O čemu sanjam? Poznajem par ljudi koje roditelji nisu prihvatili zbog toga što jesu pa su završili na ulici. Mene moji jesu, ali svejedno jako dobro znam što je siromaštvo. I baš zbog toga bih danas-sutra, kad bi mi se napokon pružila prilika da stanem na svoje noge, volio pomoći nekoj trans osobi. Ili više njih - odgovara Alex Diego Ahmetović.
Kao transrodni Rom koji je veći dio života proveo u Hrvatskoj, naš sugovornik se u nekoliko navrata našao na dnu mučnog kruga u kojem se vrti već godinama: zbog neimaštine i diskriminacije unutar zdravstvenog sustava prvo je godinama bio prisiljen odlagati početak procesa medicinske tranzicije, a sada zbog transfobije i rasizma koji prevladavaju u dobrom djelu društva, pa tako i među poslodavcima, nikako ne uspijeva pronaći posao niti se izvući iz siromaštva.
- Znali su me gledati kao čudovište čim bi shvatili da sam trans muškarac. Onda kad još vide da sam Rom bez završene škole, gotovo. Znači, minus do minusa, odmah ti zatvore sva vrata. Svi kažu budi jak, bit će posla, a posla nigdje - govori 40-godišnji Alex koji je do svoje 21. godine uglavnom živio u Italiji.
U Peskari je prekinuo zadnji razred osnovne škole jer se morao brinuti za teško oboljelu majku. Kako se njezino stanje nastavilo pogoršavati, naposljetku su se 2005. trajno vratili u Zagreb. Sve je, prisjeća se Alex Diego, dodatno krenulo nizbrdo nakon smrti djeda u čijoj kući su ranije živjeli i odlaska oca koji ih je odlučio napustiti. Tada je briga za majku, koja je posljednjih godina života bila stopostotni invalid, u potpunosti pala na njega.
- Nisam imao izbora pa sam radio na crno, skupljao željezo, odvozio glomazni otpad, preprodavao staru robu na Jakuševcu, skupljao boce. Sve da preživim i platim podstanarstvo. Nije me sramota reći da sam i prosio. Bilo je onih koji su pomogli, ali i onih koji bi me otpili i rekli "ajde raditi" ili "lako je Romima prositi i tražiti pomoć". Ne, to je poniženje. Najteže je stati i moliti za komad kruha jer se naslušaš svakakvih ružnih riječi. A kada zaradiš svoju plaću, ti si ponosan. Ali gdje da je zaradim? - pita se Alex.
Zbog nemogućnosti pronalaska posla i započinjanja procesa tranzicije u nekoliko navrata je potonuo u depresiju.
- Otkad znam za sebe, znam i da nisam žena. S 18 godina sam se raspitao što je sve potrebno za medicinsku tranziciju. Ali pošto nisam imao talijansko državljanstvo, polica mog zdravstvenog osiguranja nije pokrivala ni neke bazičnije stvari pa sam sve morao stopirati. Čim sam se vratio u Hrvatsku, otišao sam na Rebro i saznao da mastektomija tj. gornja operacija (uklanjanja dojki, op. a.) košta 8.000 eura. Tada nisam imao za život, a kamoli za išta drugo. I tako sam nekako gurao sve do prije tri godine kad sam rekao sebi: ideš na sve ili ništa, vrijeme je da počneš živjeti kao Alex Diego - prisjeća se on.
Temeljem mišljenja Nacionalnog zdravstvenog vijeća 2021. dozvoljena mu je promjena oznake spola u dokumentima. No zbog pandemije koronavirusa KB Dubrava, gdje su ranije obavljali gornje operacije, prenamijenjen je u centar za liječenje oboljelih od Kovida-19, a liječnik koji ih je radio otišao je u privatnike, gdje je taj zahvat sada koštao oko 3.300 eura. Naposljetku je mastektomiju uspio obaviti u prosincu 2022. preko zdravstvenog osiguranja. Hormonalnu terapiju i dalje plaća sam.
- Bilo je perioda kada zbog financijske situacije hormone nisam mogao uzimati i po par mjeseci. Desi se poremećaj, znoj, vrtoglavice. Užas. Ali kad nemaš, nemaš. Otkud? I sve se na kraju svede na jedno: jadni oni koji ne mogu sve to platiti i živjeti normalno. Takvi ostanu zarobljeni cijeli svoj život - govori Alex Diego.
Bilo je perioda kada zbog financijske situacije hormone nisam mogao uzimati i po par mjeseci. Desi se poremećaj, znoj, vrtoglavice. Užas. Ali kad nemaš, nemaš. Sve se na kraju svede na: jadni oni koji ne mogu sve to platiti i živjeti normalno - govori Alex Diego
Kao nijednoj drugoj društvenoj skupini, transrodnim osobama u Hrvatskoj godinama je ograničen pristup cjelovitoj zaštiti u okviru sustava javnoga zdravstva. To područje prividno je regulirano i u potpunosti neprilagođeno potrebama te populacije: neki medicinski postupci ovdje nisu ni dostupni, pogotovo onima slabijeg imovinskog statusa, a oni koje je pak moguće obaviti nisu omogućeni svima. Uza sve to posljednjih mjeseci svjedočimo još jednom valu transfobije koji je usmjeren i na dodatno ograničavanje zdravstvene skrbi trans osobama.
Na meti transfobnih napada našla se i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić koja godinama ukazuje kako tranzicija iz jednog spola u drugi nije popraćena odgovarajućim postupcima nadležnih tijela, čime se trans osobe izlaže riziku od diskriminacije. Samo tokom 2021. godine u osam slučajeva utvrdila je diskriminaciju prilikom (ne)pružanja zdravstvenih usluga te potakla sve koji su se susreli s takvim problemima na podnošenje tužbi.
- Ključan, a još neriješen problem u području pružanja zdravstvenih usluga je to što HZZO, Ministarstvo zdravstva, pojedini klinički bolnički centri i liječnici specijalisti i dalje nemaju zajedničko stajalište glede interpretacije određenih odredbi Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju te nerijetko transrodnim osobama uskraćuju zdravstvene usluge vezane uz spolnu tranziciju na teret HZZO-a - kaže Ljubičić.
Višnja Ljubičić (Foto: Lovro Domitrović/PIXSELL)
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova potvrdila nam je da se kontinuirano obraća institucijama nadležnima za rješavanje otvorenih pitanja. Iako iz njenog ureda opetovano traže da se organizira sastanak s ciljem rješavanja postojećih probleme – između ostalog, i kroz multisektorsku radnu skupinu čije je osnivanje još prije pet godina predložilo nadležno Ministarstvo zdravstva u dogovoru s pravobraniteljicom – ministarstvo Vilija Beroša sada uporno ignorira pozive na suradnju.
Unatoč navedenim problemima, dodaje Višnja Ljubičić, položaj i prava transrodnih osoba u Hrvatskoj su posljednjih godina u nekim segmentima ipak unaprijeđeni. Primjerice, Ministarstvo zdravstva tokom 2022. angažiralo je određen broj zaposlenih koji u ime Nacionalnog zdravstvenog vijeća, tijela zaduženog za donošenje mišljenja o promjeni spola ili života u drugom rodnom identitetu, održavaju intenzivniju komunikaciju s transrodnim osobama vezano uz podnesene zahtjeve i druge probleme.
- Međutim, situacija vezana uz borbu protiv pandemije virusa Kovid-19 tijekom dvije prethodne godine te društveno-ekonomska kriza kojoj trenutno svjedočimo prijete dodatnom narušavanju prava i statusa transrodne populacije. Može se reći da su u određenoj mjeri i unazađena ranija postignuća, posebice kada je u pitanju pružanje zdravstvenih usluga te javna i medijska detabuizacija i destigmatizacija tih osoba - govori Ljubičić za Novosti.
Espi Tomičić, izvršni koordinator udruge za prava trans, interspolnih i rodno varijantnih osoba KolekTIRV, tumači nam da dostupnost medicinske skrbi putem HZZO-a generalno ovisiti o oznaci spola u dokumentima, ali ponajviše o (samo)volji liječnika.
- Većina lijekova koji se koriste u hormonskoj terapiji na listi su onih čiji je trošak inače pokriven osnovnim zdravstvenim osiguranjem jer se koriste i za razna druga endokrinološka stanja ili bolesti. Ali svejedno mnoge trans osobe teško ostvaruju pravo na besplatan lijek, najčešće jer se liječnici obiteljske medicine boje izdati recept za hormone jer nisu dovoljno educirani. Zbog toga veći broj transrodnih ljudi i dalje sam plaća ono što bi im po zakonu trebalo biti dostupno - govori Tomičić.
U razgovoru s izvršnim koordinatorom KolekTIRV-a doznajemo da su troškovi mastektomije do 2017. godine bili pokriveni preko HZZO-a, a onda su se počeli naplaćivati bez ikakvog pravno ili medicinski utemeljenog razloga. Međutim, preklani je Županijski sud u Dubrovniku presudio u korist jednog trans muškarca i utvrdio da su ga KBC Dubrava i HZZO diskriminirali jer mu nisu omogućili kirurški zahvat na teret obveznog zdravstvenog osiguranja i time ga doveli u nepovoljan položaj. Sud je naložio bolnici i HZZO-u da mu vrate sva sredstva koja je platio za zahvat. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje u slučajevima kada osoba ima oznaku "M" u dokumentima otada takve operacije ponovno pokriva.
Trans osobe teško ostvaruju pravo na besplatan lijek, najčešće zato što se liječnici obiteljske medicine boje prepisati hormone jer nisu dovoljno educirani. Zato veći broj transrodnih ljudi i dalje plaća ono što bi im po zakonu trebalo biti dostupno - kaže Tomičić
Hormonska terapija za trans maskuline osobe košta od 30 do 40 eura mjesečno, ovisno o učestalosti doziranja ili, u slučaju drugačije vrste terapije, 110 eura za mjesec i pol dana, objašnjava Espi Tomičić. Donje, odnosno operacije genitalija i reproduktivnih organa, trenutno se ne izvode u Hrvatskoj, a HZZO ne priznaje pokrivanje takvog zahvata izvan zemlje iako to inače čini za druga stanja. Većina osoba kojima je ta operacija potrebna odlazi u Beograd, gdje ona za trans maskuline osobe košta oko 10.000 eura, a za trans feminine i skuplje. Sve to dokazuje da se zdravstvo sve intenzivnije privatizira te da je proces tranzicije, dodaje naš sugovornik, prije svega klasno pitanje.
Espi Tomičić (Foto: Robert Anić/PIXSELL)
- Tranzicija je skupa, a kad se u nju i krene događa se "prilagodba" i osobe se teško mogu zaposliti. U većini slučajeva tranzicija, pravna i društvena, traje nekoliko godina, a medicinska također zahtjeva vrijeme i kroz te godine transrodne osobe jedva preživljavaju - kaže Espi Tomičić.
Transfobna kampanja – koja svoje korijene među ostalim ima u građanskoj inicijativi Istina o Istanbulskoj konvenciji iz 2018., čiji članovi ultrakonzervativne i ekstremno nacionalističke provenijencije otada pod egidom "rodne ideologije" šire laži o trans osobama - nedavno se preselila u Sabor. U jeku slučaja Zambija i na inicijativu notorne udruge Hrvatska mati, Odbor za zdravstvo i socijalnu politiku kojim predsjeda Renata Sabljar-Dračevac iz Socijaldemokrata te Odbor za obitelj, mlade i sport na čelu s Vesnom Vučemilović iz Suverenista održali su tematsku sjednicu u povodu tobožnjeg porasta broja transrodne djece i mladih u Hrvatskoj. Uz hrpu znanstveno neutemeljenih floskula, dio govornika na sjednici otvoreno se založio za daljnje limitiranje pristupa zdravstvenoj skrbi i drugim pravima trans osobama.
- Pokušavaju ukinuti bilo koji aspekt tranzicije za osobe mlađe od 21 godinu, a za one starije ograničiti pristup tom postupku. Svojim istupima, lažnim tvrdnjama i javnim događanjima poput spomenutog u Saboru, zapravo nastoje opovrgnuti činjenicu da je medicinska tranzicija, prema svim pokazateljima, najuspješniji tretman za osoba koje pate od rodne disforije. Osim toga, radi se o pokušaju micanja stručnjaka i stručnjakinja koji već više desetljeća rade s transrodnim osobama i kontinuirano se educiraju u tom aspektu te ih zamijeniti s politički podobnima - upozorava Espi Tomičić.
Alex Diego Ahmetović kaže nam da se na osobnoj razini s takvim transfobnim hajkama i komentarima nosi tako što ih pokušava ignorirati.
- Iskreno, jednostavno se isključim. Ali lako za mene. Imam čvrst karakter i u međuvremenu sam uspio obaviti potrebnu operaciju. Žao mi je mladih koji su i dalje neprihvaćeni u svojim sredinama - govori on.
S obzirom na to da zbog nemogućnosti pronalaska posla jedva izlazi na kraj s plaćanjem osnovnih životnih potreba, na rastanku nas zanima kako zamišlja svoje idealno radno mjesto.
- Ideal ne postoji. Radio bih bilo koji posao samo da se mogu prehraniti i da više ne moram moliti za pomoć. Inače sam gurman. Volim pojesti, a volim i kuhati. Zbog toga mi je želja da postanem kuhar i jednom otvorim malu konobu - odgovara Alex.
- Na moru? - zanima nas.
- Može i more, ali više sam za meso nego ribu pa ako već maštamo, onda ipak biram kontinent. To bi mi omogućilo da u budućnosti kupim kućicu. Za moju dragu i, jednog dana, našu djecu. Eto, o tome sanjam.
