Nakon što je na čelu Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata prije dvije godine naslijedio Josipa Klemma, Zoran Maras, jedan od nedavnih aktera organiziranog igrokaza u Okučanima, gdje je paradirao s amblemom HOS-a na kojem dominira ustaški pozdrav, zbog čega je predsjednik RH Zoran Milanović napustio tu službenu proslavu početka VRA Bljesak, stalno je prisutan u medijima. Povrijeđen kritikama onih koji su njegovu provokaciju doživjeli neprimjernom, Maras je odgovorio da ‘mi kao hrvatski branitelji nećemo dozvoliti ustašizaciju Domovinskog rata, niti rehabilitaciju komunističkog fašizma’. Osim ove izjave, sličnim istupima Maras je zabavljao javnost i ranije u polemikama s jezikoslovkom Snježanom Koren i Miloradom Pupovcem. Izgleda da Maras jedino ne voli pričati o svojoj ulozi u pravosudnom slučaju u kojem je bio najprije osuđen zbog ratnih zločina, pa kasnije oslobođen, o čemu su Novosti više puta pisale. Način na koji je taj zločin izvršen nezapamćen je čak i za hrvatske prilike, jer ni ovdje nije bilo najjednostavnije odvesti grupu ljudi iz policijskog pritvora, strijeljati ih i proći nekažnjeno.
Prema optužnici, Zoran Maras i još dvojica specijalaca odveli su iz policijske postaje u Bjelovaru šestoricu zarobljenih pripadnika JNA i jednog civila te ih strijeljali u obližnjoj šumi
Upravo to se dogodilo u Bjelovaru u noći s 3. na 4. listopada 1991., kada su trojica maskiranih pripadnika specijalne policije ušla u Policijsku postaju u Bjelovaru, gdje su im tamošnji policajci predali na čuvanje živote zarobljenih pripadnika JNA, i to Ivana Hosjaka, Radovana Barberića, Zdravka Dokmana, Radovana Gredeljevića, Boška Radonjića i Mirka Ostojića te civila Save Kovača, koji je imao nesreću da je bio Srbin i da je bio svjedok odvođenja. Vojnici su ubijeni, a Savo Kovač preživio je strijeljanje.
Prema optužnici, ta trojica specijalaca bili su Zoran Maras, Zdenko Radić i Ivan Orlović, a u svemu je učestvovao i tadašnji pomoćnik načelnika Odjela operativnih poslova i dežurnog rukovoditelja Luka Markešić. Marasu i ostaloj trojici sudilo se više puta, malo su oslobađani, pa su malo osuđivani, a onda se istaknulo i Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu koje je izmijenilo optužnicu, pa Maras i ekipa nisu više bili optuženi za zločin protiv čovječnosti, nego samo za odvođenje grupe ljudi koje su onda neke druge nepoznate osobe lišile života. Nejasno je zašto onda nisu osuđeni barem za pomoć pri izvršenju ratnog zločina, ali time se nitko nije zamarao, jer se Državno odvjetništvo nije žalilo na oslobađajuću presudu, pa je junak naše priče završio na slobodi.
Prije nekoliko dana predsjednik Zoran Milanović je nazvao Zorana Marasa nečasnim jer se vukao po sudovima s optužbom za ratni zločin iz čega se, kako je rekao Milanović, izvukao zbog pogreške Državnog odvjetništva, iako je već bio osuđen. Maras mu je odgovorio da se time ne ponosi, ali se toga i ne srami, da je u istražnom zatvoru proveo šest i pol mjeseci te da je na sudu četiri puta bio oslobođen i jednom osuđen, ali da je pravomoćna presuda bila oslobađajuća.
Inače, da nije bilo Vrhovnog suda Zoran Maras bi puno ranije završio svoju pravosudnu priču. Vrhovni sud je suđenje za bjelovarski ratni zločin dva puta vraćao na početak. Na sjednici 14. veljače 2007. sudsko vijeće uvažava žalbu Državnog odvjetništva i vraća predmet na ponovno suđenje. Naime, prvostupanjski sud je neosporno utvrdio da je optuženi Luka Markešić najavio voditelju smjene operativnog dežurstva Tihomiru Wagneru da će tokom noći doći specijalci i odvesti zarobljenike i da su nakon toga došli Zoran Maras, Zdenko Radić i Ivan Orlović koji su odveli zarobljenike koristeći službena vozila Citroen i Golf PU Bjelovar kojim su prošli policijski punkt u Narti. Što se dalje događalo, je su li Maras, Radić i Orlović bili supočinitelji ili glavni počinitelji, prema odluci vijeća Vrhovnog suda trebalo je pokazati novo suđenje.
‘Stoga će prvostupanjski sud na ponovljenom suđenju, nakon provođenja svih već provedenih dokaza, te analize raspravnog materijala, ocijeniti da li se na strani optuženika radi o supočiniteljstvu u ostvarenju optuženih kaznenih djela ili su oni svojim neosporno utvrđenim radnjama – traženjem opt. Luke Markešića od svjedoka Tihomira Wagnera kao voditelja smjene operativnog dežurstva PU Bjelovar da preda ključeve podrumskih prostorija specijalcima koji će kasnije doći po ratne zarobljenike, zatim dolaskom optuženika – Zdenka Radića, Zorana Marasa i Ivana Orlovića u PU Bjelovar i uzimanjem ključeva od podrumskih prostorija u kojima su se nalazili ratni zarobljenici, a bez kojih ključeva se ratni zarobljenici i civil Savo Kovač ne bi mogli izvesti iz zgrade PU Bjelovar i odvesti na strijeljanje, dakle tim i takvim radnjama, svjesni da se radi o ratnim zarobljenicima i civilu Savi Kovaču i u situaciji izvan radnog vremena u noćnim uvjetima i bez ikakvog službenog naloga za njihovo izvođenje u dopuštene svrhe, htjeli doprinijeti izvršenju optuženih kaznenih djela ili bili svjesni mogućnosti da će svojim radnjama doprinijeti izvršenju kaznenih djela, pa su na taj način omogućili glavnim počiniteljima – neposrednim izvršiteljima djela da na lakši način počine djela’, stajalo je u toj odluci.
Zbog svih događaja u istrazi i postupku, odvjetnik Zoran Novaković podnio je 2017. kaznenu prijavu u kojoj je nabrojao sve navodne opstrukcije. Obratio se i Evropskom sudu za ljudska prava
Na ponovljenom suđenju, Maras i drugi su ponovo oslobođeni, pa je 2011. Vrhovni sud ponovo vratio suđenje na početak, da bi onda došlo do već opisane promjene optužnice i oslobađajuće presude, nakon čega više nije bilo žalbe Državnog odvjetništva.
Odvjetnik Zoran Novaković, koji je u postupku zastupao porodice žrtava, za Novosti je komentirao ovu pravosudnu trakavicu rekavši da se radi o ‘najgorem i najtežem ratnom zločinu’ i ustvrdivši da su počinjene brojne nepravilnosti tokom istrage.
- Dogodilo se odmah da su nepoznate osobe počele uklanjati postojeće dokaze pa je tako iz Policijske uprave Bjelovar nestao službeni popis ratnih zarobljenika, kao i Knjiga zaduženja službenih vozila PU Bjelovar, a iz spisa istrage je nestao nalaz kriminalističkog tehničara o mulažiranju otisaka guma vozila pronađenih na licu mjesta ubojstva u šumi. Idući dan je iz iste ćelije nestao i jedini preostali ratni zarobljenik Milorad Đorđević, čija sudbina je nepoznata te je isti proglašen za umrlog, a njegovo tijelo nikad nije pronađeno. Radilo se o svjedoku očevicu odvođenja ovih ratnih zarobljenika koji je bio iz Bjelovara te je mogao i prepoznati ove nepoznate osobe jer su pripadnici te jedinice specijalne policije bili uglavnom domaći ljudi – kaže Novaković.
Nakon što je civil Savo Kovač, koji je jedini preživio strijeljanje, prebačen u bolnicu u Zagreb, dogodilo se i to da su ga u bolnicu došle tražiti maskirane osobe u uniformama, s namjerom da ga odvedu, međutim nije im dozvoljen ulaz u bolnicu. Nakon toga je počelo vršenje pritiska na svjedoke zbog čega je krunski svjedok, dežurni policajac koji je pustio ove osobe u zgradu, promijenio svoj iskaz, priča odvjetnik Novaković.
- Vrhunac svega su bile prijetnje smrću policijskim istražiteljima koji su radili na ovom slučaju. Kad je konačno nakon deset godina podignuta optužnica protiv pripadnika specijalne policije, suđenje se razvlačilo godinama, da bi nakon idućih deset godina optužnica bila izmijenjena tako da su pripadnici specijalne policije bili optuženi ne više za izvršenje ratnog zločina, nego za pomaganje u ratnom zločinu, na način da su oni samo preuzeli ključ od ćelije znajući da će ratni zarobljenici biti ubijeni, a da su ratne zarobljenike iz zgrade izvele i odvezele ‘nepoznate osobe’ – kaže Novaković.
Županijski sud u Zagrebu je oslobodio optuženike od optužbe, s obrazloženjem da ovakav činjenični opis djela ne sadrži elemente kaznenog djela ratnog zločina, jer da iz činjeničnog opisa nije vidljivo da su pripadnici specijalne policije predali ključeve nepoznatim osobama i da su postupali s njima u dogovoru.
- Ne slažem se s time jer smatram da i takav činjenični opis ima dovoljno elemenata za postojanje ovog kaznenog djela. Međutim, tužitelj, odnosno Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, se na presudu uopće nije žalio, što je nešto još neviđeno u sudskoj praksi suđenja za ratne zločine – ističe Novaković.
On dodaje da je iz sudskog spisa vidljivo da su tijekom predistražnog i istražnog postupka vršeni snažna opstrukcija i pritisak na policijske istražitelje u cilju da se ne pronađu ubojice i njihove pomagače, te da se cijeli slučaj zataška.
- Smatram da ovaj slučaj predstavlja veliku sramotu za hrvatsko pravosuđe jer se postupak vodio čitavih 20 godina, što prema europskim standardima predstavlja neučinkovito postupanje, da bi optuženici na kraju bili oslobođeni samo zbog toga što optužnica navodno nije bila ispravno napisana, mada ja smatram da je i takva optužnica bila podobna za osuđujuću presudu. Nadalje, Državno odvjetništvo uopće nije procesuiralo druge osobe koje su svojim postupcima pomogle počiniteljima da izvrše ovo kazneno djelo, a radi se o dežurnom policajcu Policijske uprave Bjelovar, kao i policajcima na policijskom punktu u Narti, koji su dozvolili pripadnicima specijalne policije da bez ikakve dokumentacije ili naredbe izvedu ratne zarobljenike iz zgrade Policijske uprave te da ih provezu kroz policijski punkt – naglašava Novaković.
Svjedok koji je ‘nestao’ iz istražnog zatvora PU Bjelovar, Milorad Đorđević, proglašen je mrtvim 15. listopada 1996. Prema svemu sudeći, razlog njegovog nestanka je upravo to što je svjedočio odvođenju grupe ratnih zarobljenika i civila Save Kovača na strijeljanje. Inače, nesretni Đorđević je po nacionalnosti bio Rom.
Zoran Maras, koji je zajedno s drugim optuženicima na koncu oslobođen, danas sebe doživljava kao žrtvu. U intervjuu Braniteljskom portalu 26. lipnja prošle godine požalio se da mu je pritvor teško pao. ‘Rat nije normalno stanje, događa se svašta i možemo reći da vlada životinjski nagon opstanka, ali postavlja se pitanje, ako na mom slučaju mogu imati šest rasprava i procesuirati me toliko dugo vremena, a dio druge strane koja je počinila masovne zločine se ne procesuira niti jednom, tko je tu lud. Ja kažem da nisam lud, lako se boriti protiv laži, a protiv istine se teško boriti. Ali ako si u sebi ispravan i imaš duševni mir, svejedno ti je. Eto, prošao sam i to i još jednom shvatio da ono što te ne ubije te ojača’, kazao je Maras.
Zbog svih događaja u istrazi i postupku, odvjetnik porodica žrtava Zoran Novaković podnio je 2017. kaznenu prijavu u kojoj je nabrojao sve navodne opstrukcije. Prozvao je tadašnjeg zapovjednika Policijske uprave Bjelovar da je ‘aktivno sudjelovao u uništavanju materijalnih dokaza iz prostorija PU Bjelovar i spisa kriminalističke obrade predmeta’. Prijava obuhvaća i još nekoliko policijskih službenika PU Bjelovar koji su sudjelovali u davanju ključeva ćelije i nezakonitoj predaji zarobljenika, kao i onih koji su te noći stražarili na policijskom punktu u Narti, a koji su zaustavili vozila sa specijalcima i njihovim plijenom. Tamo je jedan od krvnika rekao jednom od policajaca na punktu da će ubrzo čuti pucnjavu i da se na to ne obazire.
Inače, policajac Wagner, koji je sudjelovao u predaji zarobljenika i dao trojici specijalaca ključeve prostorija u kojima su bili zatočeni, tokom istrage je kazao da mu je Luka Markešić najavio dolazak trojice specijalaca te da mu je jedan od njih predočio i spisak osoba po koje su došli, ali je na sudu naglo izgubio pamćenje. Zanimljiv je slučaj i Save Kovača koji je kobnog dana bio ranjen, ali je preživio. On je tokom istrage navodno također identificirao ubojice, ali je na suđenju izjavio da je obolio na živce, pa se ničega ne sjeća.
Osim podnošenja kaznene prijave zbog opstrukcije cijelog slučaja, odvjetnik Zoran Novaković kazao nam je da se obratio i Evropskom sudu za ljudska prava radi povrede prava na pravično suđenje.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
