Silo (Apple TV+)
Iako je televerzum krcat distopijskim serijama, rijetko je koji postapokaliptični univerzum tako zastrašujuće efektan kao "Silo", SF noir koji je autor Graham Yost producirao prema seriji romana Hugha Howeyja. Radnja je smještena u nedefinirano doba, najmanje 140 godina otkako je površina planete postala nenastanjiva. Toksičnog zraka, ogoljena od vegetacije, Zemlja je lišena svakog života, no ispod površine, u ogromnom podzemnom silosu, generacijama opstaju posljednji ostaci ljudske civilizacije – stratificirano društvo od desetak tisuća ljudi koje funkcionira prema striktnim pravilima, a osnovno je da se povijest prije silosa ne spominje.
Monstruozna, prljava podzemna građevina sastoji se od 144 kata povezana središnjim spiralnim stubištem koje nalikuje strukturi školjke, Fibonaccijevom nizu, a razine joj tvore nesiguran, ali funkcionalan ekosistem ustrojen po uzoru na "stari" svijet. Gledanje prvih deset epizoda serije sliči iskustvu uspona tim stubištem – pomno iscrtan univerzum strogih zakona i destiliranih informacija istovremeno je klaustrofobičan i neobično ekspanzivan, pa svaka nova epizoda donosi novi misterij, ali i otkrića i obrate. Protagonistkinja Juliette Nichols (Rebecca Ferguson), mehaničarka koja je nakon godina održavanja generatora u pogonu neočekivano naslijedila titulu šerifa, pokušava riješiti seriju ubojstava, motivirana prvenstveno osobnim gubitkom, no postupno razotkriva širu obmanu kojom upravlja nevidljiva struktura moći.
U procesu otkrivanja istine polako guli i slojeve vlastite ranjivosti ukorijenjene traumom iz djetinjstva, koju otkrivamo kroz dobro tempirane flashbackove. Svijet silosa – koji je parabola ljudske povijesti kao spirale laži i nasilja, nastanjen je intrigantnim likovima (Iain Glen, Tim Robbins, Harriet Walter) sa svih strana moralnog kompasa – grub je, mračan i nasilan, a kroz atmosferu nabujale tjeskobe s njime se lako isprepleće spektar različitih žanrova, od distopijske SF drame, policijskog krimića i noir trilera zavjere do romantične melodrame. Unatoč mnogim neodgovorenim misterijima, prva je napeta sezona završila neočekivanim otkrićem koje bi već najavljenu drugu sezonu moglo odvesti u raznim neočekivanim smjerovima.
Justified: City Primeval (FX)
Ovo je očito plodna godina za producenta Grahama Yosta koji je, osam godina po završetku čuvene serije "Justified", odlučio vratiti u život saveznog šerifa sa specifičnim kodeksom časti i odnosom prema pravdi. City Primeval, kao i originalna serija, utemeljena je na romanu Elmorea Leonarda, ali o jednom drugom detektivu, no očito je imalo smisla iščupati kultni lik Raylana Givensa (Timothy Olyphant) iz ruralnog, zavodljivo stiliziranog Kentuckyja i premjestiti ga u Detroit u kojem se odvija radnja nove priče.
Jer Olyphant se u ulogu tihog i odlučnog šerifa vratio kao da je nikada nije ni napustio, premda nije ostao ondje gdje smo ga ostavili; razvojni luk njegova lika kao da se protegnuo u godinama izbivanja s ekrana pa se, promijenjen i sazrio, vratio kao otac petnaestogodišnje tinejdžerice Wille, koju igra njegova stvarna kćer Vivian Olyphant. Nekoć progonjen vlastitom prošlošću i odnosom s ocem odmetnikom, lak na obaraču, Raylan kao da se s ulogom oca smekšao; više nema gorljivu potrebu progoniti svoje protivnike, već samo želi otići s kćerkom na dugo planirano putovanje, no spletom okolnosti upleten je u ubojstvo pokvarenog suca i prisiljen ostati u turobnom gradu.
U progonu psihotičnog ubojice Clementa Mansella (Boyd Holbrook), koji se i ne trudi prikriti tragove, Raylan se poput nekog anakronizma 19. stoljeća nakalemljuje u gradsku mrežu policajaca, odvjetnika, političara i kriminalaca, dajući seriji štih kauboja-turista u gradu. Osim što je puna duhovitih dijaloga, dinamično režirana i zabavna od prve scena, glavna kvaliteta ovog ljetnog krimića je što istovremeno funkcionira i kao samostalna cjelina koju gledatelj može pratiti i bez uvida u Raylan predpriču, ali i kao sedma sezona originalne serije koja, doduše, više nije nastanjena propovjednicima i rednecksima iz Bible Belta, ali i dalje uključuje mnoštvo živopisnih likova koji i u gradskoj kulisi, u dobroj maniri vesterna, egzistiraju u binarnim opozicijama: kao dobri ili zli ljudi na kušnjama u svijetu legaliteta i kriminala.
Tiny Beautiful Things (Hulu)
Američka producentica Liz Tigelaar ekranizirala je zanimljivu dramu utemeljenu na knjizi eseja Cheryl Strayed, autorice koja je u književnom časopisu Rumpus godinama pisala anonimnu kolumnu "Dear Sugar", odgovarajući na pisma čitatelja koji su joj se obraćali s konkretnim problemima. Sama ta činjenica možda ne bi bila dovoljno zanimljiv materijal za seriju, da se autorica istovremeno nije davila u osobnim problemima i samosažaljenju, oplakujući vlastite loše izbore.
Gubitak se kao dominantni motiv proteže čitavom serijom: dok joj se privatni život raspada, protagonistkinja Claire Pierce (Kathryn Hahn) kroz pisanje odgovora čitateljima roni po svojoj nutrini, evaluirajući vlastitu nepomirenost s emocionalnim gubitkom koji nikad nije preboljela, ali i starenjem i gubitkom prilika da se ostvari kao spisateljica. Iako je takav tip introspekcije bazično težak i sumoran, život se uvijek pobrine da ga razrijedi dozom humora i sićušnim ljepotama koje pomažu da čovjeka ne poklopi crni val samosažaljenja i da ostane na površini, ili se čak izdigne iznad svoje traume i kajanja.
