Prethodni tekst o Vlatki Vukelić, docentici i kandidatkinji za dekanicu Fakulteta hrvatskih studija, počeli smo prije dva tjedna fotografijom koju je dan poslije obljetnice "Oluje", 6. kolovoza 2018. godine, ona sama postavila na vlastitu internetsku stranicu. Na toj slici Vukelić je pozirala pored natpisa s ustaškim pozdravom "Za dom spremni" i popratila je komentarom: "Proslava Oluje kako dolikuje". Primjereno je zbog toga sličnom intonacijom otvoriti i nastavak priče o izvanrednoj profesorici na Hrvatskim studijima. Mjesec nakon navedene objave, 11. rujna 2018. godine, na službenoj Facebook stranici udruge Hrvatska slobodna desnica koju je osnovala Vlatka Vukelić objavljen je slikovni prilog, uopće prvi po osnutku same stranice – samoglasnik U, bez ikakvog dodatnog komentara. Je li slovo objavljeno slučajno ili je tamo stavljeno kao općepoznati simbol ustaštva, ovdje je od manje važnosti.
Jer u prošlome tekstu, objavljenom prije dva tjedna, ionako smo pružili pregršt informacija koje pokazuju profesoričino nagnuće proustaškom revizionizmu. Osim činjenice da doličnim smatra obilježavati proslavu ključne operacije iz Domovinskog rata ustaškom krilaticom, pokazali smo kako Vukelić na svojoj službenoj stranici www.vlatkavukelic.com promovira teze Igora Vukića prema kojima Jasenovac nije bio logor smrti, zapravo laži koje jasno impliciraju negaciju holokausta u NDH i genocida nad Srbima i Romima. Pokazali smo i da takve laži u medijskim istupima Vukelić naziva "istinama" i u javnost samoinicijativno plasira izmišljotine o poslijeratnom komunističkom logoru na jasenovačkoj lokaciji. Utoliko, objavljeno slovo "u" na stranici udruge Hrvatska slobodna desnica prirodno naliježe na opisani intelektualni opus.
Udruga kandidatkinje za dekanicu FHS-a smatra da Zagreb nije oslobođen 1945. godine, nego je kao alternativa ponuđena kulturrasistička teza o zaraženim i prljavim zvijerima iz šume koje pljačkaju, uništavaju purgerske identitete i siluju po kućama
S takvim pedigreom ona i dalje ima šansu postati dekanicom Fakulteta hrvatskih studija (FHS). Prva prilika je propuštena iz oportunih razloga: plan rektora zagrebačkog Sveučilišta Stjepana Lakušića bio je da je Senat potvrdi sredinom prošlog mjeseca. No ta je točka prolongirana, navodno zbog činjenice da je sjednica bila zakazana na Dan sjećanja na žrtve holokausta, pa se možda navedena odluka učinila ponešto nezgodnom za međunarodnu javnost. Sljedeća šansa bit će naredni tjedan, kad bi se trebala održati nova sjednica Senata. U vrijeme zaključenja ovoga teksta još nije bio poznat dnevni red. No za slučaj da se dekansko pitanje Vlatke Vukelić ipak uvrsti, nije naodmet ovdje priložiti dodatno štivo za rektora i članove Senata koji će eventualno odlučivati o njenom avansiranju na čelo FHS-a. Budući da je, k tome, riječ o Sveučilištu u Zagrebu, pogledajmo kako je prije četiri godine organizacija pod rukovodstvom Vlatke Vukelić obilježila Dan pobjede nad fašizmom i, što je bitnije, Dan oslobođenja Zagreba 8. svibnja. Povodom toga datuma, 2019. godine udruga Hrvatska slobodna desnica koju je osnovala i vodila Vukelić napisala je da je "8. svibnja obljetnica tzv. 'oslobođenja' Zagreba od kulture, identiteta, imovine i purgera". Oslobođenje Zagreba potom je nazvano "tifusarsko-antifašističkim krvavim pirom po Zagrebu" i uspoređeno s Vukovarom 1991. godine. Uz komentar je priložena ilustracija "koja opisuje kako je to izgledalo". Na tom crtežu vojnici s petokrakama siluju žene.
Udruga kandidatkinje za dekanicu zagrebačkog fakulteta smatra dakle da Zagreb nije oslobođen 1945. godine, nego je kao alternativa ponuđena kulturrasistička teza o zaraženim i prljavim zvijerima iz šume koje pljačkaju, uništavaju purgerske identitete i siluju po kućama. Facebook stranica Udruga Hrvatska slobodna desnica preimenovana je u siječnju 2020. u udrugu Judita, također pod vodstvom Vlatke Vukelić. Dva mjeseca kasnije, u ožujku 2020., tamo je povodom izbijanja pandemije Covida objavljen komentar: "Svi koji umru od bilo kojeg uzroka ubrajat će se pod Coronu, a nakon toga idu na popis kao žrtve Jasenovca."
U prošlome tekstu na više smo mjesta naglasili kako profesorica Vukelić na FHS-u vodi kolegije "Jugoslavenski komunistički zločini", "Kultura pamćenja i mjesta sjećanja" i "Povijest NDH". Premda je u njenim javnim istupima pregršt pokazatelja što ona misli o navedenim temama koje potom predaje studentima, nigdje njena istovjetna akademsko-ideološka potka nije razvidna kao u slučaju Siska i "kozaračke" djece.
Facebook objava udruge Hrvatska slobodna desnica
Tom se temom počela intenzivnije baviti 2018. godine, kad je u ime FHS-a suorganizirala znanstveni skup "Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942.-1943.". U organizaciji skupa sudjelovao je i Odjel za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, sve pod pokroviteljstvom Sisačke biskupije. Nakon skupa, Hrvatsko katoličko sveučilište objavilo je na svojim stranicama da su "svi izlagači bili složni u činjenici kako ne postoji niti jedan dokument koji bi pokazao kako se u Sisku za vrijeme Drugog svjetskog rata nalazio logor za djecu". Već tada, nekoliko dana po okončanju skupa, napisali smo da povjesničari koji godinama proučavaju spomenutu tematiku, poput Nataše Mataušić, odbacuju tvrdnje o "prihvatilištu", a pronositelje takvih teorija nazivaju neznalicama.
Kroz taj logor prošlo je više od pet i pol tisuća djece. Zbog teškog stanja u kojem su onamo bila dovedena, ali i neljudskih uvjeta u kojima su bila smještena, na koncu je umrlo više od 1100 djece. Samozvana revizionistkinja, Vukelić je u narednim mjesecima i godinama, sve do danas, nastavila kreirati sliku o "prihvatilištu" u Sisku, u kojem su preživjela djeca spašena prvenstveno zahvaljujući nadležnim institucijama NDH. Čak i kad bi to bila istina, a nije, ostaje nekoliko ključnih pitanja: Od koga je NDH spašavala srpsku djecu? I zašto?
U intervjuu za Laudato TV Vukelić je rekla da su prema dokumentaciji kozaračka djeca "bila u šumi, među partizanskim jedinicama" koje im "zapravo nisu davale adekvatnu skrb"
Umjesto uvjerljivih odgovora, Vukelić se upregnula da dokaže kako "prihvatilište" nije moglo biti logor čak ni na terminološkoj razini. Sudjelujući kao sugovornica u revizionističkom dokumentarcu "Dječje prihvatilište Sisak" autorice Nade Prkačin, godinu poslije onoga "znanstvenog skupa", Vukelić je uz asistenciju drugih sugovornika – kako smo poslije premijere bili izvijestili – objasnila da logor u Sisku nije mogao biti ni ustaški, ni koncentracijski, ni logor, jer se takvi kompleksi, za razliku od sisačkog dječjeg "prihvatilišta", grade izvan naseljenih područja, ograđeni su bodljikavim žicama i čuvarima, te moraju biti u nadležnosti policije ili vojske u sprezi s vladajućim sustavom. Tako je logor, u kojem je zbog neuhranjenosti, bolesti i katastrofalnih uvjeta umrlo više od tisuću djece, resetiran na ustaške terminološke postavke "prihvatilišta". U stvarnosti, dječji logor doista je osnovan pod nazivom "prihvatilište". Zahvaljujući snažnom prisustvu ustaške ideologije, ustaškim omladinkama i upravniku, doktoru Antunu Najžaru, ondje je ubrzo uspostavljen logorski režim. Prema poslijeratnim iskazima, uprava s njim na čelu nije samo ignorirala loše stanje djece, već ga je poticala miješanjem zdrave i bolesne djece, slabom ishranom, otuđivanjem hrane i posteljine, neadekvatnim smještajem. Najžar je bio optuživan i za trovanje djece, ali te optužbe nisu dokazane. On je na koncu osuđen na smrt 1946. godine. Već u tom filmu Vukelić je tvrdila da je Najžar zapravo bio nevini spasitelj djece. U kasnijim istupima zalagala se za njegovu rehabilitaciju. Prije dvije godine sudjelovala je u drugom dokumentarcu Nade Prkačin i televizije Laudato. Naslovljen "Smrtna kazna strijeljanjem", film je imao ambiciju pokazati Najžara takoreći kao pravednika među narodima. Isturena je tamo dokumentacija iz Državnog arhiva u Sisku sa svjedočanstvima u njegovu korist koje sud nije prihvatio. Drugi dokumenti, u kojima ga svjedoci na primjer prokazuju za miješanje zdrave i bolesne djece i posljedično širenje zaraze i povećanje smrtnosti, bili su u ovom filmu od sporedne važnosti ili podvrgnuti ozbiljnoj skepsi. Najžar je optužen i da je u sisačkom logoru za odrasle kao liječnik za novce radio na selekciji odraslih muškaraca i žena koji su otpravljani na robovski rad u zemlje Trećeg Reicha. Njihova djeca su odvedena u logor. I u ovom slučaju narativ dokumentarca i profesorice Vukelić se sastoji od inzistiranja na tezama koje bi u izdvojenim slučajevima mogle biti olakotne za Najžara, dok niz otegotnih podvrgavaju relativizaciji, opet u njegovu korist.
Objava Hrvatske slobodne desnice u povodu Dana oslobođenja Zagreba
Paralelno s time, Vukelić se posljednjih godina u intervjuima priklonila krajnje desnim interpretacijama inicijalnih razloga koji su uopće doveli do prihvata kozaračke djece u Sisku. Komentirajući veliku ustaško-nacističku operaciju poznatu kao "Bitka na Kozari", koja je trajala do sredine srpnja 1942. godine, Vukelić je prije dvije godine u razgovoru za Laudato TV izjavila da je napadački motiv ustaša i nacista, između ostalog, bio prethodni "veliki kontingent partizanskih napada na civilno stanovništvo upravo na tom širem području NDH" koji je kreirao veliki broj izbjeglih Hrvata i pritisak na Zagreb. "I tu je zapravo ključ Kozare kao jednog ajmo reći žarišta pobune protiv legitimne vlasti NDH. I zato je bila potrebna u biti ta velika ofenziva združena na tom području koja je imala za izlaznu bilancu jednu humanitarnu katastrofu", poručila je Vukelić, prebacujući tako partizanima odgovornost za vojnu reakciju "legitimne vlasti NDH". Tako ona tumači osovinsku ofenzivu na Kozaru, čije su brojčano nadmoćnije snage okružile i porazile partizane. U istom intervjuu Vukelić je rekla da su prema dokumentaciji kozaračka djeca "bila u šumi, među partizanskim jedinicama" koje im "zapravo nisu davale adekvatnu skrb". "Jedan veliki dio roditelja je u zbjegu i zapravo je ostavio tu djecu", dodala je, ne spominjući potom da je veći broj roditelja te djece na mjestu strijeljan, odveden u logore ili poslan na prisilni rad po sjeveru Evrope. U teškim logorskim uvjetima tisuće djece ubijenih ili deportiranih roditelja ostalo je potom bez lijekova i skrbi, neuhranjeno i zahvaćeno smrtonosnim bolestima. Takvi su, među ostalim, završili u Sisku.
Polemizirajući s nekim drugim znanstvenicima i "znanstvenicima" koji su još prije Vukelić sličnim tezama promovirali uzroke i posljedice bitke na Kozari, povjesničar, filmolog i vrsni poznavatelj ove tematike Silvestar Mileta prije tri je godine poručio da se radi o "fantastičnoj slici" nastaloj pretjeranom konzumacijom domobranskih i ustaških izvora. "To je slika pet-šest tisuća partizanskih boraca koji ispred sebe tjeraju najmanje 60 (po nekim izvorima i do 100) tisuća civila na Kozaru, potom ih bezočno ostavljajući da se za njih, uredno i civilizirano, uz razumljive teškoće ratnih operacija, pobrine uređeni aparat NDH", kazao je. "U stvarnosti su ti ljudi, žene, djeca i starci kojima su zreli muški članovi obitelji (civili) često prethodno bili pobijeni, dizani iz vlastitih, često odmah potom zapaljenih kuća", dodao je. Po njegovom mišljenju, "interes toga nesumnjivo etničkog (a ne tek vojno-operacijskog) čišćenja stanovništva bio je i transfer robovske radne snage u osovinske zemlje, no logori nisu, usprkos Luburićevom busanju u prsa, bili spremni primiti toliki broj ljudi, što je dovelo do pomora glađu i tifusom". Mileta je povjesničarskim tumačenjima zdesna atribuirao i "zamisao o uređenoj utopiji NDH u kojoj problemi počinju s pojavom krvoločnih partizana koji narušavaju ustavnopravni poredak, a ne s protusrpskim i antisemitskim zakonskim odredbama, otvaranjem prvih logora i pokoljima u travnju 1941". "Ova nekima očito dopadljiva zamisao o NDH koja 'spašava djecu partizansko-četničkih bandi' ustvari je jedan za jedan, doslovno preuzeta ustaška propaganda iz Hrvatskog naroda, službenog glasila NDH, kao i drugih onodobnih tiskovina", zaključio je.
U samo nekoliko godina, potencijalna buduća dekanica Fakulteta hrvatskih studija Vlatka Vukelić i aktualna voditeljica kolegija "Povijest NDH" širila je tako priču prema kojoj su partizani napadali "legitimnu vlast NDH", koja je iz nužde krenula u ofenzivu, te je potom u prihvatilištu spašavala srpsku djecu, uz vodstvo doktora Najžara.
Prvi dio teksta pročitajte na ovom linku
