije desetak dana uz prikladnu medijsku i političku pompu. Nositelj projekta je konzorcij s izvjesnim arapskim poslovnim subjektima i ponekim našim igračem tipa Kamgrada, predvođen Damirom Miškovićem, vlasnikom HNK Rijeke. I jedva što je Novi list uspio raspaliti vatromet općejavnog udivljenja kroz ankete među čitateljima i napose navijačima lokalnog kluba, kadli je predmet dospio pred gradske vijećnike. Oni su ga brže-bolje oduševljeno prihvatili, a treba reći da se i prije njih u knjigu dojmova upisalo par krupnijih imena.
Već na prezentaciji, u svojstvu marketinških agenata pojavili su se riječki gradonačelnik Marko Filipović, primorsko-goranski župan Zlatko Komadina i potpredsjednik Vlade Oleg Butković. Izjasnili su se hvalospjevno o zamisli narečenog povratka na Kantridu, ne bez stihova posvećenih osobnim uspomenama na mladenačke posjete starome stadionu. No čitava operacija bila je izvedena za drugu ciljanu publiku, nipošto tek najviše uzvanike. Prvi su navedeni gradski vijećnici koji će na tom valu, dva dana kasnije, odobriti izmjene GUP-a u vezi s Kantridom, pretvarajući tu zonu iz rekreativne u mješovitu. To je inače omiljeni ključ svake nekretninsko-mešetarske čarolije u Hrvatskoj, a i ne samo kod nas. Tako se, naime, otvara čitav jedan svijet fascinantnih građevinskih mogućnosti tamo gdje je dotad vladala zaštita ranije zatečenog ili projektiranog stanja, obično najšire javne namjene.
Druga meta je lokalna društvena zajednica; ona će u procesu javne rasprave iskazati svoj dominantni stav o Kantridi. Ravnamo li se po Novom listu, bit će to formalnost, jer Riječani jedva čekaju da im paron Miško udijeli svoju developersku milost u vidu gradskog stadiona s velebnih 12 tisuća mjesta, za koji će, doduše, on i partneri u svoj privatno-vlasnički portfelj ubilježiti nekoliko popratnih objekata pride. Ne sasvim umjerenjački, ako ćemo pravo: jedan poširoki hotel uz obalu, te tik iza njega tri stambeno-poslovna nebodera visine 35 (tridesetpet) katova.
U riječkom su Gradskom vijeću samo Iva Davorija i Nebojša Zelić iz stranke Možemo! glasali protiv izmjena GUP-a u korist projekta, upozoravajući kako se time otvara "crna rupa prostornog planiranja" i gaze dotadašnje urbanističko-razvojne smjernice Rijeke
No tako je samo rečeno i zapisano u projektu, dok makete i simulacije predočavaju nešto u bitnom različito, kad se bolje pogleda. Neboderi u tim prikazima uopće ne izgledaju toliko visoko, najviše u ovoj zemlji, i još takva tri jedan do drugog. Efekt postaje jasniji kad se vizualno prebroje katovi na projekcijama, pa se shvati da je investitor prikazao objekte s oko 20 katova, što će reći – gotovo upola manje od tih koje kani graditi. Preuzimanje gradskog zemljišta uz more svejedno je očito motivirano predviđenim silnim mnogoetažnim prostranstvom. Ono što je u maketi skriveno, probija iz teksta što ga je na prezentaciji izgovorio lično Mišković, nakon objašnjenja da negdje mora počivati i ekonomski račun ulagača, ne isključivo poklon-stadion za grad.
U nekoliko uzastopnih rečenica na tom predstavljanju, sadržan je bio sav istinski smisao projekta: "Tri nebodera, svaki s visinom od 116 metara (...) Visoki neboderi, neposredno uz prvu liniju do mora, obilježja su Barcelone, Dubaija, Miamija (...) Neboderi su, uostalom, jedna od asocijacija na Rijeku. Sinonim Rijeke je – neboder. Neboder, u svakom dijelu grada. (...) Tri planirana nebodera, direktno spojena s hotelom (...)" itd. Pa, možda je ipak posrijedi opsesivna fiksacija graditeljskom i nekretninsko-tržišnom erektilnošću, pored seksi-imidža tipa Miami ili Dubai, a ne gradsko-razvojna vizija.
Dobro, pretpostavimo da ulagač nema ni vremena misliti o javnoj dobrobiti te da je sva njegova priča o stadionu u prvome planu, zapravo, dio reklame. S tim da nema spora oko toga da Rijeci treba nova-stara Kantrida, obnovljena ili nanovo izgrađena, u kojem god sportsko-arhitektonskom obličju. Vrijednost tog objekta, namjenska i estetska, podrazumijeva se u svakom pogledu, ali grad je u međuvremenu prodao svoj nogometni klub, zbog čega su odnosi u tome cjelokupnom kontekstu znatno promijenjeni. Sad vlasnik pak uvjerava gradsku upravu i širu javnost da im se interesi podudaraju, mada on traži i pravo na klupsko korištenje novoga gradskog stadiona. Ostaje samo pitanje isplati li se, za grad i njegovo društvo, ustupanje privatniku onolikog komada obale zauzvrat.
Filipović zdušno uvjerava sugrađane da su na dobitku, među ostalim se koristeći navlas istim argumentom iz propagandne radionice Damira Miškovića, a na temu dostupnosti ostatka javnog prostora. Točnije, same obale, tj. pomorskog dobra – da ne zaboravimo i tu kategoriju. "Ovaj projekt omogućuje da se i dalje kupamo na našoj omiljenoj plaži istočno od Bazena, kod Morskog prasca. Ovaj projekt bit će posebno pažljiv prema moru, obali i prirodi", prisnažio je gradonačelnik Rijeke spram biznisa vrijednog "preko 100 milijuna eura", dok nije poznato i koliko je to preko.
Nije moguće drukčije iščitati neskriveno značenje – Mišković i njegovi partneri te politički i medijski serviseri doslovno poručuju ljudima da će im projekt omogućiti ono što im je i dosad bilo omogućeno, i da je to jedna od najvećih njegovih prednosti i vrijednosti, pored prirodoljublja. Istina, nije teško pomisliti da se narod sad, nakon tolikih projekata otimačine javnog prostora, treba radovati i zbog jednoga koji Riječanima najavljuje da im ne bi dirao u omiljeni plažni bar i okolni žal, pa će im tako ostaviti bar nešto, osim što bi uz njih sazdao hotelčinu i neboderčiće. Upravo tako Filipović brani svoju odluku o direktnoj pogodbi s Miškovićem. Ipak, odmah poslije izjašnjavanja Gradskog vijeća, začulo se u javnosti nekoliko veoma zanimljivih kritičkih glasova.
Prvo se na riječkom portalu Artkvart na sve to osvrnula Iva Radić, nalazeći da gradu ne treba ovakva vrsta pokroviteljskog zagovora u smjeru trampe za novi stadion, nego sam taj prostor, i nova kanalizacija, dječji vrtići, bolji gradski prevoz, itd. Ukupno, autorica je projekt nazvala idejom "epohalnog trokurca", precizno biranim riječima tako okarakteriziravši potencijal čitavog pothvata. "Kakav povratak na Kantridu? Pa s Kantride nikad nismo ni otišli", glasi udarni zaključak. Otišao je Damir Mišković s NK Rijekom, da napomenemo, a ovo mu u međuvremenu nije bila jedina prezentacijska maketa nove Kantride od čokolade i marmelade.
Isti dan se u Novom listu oglasio arhitekt Marin Ružić, potpredsjednik stranke Centar i član Gradskog vijeća. Postavio je nekoliko ključnih problemskih pitanja o udjelu javnog interesa u tom privatnom projektu, ali je već sutradan smjerno glasao za potonji, kao i golema većina ostalih vijećnika. Nisu to učinili samo dvoje, Iva Davorija i Nebojša Zelić iz stranke Možemo!, naknadno rastumačivši svoje protivljenje. Prije svega to da se paušalnom intervencijom u GUP i prenamjenom zemljišta u mješovito, otvara "crna rupa prostornog planiranja" i gaze dotadašnje strateške urbanističko-razvojne smjernice Rijeke, a i ona po kojoj bi se privatne investicije morale integrirati u širi, definirani javni interes i prostor. Ne valjda obrnuto, kao što je ovdje primjer, do te mjere da su buduća tri najveća hrvatska nebodera projektirana na udaljenosti od mora manjoj negoli su visoki.
Da se nekim tragičnim slučajem jednom sruše pravo na jug, umalo bi začepili Riječki zaljev, najsjeverniju uvalu Kvarnera. No ta mastodontska predimenzioniranost, kao i napadna nezajažljivost ulagača, mogli bi pomoći Riječankama i Riječanima da shvate opasnost koja im se u vidu tri falička megaobjekta nadvija preko grada. Zasad je u tome najdalje odmakla Građanska inicijativa Kantrida, koristeći u svojim komentarima izraze poput "devastacija" i "betonizacija" te nedvosmisleno adresirajući kritiku na upravno-političko pogodovanje privatnoj zaradi nauštrb dobrobiti šire zajednice.
Od drugih kritičara, uočili smo ovom prilikom i neovisnog aktivista Milivoja Antolovića s njegovom prijavom sumnjive projektne namjere DORH-u. Svemu što su oni rekli možemo dodati jednu usporedbu: ovaj projekt isto je što i onaj dubrovački s golfom na Srđu, gdje je široka transpartijska koalicija izašla ususret privatniku za projekt komercijalne apartmanizacije gradskog zaleđa. Nažalost, ovo Rijeci nije glavna takva prijetnja. Ne dok se odvija puzajuća nekretninska okupacija grada po korporaciji Lürssen, o čemu smo pisali prije četiri tjedna. Uostalom, čitava je Hrvatska postala jedna velika hrpa nekretnina, više-manje nesređena konglomeracija apartmana i parcela mješovite namjene. Takvo se stanje može promijeniti samo mobilizacijom društva odozdo, ali to ionako nije spoznaja od jučer, niti vrijedi jedino za ovu temu.
