Danima svjedočimo neskrivenom trijumfalizmu uprave Sveučilišta u Zagrebu i pripadajućeg mu odjela Hrvatskih studija, po novome Fakulteta hrvatskih studija, zbog prošlotjedne sudske pobjede kojom je definitivno ovjerena i ta dramatična promjena statusa. Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak pokušala je naime osporiti zakonitost kojom je provedena transformacija dotične ustanove. No prigovor se u suštini dade svesti na neslaganje izvršne vlasti – ili barem njezina dijela nadležnog za taj sektor – oko ukupnih bezočnih postupanja vrha sveučilišta prema Hrvatskim studijima. Spor traje godinama, šire gadosti čak desetljećima, a odluka Visokog upravnog suda protiv stajališta ministarstva predstavlja tek završni akcent s obzirom na samo unapređenje dubiozne sveučilišne sastavnice.
Osim toga, sve ako formalna procedura registriranja ganc novog fakulteta možda zaista i jest bila provedena zakonski, nikako ne bi automatski trebalo značiti da je sve ostalo u vezi s tim u redu. Naprotiv, u vezi s konkretnim slučajem nije u redu bilo gotovo ništa, ali ova se pravosudna instanca nije bavila time. Kao što smo već pisali u baš nebrojeno mnogo navrata, sastavnica na Borongaju bila je od samog osnutka poligon za dvije pozamašne štetočinske akcije. Prva je bila utemeljenje institucije koja će promovirati razne nacionalne discipline kao originalni znanstveni novum, pa smo tako dobili hrvatsku psihologiju, hrvatsku pedagogiju, hrvatsku komunikologiju, hrvatsku sociologiju, i u perspektivi još koješta drugo, ali ekskluzivno hrvatsko. I drugo, naravno da je takav jedan projekt – kao i uvijek – primarno poslužio jasnom privatnom interesu, materijalnom i statusnom, nekolicine pojedinaca.
Iživljavanje koje je ta skupina, danas okupljena u rektoratu Sveučilišta i vodstvu Fakulteta hrvatskih studija, provela nad borongajskim odjelom, ranije centrom, država je promatrala manje-više pasivno. Ako je i bila aktivna, uglavnom je to bilo u korist uzurpatora, a pritom su stradavali jednako znanost, studenti, nastavnici protivni akademskim silnicima, i najširi javni interes, kao i financije. No čim nam je izvršna državna vlast, oličena u krhkoj i često nedefiniranoj koalicijskoj poziciji oko visokoobrazovnog sustava, ustala protiv opisane samovolje, protiv nje se ustobočilo nezavisno sudstvo. Pravna država tako se žestoko postavila u obranu najšire protumačene sveučilišne autonomije po svaku cijenu, a naročito onu koju u ime birane ugledne klike otplaćuje cjelokupno naše društvo.
